Tebe Boga hvalimo – 2012.
Misu zahvalnicu i svečani ‘Tebe Boga hvalimo’ za proteklu godinu u ponedjeljak 31. prosinca u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
1. Godina 2012. je na izmaku, pa ovim euharistijskim slavljem želimo reći Bogu hvala. Puno je događaja koje bismo mogli nabrojati i za njih osobito zahvaljivati. Ne bih htio ovu večer pretvoriti u neko kronično prelistavanje dana i mjeseci. Htio bih sve sabrati u znakovitost onoga što smo na spomendan bl. Ivana Pavla II. ovdje učinili. Otvorili smo svečano Godinu vjere za našu Nadbiskupiju. Svojim okružnim pismo pozvao sam vjernike neka ‘proučavaju razloge i temelje vjere naše’. Jer, to je zapravo i bila nakana pape Benedikta XVI. koji je godinu otvorio u Rimu na pedesetu obljetnicu otvorenja II. Vatikanskog sabora. Zašto je to Papa učinio? Čini mi se kako je on odgovorio na to pitanje kad je rekao kako su ‘vjernici danas izloženi velikoj kušnji da zbog pretjerane brige o ovozemaljskim stvarnostima na vjeru ponekad gledaju površno’. Zbog toga je ponudio ovu godinu s nadom da ovo razdoblje s programom ‘probudi potrebu da ljudi poput Samarijanke pođu do zdenca čuti Isusa koji ih poziva i nudi izvor žive vode’ (br. 3).
Papa je posebice poželio da godina bude prigoda za ‘intenzivnije slavljenje euharistije koja je ‘vrhunac djelovanja Crkve, a ujedno i vrelo iz kojega struji sva njezina snaga’ (br. 9). Zbog toga je potakao i pozvao ‘neka vjernici iznova otkrivaju sadržaj vjere koju ispovijedaju’. A posebice je napomenuo da ‘nije slučajno što su u prvim stoljećima kršćani morali napamet učiti Vjerovanje’. Ono im je služilo kao ‘svakodnevna molitva da ne zaborave obveze preuzete na krštenju’ (br. 9).
2. Zato je ovo razdoblje dobra prigoda ponovno prelistati neke stranice koncilskih dokumenata, osobito onih koji se odnose na Crkvu, svećenike i narod Božji. Sabor je, naime, usmjerio djelovanje Crkve u svijetu, te odredio i preporučio ekumenski duh i dijalog s drugim vjerskim zajednicama. Opisao je i neka crkvena načela gledom na kulturu, politiku, znanost, umjetnost i društveno uređenje. Jasno je protumačio smisao ljudskih prava, osobito vjerske slobode i dostojanstva čovjeka. Crkva je, dakle, na Saboru objavila svijetu kako shvaća samu sebe, te svjetlom Objave promatra svjetska zbivanja i ocjenjuje njihovu vrijednost. Jasno je rekla kako je ‘svjetlo naroda’ Isus Krist, koji je jedini Otkupitelj čovjeka. Crkva, dakle, nije utemeljena na nekom mitskom događaju, nego je ukorijenjena u osobi Isusa Krista, utjelovljenoga Bogo-čovjeka iz Nazareta, o kome je uoči Božića Papa objavio svoju treću knjigu s naslovom ‘Isusovo djetinjstvo’.
Zbog toga Crkva nije puka skupina ljudi, društvo ili sindikalna udruga što se bori za svoje ciljeve. Ona je živi organizam komu je glava Krist, a Duh Sveti život i duša. Ona je božanska i ljudska stvarnost, rođena u krvi na križu, te nastavlja u vremenu i prostoru, kao ‘produljeno Isusovo utjelovljenje’ živjeti među ljudima. Na Duhove je počela rasti i osvajati svijet. I razvija se, evo, kroz stoljeća sve do naših dana. To se otajstvo jedino vjerom može shvatiti i objaviti. Zato navjestitelji toga otajstva nisu ni znanstvenici, ni filozofi, nego svjedoci što ih Isus izabire i šalje.
3. Crkva, dakle, nije proizvod povijesnog slučaja, nego izvorni Božji naum, Isusova zaručnica (Ef 5, 22-23), Tijelo Kristovo, Božje zdanje komu je zaglavni kamen Krist, a u njezinim su temeljima ugrađeni apostoli i proroci (Ef 1, 20-21). Duljina pak i širina, visina i dubina tog otajstva može se obuhvatiti jedino mjerom vjere (Ef 1, 17-18). Eto, zato nam je potrebno vremena da proučavamo temelje vjere naše, kako bismo razumom shvatili i srcem prihvatili ono što vjerujemo i ispovijedamo. I posebice kako bismo svima koji nas upitaju pružili razloge nade koja je u nama. Kao Božji naum Crkva nadilazi zemaljske zajednice i u njima se povijesno ostvaruje. I ne dolazi samo od sebe. U brojnim povijesnim iskušenjima kada je bila ušutkivana ili isključivana iz javnosti, ograničavana u poslanju ili do krvi progonjena, Crkva je hrabro branila dostojanstvo i slobodu svakoga čovjeka.
Dok večeras budemo pjevali ‘Tebe Boga hvalimo’ želim neka to bude radosni naš poklik za dar vjere koju smo primili, kao i za dar svih onih koji su nam na našem vjerskom hodu pomagali. Neka se u tu našu zahvalnost umreži i zahvala i za sve one koji su nas sa skepsom i sumnjom promatrali, kritizirali ili osuđivali, pa nam tako pomagali da svoju vjeru razumski utemeljimo i svjedočki potkrijepimo. Neka ova liturgija bude ujedno i naš ‘oprosti nam Gospodinu’ ako nismo ispunili Tvoja očekivanja, ili ne daj Bože iznevjerili Tvoje povjerenje. Naš ‘Te Deum’ bit će potpuno osmišljen ako u duši obećamo kako ćemo ovo vrijeme Godine vjere malo više proučavati sadržaj Katekizma katoličke Crkve, posebice Apostolsko vjerovanje i Božje zapovijedi.
4. Družimo se stoga, braćo i sestre, s Isusom u svagdanjoj molitvi i nedjeljnoj euharistiji kako bi rasla naša kršćanska, župna, crkvena i narodna svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio na našem krštenju. Proučavajmo razloge i temelje vjere naše i hranimo se Božjom riječju i euharistijom. Ne umarajmo se pružati svojim životom i vjerskom dosljednošću ‘razloge nade koja je u nama’ (1 Pet 3, 15). Posebice zbog Isusa Krista koji je pravo i istinsko ‘svjetlo naroda’ (LG 1). On je, naime, jedini otkupitelj čovjeka. On nosi ključeve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
Mons. Želimir Puljić