Homilija na Vazmenom bdjenju, Velika subota, 7. travnja 2012.
1. Živimo u kulturalnom ozračju koje ne dopušta razmišljati i govoriti o smrti. Tehnička sredstva, naime, koja pomažu da se bol umanji i malo produži ovozemni hod, ne vodi brigu o tomu kako čovjeka pripraviti i za onaj zadnji hod prema vječnosti. Naglašeno isticanje uspješnosti, produktivnosti, ekonomske stabilnosti ne daje prostora onim drugim stvarima s kojima se čovjek također susreće, kao napr. lomljivost, slabost, patnja, bol i smrt. Usprkos činjenici, napr. što dnevno umire 50 milijuna ljudi, smrt kao trajna konstanta nije umrežena u našu svagdašnjicu. U tom kontekstu čini mi se indikativnim razmišljanje iz današnjeg brevijara koje počinje upitnikom: ‘Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, šutnja, samoća i smirenost. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo, umro’. I nastavlja kako je Uskrsnuli najprije potražio praroditelja Adama kao izgubljenu ovcu, kako bi oslobodio i njega i zarobljenu Evu. Uhvatio ga za ruku, podigao i rekao: ‘Probudi se ti što spavaš! Ustani od mrtvih, sliko i priliko moja. Radi tebe mi je lice bilo popljuvano zato da ti povratim onaj prvotni dar života. To sam podnio da tvoje nagrđeno lice obnovim prema mojoj slici. Ustani, idimo odavde! Neprijatelj te je istjerao iz raja zemaljskog; ja te neću više povratiti u taj raj, nego ću te smjestiti na nebesko prijestolje, koje te čeka još od postanka svijeta’.
2. Pitam večeras i vas i sebe koliko je ovaj govor razumljiv čovjeku pod dojmom znanstvenih otkrića koja mu pokazuju puno toga, a zaboravljaju na ovo što spomenuti tekst ističe: nebesko prijestolje koje je čovjeku pripravljeno od početka svijeta. Ne bih se čudio da tko god odmahne rukom i komentira: ‘Ah, jedna od tolikih srednjovjekovnih priča’. Tko, naime, suvremenom čovjeku o tomu danas zbori? Što ga potiče da o smrti razmišlja? Gradovi i naselja gdje živi uklanjaju iz vidokruga sve što bi nam o smrti govorilo. Nekada se umiralo i rađalo u domu. Činjenica života i smrti bila je za obitelj prirodan kućni događaj. Djeca su gledala i oca i majku kako plaču zbog smrti nekoga iz kuće, ili se pak raduju zbog djeteta koje se rodilo. Danas se djeca rađaju u rodilištima, a umire se u bolnicama ili sanatorijima. Groblja i mrtvačnice su negdje na periferiji i izvan grada gdje obično doskačemo na opraštaj od pokojnika. Obred treba što kraće trajati jer već drugi čekaju. Smrt se, naime, tako lakše podnosi i ‘preboli’. I predstavlja se kao nešto što se, eto, dogodilo jer lijekovi nisu više pomogli. Ne gleda se na smrt kao na prirodni tijek događaja. A niti na čovjeka kao biće koje se rađa, raste, živi i umire.
3. Ova sveta noć na smrt gleda drugačijim očima: očima vjere, nade i perspektive. Velika tišina ispunjena blaženom šutnjom donosi našoj duši radost i smirenost. Nijedna druga noć ne može se mjeriti s ovom. U ovoj noći slavimo najdulje bdijenje sa svečanim slavljem zbog najčudesnijeg događaja. “Ovo je noć koja je svjetlošću stupa raspršila tmine grijeha. Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao”. Osjećamo i doživljavamo kako se u liturgiji ove svete noći isprepliću tolike zbilje i događaji. U tren oka prelazi se iz jednog svijeta u drugi: iz tame u svjetlost, iz smrti u život, od stanja grijeha u stanje milost i svetost. A orkestralnu svečanost uz anđeoske glasove našega zbora ove noći tvore: liturgija svjetla, liturgija riječi, liturgija vode i krsnih obećanja i euharistija.
Njezin početak pod vedrim nebom kao da nam želi reći: ovo je nebeski događaj i nadpovijesna stvarnost koju nam Krist svojim križem i uskrsnućem objavljuje. Zato je ona tako i raspjevana: od svjetla i riječi do vode i euharistije. To je liturgija koja nebesko sa zemaljskim spaja, a božansko s ljudskim povezuje. Vrhunac ovoga vazmenoga bdijenja jest euharistijsko slavlje u kojemu je sadržan cijeli život Crkve. Ova se večer nadovezuje na ono što smo sinoć slušali i pratili u liturgiji muke Gospodina našega Isusa Krista.
4. I dok i večeras još zvone u ušima prijekorne riječi: “Puče moj, što učini Tebi..”, večerašnji su obredi su pod intonacijom satnikovih riječi: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” On, Uskrsnuli Gospodin, svjetlo je ljudske povijesti, njezin smisao i njezino otkupljenje. Svima vama koji ste u ovo korizmeno vrijeme osjetili blagodati molitve i sakramentalnog života, i koji ste aktivno i pobožno sudjelovali u obredima svetog Trodnevlja u našoj prvostolnici, želim blagoslovljene uskrsne blagdane s anđeoskim pozdravom: Uskrsnuo je Gospodin, doista kako je rekao, Aleluja!
† Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, 7. travnja 2012.