Propovijed mons. Milana Zgrablića na večernjoj misi uvođenja u službu zadarskog nadbiskupa na svetkovinu sv. Stošije u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 15. siječnja, donosimo u cijelosti.
Poštovana subraćo nadbiskupi i biskupi, preuzvišeni Apostolski nuncije, poštovana braćo svećenici, redovnici i redovnice, drage sestre i draga braćo u Kristu!
1. Okupljeni večeras na obilježavanju slavne mučeničke smrti i svečanom prijelazu u vječnost sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i ove zadarske katedrale, upućujem srdačan pozdrav svim nazočnima.
Na osobit način srdačno pozdravljam naše drage goste. Među njima pozdravljam mons. Gorgia Lingua, apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj; mons. Dražena Kutlešu, predsjednika HBK, nadbiskupa i metropolitu Splitsko – makarske nadbiskupije i apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije; mons. Matu Uzinića, nadbiskupa i metropolitu riječkoga; mons. Tomislava Rogića, šibenskog biskupa; mons. Zdenka Križića, gospićko – senjskog biskupa; mons. Roka Glasnovića, dubrovačkog biskupa; mons. Ranka Vidovića, hvarskog biskupa; mons. Petra Palića, mostarskog – duvanjskog biskupa i apostolskog upraviteljatrebinjsko – mrkanjskog i mons. Antu Ivasa, umirovljenog biskupa šibenskog.
Današnjom prijepodnevnom svetom Misom zahvalili smo Bogu i nadbiskupu Puljiću za njegovu službu osobito u Zadarskoj nadbiskupiji. Dok pozdravljam nadbiskupa Želimira Puljića, želim mu i molim obilje Božjeg blagoslova u daljnjem životu u mirovini.
Pozdravljam braću svećenike Biskupije Porečke i Pulske koji večeras s nama sudjeluju u ovom euharistijskom slavlju. Srdačno pozdravljam mog rođaka vlč. Darka Zgrablića, župnika u Svetvinčentu, rodnoj župi bl. Miroslava Bulešića.
Srdačan pozdrav i svima vama, dragi svećenici Zadarske nadbiskupije, nazočnim redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima.
2. Braćo i sestre!
U svakoj euharistijskoj službi u središtu naših misli i pažnje jest Krist Gospodin koji dolazi među nas radi nas ljudi i radi našega spasenja. Važno je da to bude tako i večeras.
Krist nam i ovom trenutku progovara svoju riječ. Krist nam na najbolji način predstavlja bît života i smrti svete Stošije. On ovdje na sakramentalan način u euharistijskoj žrtvi umire za nas.
On sada kao Uskrsli Gospodin ustaje na proslavljeni život i dijeli ga nama. Krist je istinsko „pšenično zrno“ koje, došavši na zemlju, umirući, donosi obilat rod.
„Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umire, ostaje samo; ako li umre donosi obilat rod“ (IV 12 ,24), kaže nam Isus danas u Evanđelju. Krist je onaj koji gubi život na ovome svijetu da u nama poraste život vječni, isklija život uskrsnuća.
Krist ne daruje samog sebe kao nešto što je bilo u dalekoj prošlosti. U svakoj euharistiji ostvaruje se ovaj Kristov dar sebe nama. U svakoj euharistiji Isusova žrtva na križu ostaje trajno stvarno nazočna među nama.
Zato „biti na misi“, „slaviti euharistiju“, znači za nas susresti Gospodina koji se odriče svoje božanske slave, koji se ponizuje do smrti na križu i na taj način daruje svakome od nas.
Primajući Krista u euharistiji uvijek iznova pozvani smo proživljavati otajstvo ovog dara – otajstvo umiranja pšeničnog zrna: znati da je Krist nazočan sa mnom, da me prihvaća, da me uvijek iznova hrabri i nosi, pruža mi svoje ruku, daruje samoga sebe, daruje mi plod svog spasenjskog djela – uskrsli život.
Euharistija tako za nas postaje škola života u kojoj uvijek iznova učimo darivati svoj život da bismo mogli donositi rod života. U euharistiji s Kristom učimo pravo živjeti. Život se ne daruje samo u trenutku smrti i činu mučeništva, kao što je to učinila sv. Stošija.
Mučenici su nam uzori, svjetionici, prijatelji i pratitelji u životnoj logici pšeničnog zrna. Mi život trebamo darovati iz dana u dan: osobito u našim obiteljima, onima najpotrebnijima i najugroženijima, najslabijima i najranjivijima. Trebamo umirati sebi kao pšenično zrno.
U ovoj školi euharistije moramo naučiti kako ne posjedujemo život samo radi nas samih. Iz dana u dan po euharistiji učimo i dobivamo snagu kako bismo život dijelili s drugima, odrekli se svoje sebičnosti, kako naše „pšenično zrno“ ne bi ostalo samo.
Ako se pšenično zrno ne posije, ako ne padne na zemlju, ako ono polako ne umire sebi, ostaje samo, ne može donijeti nikakav rod. Iz umiranja sebi rađa se novi život. Bez umiranja sebi samom, poput pšeničnog zrna koje se čuva u posudi, ni ljudski život nema svoje prvotne svrhe. Život tada ostaje besplodan. Ostaje bez onoga što je njegova bît.
U školi euharistije učimo darivati sebe Gospodinu iz dana u dan i biti na raspolaganju za ono za što nas On treba, pa i onda kada mi se druge stvari čine ljepšim i važnijim, nama ugodnijim. Darovati život, a ne uzimati život. Nije lako umirati sebi.
Nema euharistije bez žrtve. Nema života bez žrtve. U tom daru umiranja nismo prepušteni samima sebi. Euharistija je naša snaga i hrana. U školi euharistije i u ovom daru sebe dolazimo do otkrića istinske slobode duha. Slobodu od nas samih, od našeg egoizma, od naše taštine, od naše oholosti i tako možemo iskusiti svu širinu ljepote našeg postojanja. Naš će život tako postati važan i lijep. Samo onaj koji daruje život po uzoru Krista, taj ga dobiva, taj je slobodan. To je poruka Krista večeras za nas. To je svjedočanstvo svete Stošije večeras za nas.
3. Braćo i sestre!
Dok se danas spominjemo i utječemo zagovoru svete Stošije, mučenice iz prvih kršćanskih vremena, kako se ne sjetiti slavnih sinova i kćeri ove mjesne Crkve iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, plodnih pšeničnih zrna iz kojih raste divan klas svjedočanstva bezuvjetne vjernosti svećeničkoj, redovničkoj i laičkoj službi, a nadasve ljubavi prema Bogu i čovjeku?
Spominjem samo nekoliko njihovih imena: don Janez Kranjc, don Eugen Šutrin, don Srećko Lovretić, don Ivan Manzoni, don Ljubomir Magaš, don Ante Adžija, don Ante Letinić, don Mirko Didović, don Ivan Tičić, s. Agneza Petroša i vjernik laik Ivo Mašina.
Nisu to jedine žrtve mržnje prema Crkvi i svemu što je Božje iz tog vremenskog razdoblja. Dao Bog da iz ovih „pšeničnih samljevenih zrna“ Crkva pripremi kruh blaženstva i svetosti, kako bi njihov zagovor bio duhovna hrana mnogima.
4. Isus je rekao svojim učenicima: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane…“ (Iv 15, 16).
Dok se prepoznajem u ovim Isusovim riječima, Bogu zahvaljujem na velikom daru duhovnog poziva i milosti služenja u Crkvi već trideset i šest godina. Još nisam uspio do kraja otkriti zašto je izabrao baš mene za ovaj put i poslanje, ali znam da me nikada nije napustio.
Znam da moje naravne snage i sposobnosti nisu dovoljne za ovu novu biskupsku službu. Pouzdajem se u Božju blizinu i pomoć, a sve vas molim za pomoć time da me uključite u svoje molitve.
I ovom prigodom zahvaljujem Papi Franji na povjerenju koje mi je iskazao poslavši me u ovu dragu Nadbiskupiju. Zahvaljujem dragoj subraći svećenicima, redovnicima i redovnicama zato što su se odazvali Božjem pozivu i tako duhovno obogatili i oplemenili ovu mjesnu Crkvu.
Drago mi je što sam sve uspio upoznati i gotovo sve sresti u njihovim sredinama gdje žive i djeluju.
Hvala još jednom mojoj obitelji, nadbiskupu Draženu Kutleši, biskupu Ivanu Milovanu, svećenicima u Istri i tolikim dragim osobama rodne Biskupije Porečke i Pulske.
Hvala organizatorima ovog misnog slavlja i ove Svetkovine sv. Stošije: župniku don Josipu Radi Pinčiću, don Josipu Lenkiću, našem generalnom vikaru i kancelaru, Katedralnom zboru, dirigentu maestru Žanu Moroviću, orguljašu gosp. Draganu Pejiću, ceremonijaru don Rolandu, don Dariu, gospođi Vjeki; predstavnicima medija: gospođi Ines i gosp. Mauru; župnicima koji su dopratili svoje hodočasnike ovdje u katedralu u devetnici svetoj Stošiji; svima u asistenciji…
Hvala svima.
I ovom prigodom, još jednom svoju biskupsku službu povjeravam Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici Apostola, svetoj Stošiji i drugim zadarskim zaštitnicima, blaženom Miroslavu Bulešiću i svim ugodnicima Božjim.
Mons. Milan Zgrablić,
nadbiskup zadarski
Katedrala sv. Stošije, 15. siječnja 2023.
