Sveti Stjepan prvomučenik
(Dj 6, 8-10; 7, 54-60; Ps 31 ; Mt 20, 17-22)
1. U betlehemskom događaju rođenja Isusa Krista, za koji smo se pripremali tijekom vremena došašća, a jučer to svečano obilježili, ostvarena je ona povezanost neba i zemlje, Boga i čovjeka, za kojom su čeznuli starozavjetni pisci i proroci. Slušali smo ih tijekom vremena došašća kako opisuju Spasitelja kao ‘kneza mira’ koji ‘tješi svoj narod’, kao ‘slugu Božjeg koji pravdu donosi’ (Iz). ‘Nebesa odozgor rosite, i oblaci pravednošću daždite‘ kliče prorok Izaija (Iz 45, 8). A onda dodaje kako ‘narod, koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku’. Jer, ‘dijete nam se rodilo, Bog nam je darovan’ (Iz 9, 1).
Jučer rođendan Isusa Krista, danas dan smrti đakona Stjepana. Jučer i danas, dva dana i dva blagdana. Istina, različiti kao nebo i zemlja. Ali, blizu su kao i jučerašnji i današnji dan koji se, eto, dodiruju i susljedno prate. Naime, da nije bilo onoga ‘jučer’, ne bi bilo ni ovoga ‘danas’. Tako, eto, ‘jučer proslavismo vremeniti rođendan našega Kralja, a danas slavimo pobjedničko mučeništvo njegovoga vojnika. Jučer je naš Kralj odjeven u tjelesno ruho izišao iz krila utrobe BDM kako bi milostivo pohodio ovaj svijet i spas mu donio. A danas gledamo kako njegov vojnik izlazi iz šatora svoga tijela, pa pobjednički seli se u nebo’ (sv. Fulgencije). Moglči bismo slikovito reći da se jučer ‘Bog preko svih mjera ponizio, da bi danas čovjeka do neba uzvisio’. Slaveći ova dva blagdana jedan za drugim i gledajući ih umrežene kao uzrok i posljedicu, očima vjere otkrivamo kako je na djelu lijepa simfonija božanske i ljudske suradnje.
2. Papa nas je upravo Godinom vjere pozvao da prepoznajemo te Božje znakove, te iznova ‘otkrivamo sadržaj vjere koju ispovijedamo i slavimo’. On nas je uz potakao neka nam to vrijeme bude prigoda za ‘intenzivnije slavljenje euharistije koja je vrhunac djelovanja Crkve, a ujedno i vrelo iz kojega struji sva njezina snaga’. Crkva slavi euharistiju, jer zna i vjeruje da ona izgrađuje Crkvu. U večerašnjem čitanju slušali smo kako su apostoli s euharistijom vezali i potrebu brige o udovicama i drugima koji su bili potrebni ljudske pažnje. Apostoli su zadržali svoj glavni zadatak molitve i služenje Riječi, pa odlučili zadužiti “sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti” neka se posvete službi pomaganja (Dj 6,2-4), to jest socijalnom i karitativnom služenju. Njihova imena su: ‘Stjepan, muž pun vjere i Duha Svetoga, zatim Filip, Prohor, Nikanor, Timon, Parmen te antiohijski pridošlica Nikola. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke” (Dj 6,5-6). (Večeras: Bogoslov Luka Šustić, sin Branimira i Nevene rođ. Drača bit će primljen među kandidate zadarske nadbiskupije. On je rođen 1992. Ima sestru Donatelu.)
Sveti Luka donosi dio posljednjeg Stjepanovog govora, a on je sažetak njegova propovijedanja. Kao što je Isus bio pokazao učenicima iz Emausa da čitava Stari zavjet govori o njemu, o njegovu križu i njegovu uskrsnuću, tako i sveti Stjepan, slijedeći nauk Isusov, cijeli Stari zavjet čita u kristološkom svjetlu. I dokazuje da je otajstvo križa u središtu povijesti spasenja, te pokazuje da je Isus, raspet i uskrsli, doista cilj čitave povijesti. A na koncu dokazuje i da je hramsko bogoslužje dovršeno, te da je Isus, Uskrsli, novi i istinski “hram”. I tu je bio vrhunac ove drame. Reći ‘ne’ Hramu, značilo je staviti glavu na kocku. I tako je bilo.
3. Možemo samo pretpostaviti kako su se rabini razjarili kada su to od Stjepana čuli. Bila je to prava rušilačka snaga koje se uzgibala kao more. Ako je to tako, onda je smrvljena svaka naša nada. Iščupana nam je duša i prekinuta povijest, mislili su u sebi i žestoko se tomu protivili. To nikako ne smije biti istina. To što je naš dojučerašnji kolega Stjepan izgovorio, to je zmijski otrov koji truje i ubija. To je konačno i zločin protiv naroda. Nikakvo čudo što su urlici parali zrakom. A oni puni bijesa nasrnuli na Stjepana i s guštom bacali stijene na njega. Luka primjećuje kako kamenovatelji “odložili haljine do nogu mladića koji se zvao Savao” (Dj 7,58), do nogu mladića koji će od progonitelja postati sjajan apostol Evanđelja. Istina, on nije bacio nijednoga kamena na Stjepana. Ali, nitko se nije toliko radovao njegovoj smrti kao on. Jer, bio je tvrdo odlučio obračunati se s Isusovim pristašama.
Nakon ubojstva Stjepana, prvoga Kristova mučenika, slijedilo je progonstvo Isusovih učenika u Jeruzalemu i okolici (usp. Dj 8,1). Bilo je to prvo progonstvo u povijesti Crkve, koje je nagnalo skupinu judeo-helenističkih kršćana da pobjegnu iz Jeruzalema i da se rasprše. Prognani iz Jeruzalema, postali su putujući misionari: “Oni dakle što su se raspršili obilazili su navješćujući Riječ” (Dj 8,4).
4. Stjepanova povijest mnogo nam toga govori. Izvući ćemo barem dvije pouke: Njegov primjer poučava nas kako ne treba nikada odvajati socijalnu karitativnu zauzetost od odvažnog navještaja vjere. To je prva pouka što je možemo naučiti od svetog Stjepana: milosrđe i navještaj uvijek idu skupa. Drugo što treba imati u vidu jest činjenica kako u povijesti Crkve nikad nije niti će nedostajati muke i progona. Progonstva su prema poznatoj Tertulijanovoj izreci postala izvorom misije koja dovodi do rađanja novih kršćana: ‘Sanguis martyrum, semen christianorum’. Zbog toga je vrijednost svjedočanstva nenadomjestiva. Evanđelje vodi do svjedočanstva, a svjedočanstvo hrani Crkvu. Nešto slično kao što smo rekli da ‘Crkva slavi euharistiju, a euharistija izgrađuje Crkvu.
Iako je Stjepanova smrt bila veliki i potresan događaj za Crkvu, Bog se pobrinuo i pronašao dostojnog zamjenika, glasonošu i vjesnika Isusove smrti i Uskrsnuća, u osobi onoga mladića do čijih su ‘nogu odložili haljine dok su Stjepana kamenovali’. Bio je to Savao iz Tarza, za koga će Usrksnuli reći da mu je ‘izabrana posuda’. Malo iza Stjepanove smrti on će susresti Uskrsnuloga na pragu Damaščanskih vrata. I tada će iskreno i ponizno prošaptati: ‘Stjepane brate: Ja, koji sam sudjelovao u tvojoj nevinoj smrti, zamijenit ću te u životu’. Tu je tajna, veličina, privlačnost i značenje prvomučenika svetoga Stjepana. Tu je odgovor i na ono početno razmišljanje o uzročnoj i posljedičnoj povezanosti jučerašnjeg i današnjeg blagdana. Neka nas sveti Stjepan pomogne ući u otajstvo Isusove ljubavi koja ga je na zemlju dovela na kojoj je muku podnio, te poslije smrti slavno uskrsnuo. Neka nas sv. Stjepan pouči kako Krista ljubiti i za njega ako treba i trpjeti, kako neprijateljima praštati i bližnjima služiti, te pri tome ne zanemariti Božju Riječ i svjedočanstvo života. Jer, Dijete nam se rodilo, Bog nam je darovan! Neka mir Božji, koji nam je Isus po Duhu Svetom darovao, zavlada u ljudskim srcima i savjestima. Tako neka bude. Amen.
Crkva sv. Šime, 26. prosinca 2012.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski