Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić na kraju svečanog misnog slavlja koje je predvodio na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 15. siječnja, vjernicima Zadarske nadbiskupije uputio je svoj oproštajni govor kojega prenosimo u cijelosti.
Oproštaji su pola stoljeća pratili moj život
Oproštaji su pratili moj svećenički i biskupski život. Nekoliko puta u zadnjih pola stoljeća selio sam se i počinjao ispočetka.
Godine 1978. preselio sam se iz Rima u Sarajevo gdje su me poslali biti odgojiteljem i profesorom na teologiji. Tamo sam ostao 12 godina, ukorijenio se i uhodao u odgojnom i znanstvenom poslu.
Ali, 1990. dođe vrijeme rastanka s kolegama profesorima i studentima s kojima sam vrlo lijepo surađivao i uputiše me u grad Svetoga Vlaha, u Dubrovnik.
Tek što sam se smjestio i započeo planove pastoralnog rada, dogodila se strašna agresija. Godinama se nije znalo kako će rat završiti. No, hvala Bogu, zemlja je oslobođena, pa je trebalo početi materijalnu obnovu kuća, ali i duhovnu obnovu ljudi.
Nakon dva desetljeća rada i boravka na jugu Hrvatske, poslaše me u travnju 2010. ovdje, u Zadar, nakon nagle smrti drage uspomene mons. Ivana Prenđe.
Rastajući se s vjernicima Dubrovačke biskupije, ponio sam divna sjećanja na dane zajedništva, molitve, strepnje i nade. Ali, i sigurnosti da je Gospodin Isus doista Gospodar povijesti.
Moj početak rada u gradu Zadru započeo je nezaboravnim Nacionalnim susretom hrvatske katoličke mladeži koja se okupila u Zadru, 9. i 10. svibnja 2010. godine.
I, evo, nakon 13 godina boravka i rada u ovom podneblju divnih ljudi i odanih poklonika Isusovog evanđelja, opet je došlo vrijeme rastanka i odlaska; ne u neko mjesto, već u zasluženu mirovinu.
Neki su me pitali gdje ću sada. Uglavnom sam ponavljao riječi Bralića i klape Intrade ‘Ja ostajem tu’:na Forumu, Rivi i na Muraju, s krunicom i brevijarom u rukama, a možda doskora i sa štapom, kako bih na jedan drugačiji način služio Crkvi Zadarskoj koja me od prvoga dana srdačno prigrlila, kao što je to učinila i s mojim nasljednikom mons. Milanom Zgrablićem, sinom Istre ponosne koji je u ovo pola godine dobro upoznao i kler i Nadbiskupiju.
Predajući službu dosadašnjem koadjutoru Milanu, ponovno kažem da ću i nadalje svim srcem i dušom svojom moliti za sve žitelje ‘Iadere Christianae’ i voljeti ovaj grad Zadar i ljude ovog blagoslovljenog podneblja Nadbiskupije u kojoj sam aktivno služio 12 godina, 8 mjeseci i 22 dana.
A kad se primakne onaj posljednji rastanak, tada ću se preseliti tu, u kapelu svete Stošije i čekati zoru uskrsnuća s dragim predšasnicima Matom, Marijanom i Ivanom.
Ali, ne treba se tamo žuriti.
Srdačno zahvaljujem svećenicima, Bogu posvećenim osobama, vjernicima i stanovnicima drage Zadarske nadbiskupije, i posebice članovima Zbora naše katedrale sv. Stošije koji su anđeoskim glasovima uljepšavali sjaj svete liturgije.
Toplo se preporučujem u vaše molitve. Hvala i Bog vas blagoslovio.
Mons. Želimir Puljić,
umirovljeni nadbiskup zadarski
