“Sv. Ivan Marija Vianney – uzor svećeničke duhovnosti i pastoralne zauzetosti” bila je tema izlaganja dr. don Ivana Bodrožića na susretu svećenika zadarske nadbiskupije ređenih u zadnjih deset godina u ponedjeljak 30. studenog u franjevačkom samostanu Bezgrešnog začeća BDM u Karinu. Događaj u kojem je sudjelovao i zadarski nadbiskup Ivan Prenđa organiziralo je nadbiskupijsko Povjerenstvo za permanentno obrazovanje mladih svećenika. Dr. Bodrožić je opisao temeljne odrednice Vianneyeve svećeničke duhovnosti, uz način i sredstva koja je koristio na putu svetosti, te kako je pastoralnu zauzetost stavio u konkretno župničko djelovanje. “U Vianneyevu životu se potvrđuje da je Gospodin Bog onih koji prije sebe posvetiše potpuno Bogu, da bi tako posvećeni Bogom mogli onda i braću posvećivati. Za nj je vrijedilo ‘Za sve što je radio nije imao privatne razloge, nego božanske’ rekao je dr. Bodrožić. Na prvom mu je mjestu bila životna praksa. No bio je i kontemplativac, jer se to određuje prema mističnom doživljavanju Božje prisutnosti u životu. “Vianney nije bio akademski teolog koji proizvodi ideje, već je bio teolog jer u svemu doživljava Božju prisutnost kojom je sasvim prožet. Bio je teolog živeći teološke sadržaje primjenom u svakodnevici” rekao je predavač dodavši da Vianney nije teoretizirao o Bogu kao predmetu akademskog promišljanja pomoću filozofsko-teoloških teorija, već je pristupao ‘dobrom Bogu’, kako ga je zvao, otvoren pred njim za iskren razgovor. Bio je skroman i ponizan, kao propovjednik nije imao kompleksa niti je patio od osjećaja manje vrijednosti koji bi ga sprečavao vršiti službu. Ljubav Božja je nadomještala tamo gdje mu je kao nesavršenu čovjeku nedostajalo. Nije bio pasivan zbog slabosti, već vrlo aktivan za spasenje duša. “Iz njegova primjera je razvidno kako je svetac najrječitiji, najsadržajniji i najteološkiji govor o Bogu. Svetac je teolog životom, a ne idejama, djelima ili samo riječima” poručio je dr. Bodrožić istaknuvši da je arški župnik doista bio svećenik, nije samo vršio svećeničku službu. “Pred tom činjenicom čovjek se postidi kad shvati kako se pretvori u profesionalca koji dobro funkcionira, ali koji ipak nije ono što bi trebao biti, pa i kad sve učini dobro” upozorio je predavač. Sakramentalnost je bila središte njegovog djelovanja, uvjeren da čovjeku dobra od Boga dolaze po sakramentima. “U duhovnim savjetima kojima je vodio vjernike nema naznake čudotvorstva u smislu obećavanja i upućivanja na čudo, da bi time privlačio vjernike da dolaze k njemu. Jedini naglasak bio je na važnosti sakramentalnosti u Crkvi. Krist je utemeljio sakramente i želi da ih Crkva dijeli i da po njima spašava svijet. Sakramenti su istinsko čudo ljubavi Božje. Kad Vianney govori o snazi, dobroti, ljubavi Božjoj, upućuje vjernike da to uoče u sakramentima, osobito u ispovijedi i euharistiji” istaknuo je dr. Bodrožić.
Vianneya je krasio osjećaj nedoraslosti i nedostatanosti za svećeničku službu, bez obzira što je svim srcem želio biti svećenik. Svojim iskustvom svjedoči da je svećenik kao čovjek nedorastao za uzvišenost tog poziva. “Nikad nije pomislio da bi svećeništvo bilo zvanje na koje bi imao pravo, već je pred njim stajao pun strepnje, nemoćan nadiviti se koliko je to čudesan dar koji mora primiti i živjeti u poniznosti” rekao je predavač, dodavši da mu sposobnosti tražene za svećenika nisu bila prepreka, nego su u njemu dodatno razvili svijest i osjećaj za božanski dar svetog reda. “Zajedništvo ljubavi s Bogom pokrivalo je u njemu ljudsku slabost i nadomještalo nesavršenost, jer snažna ljubav može pomoći poniznom sluzi u njegovim potrebama. Živio je moleći i klanjajući se u čistoći srca, neopterećen znanjem i intelektualnim dometima, svjestan svoje ograničenosti pred neograničenom Božjim otajstvom. Ta svijest poticala ga je na veću poniznost i predanje u ruke Božje, stavljajući se na raspolaganje kao skromni i nedostojni instrument Božjeg djelovanja, ne umišljajući sebi veličinu i ne pripisujući zasluge. Iz njegovog nesavršenog bića isijavala je na čudesan način Božja savršenost. Od samog početka Bog je izabrao takvu logiku, pa ju je primjenio i u Vianneyevu slučaju: njegova savršenost se pokazivala kroz nesavršene, a nije bila u onima koji su preuzetno vjerovali u vlastito savršenstvo” rekao je dr. Bodrožić.
Istaknuo je da se čovjek koji želi postati oruđe u Božjim rukama mora dati obrađivati, a za to nije dovoljno intelektualno-teološko nastojanje, nego treba primijeniti i tjelesno mrtvljenje i pokoru. “Posjedovao je duhovna dobra vrijednija od suhoparnog znanja kojim se može ostaviti dojam na ljude, ali ih ne i potaknuti na pravi put. Vianney je raspolagao duhovnom inteligencijom koje se temeljila na suradnji s Duhom Svetim te mu je davala iznimno razumijevanje cjeline života” rekao je dr. Bodrožić. Vianney nije zanemarivao karitativnu i misionarsku djelatnost, osnovao je kuću skrbi o siromašnoj mladeži, bratovštine i udruge, pozivao laike na suradnju. Sakramentu pomirenja je pristupao sa žarom. “Nisu vjernici u Arsu bili potrebniji pomirenja i pokore, niti su imali razvijeniju naviku ispovijedanja nego drugdje u Francuskoj; nego su imali župnika koji ih je poticao i poučavao kako se ispovijedati, te im stopostotno bio na raspolaganju u ispovjedaonici” rekao je dr. Bodrožić. Vianney nije umanjivao grijeh ali je uvijek poticao na pokajanje. Davao je manje pokore, ali je zato sam činio velike pokore kao zadovoljštinu za grijehe. Na izvanredan je način spajao molitveni život s aktivnošću. Provodio je i do 17 sati u ispovjedaonici, a nije izostavio Časoslov, klanjanje pred Presvetim i misu. No nije se pouzdavao u svoje nego u snagu Božjih čina koje je bio spreman činiti bez prestanka. Resila ga je svećenička kolegijalnost. Podnosio je uvrede i omalovažavanja na račun svoje inteligencije još od sjemeništa. U propovijedima je, poput Učitelja, koristio jednostavne slike iz života. “Vianney podsjeća da nije došao u rječitosti i ljepoti govorničkog stila, već u snazi Kristova križa. Župnik Arški se služi bez uglađenih riječi i prevrtljivih govora, u jednostavnosti poruke i istinskoj skrbi za spas duša. Govorio je razumljivim jezikom Duha Svetog: to je jezik ljubavi i siromaštva Sina Božjeg u utjelovljenju i u poniženju na križu. Sveti Župnik je govorio jezikom uzvišenog osjećaja za Boga” rekao je dr. Bodrožić.
Ines Grbić