Homilija na Službi Muke Gospodnje, Veliki Petak, 6. 04. 2012.
1.Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem svijet otkupio. Krist jučer, danas i uvijek. Isti Spasitelj. Ista trnova kruna. Ista predragocjena krv koja se prolijeva za spasenje svijeta. Samo su drugi suci. Druga imena tužitelja i druge okolnosti. No, ista je procedura presuđivanja. U Isusovo vrijeme, kao i u sva vremena prije i poslije njega, ljudi su se, u svrhu pokoravanja i osuđivanja drugih, služili dvjema uhodanim vještinama: nasiljem kojim su izazivali strah i lažima kojima se prikrivalo nasilje. To je vještina «ocubojice i zavodnika» ljudskog roda od početka. To je metoda koju se jednako i uspješno prakticiralo u vrijeme Nerona i Dioklecijana, kao i u vrijeme Tita i Staljina. Ona je jednako primijenjivana na Istoku i na Zapadu, u zemljama povijesnog kršćanstva, kao i u zemljama poganstva.
Misterij zla, braćo i sestre, ne može se shvatiti samo ljudskim umom. Potrebno ga je staviti u kontekst Isusovog procesa. Kako inače razumjeti dramu Isusovog križnog puta? Kako razumjeti izdajnički poljubac njegova učenika i apostola Jude? Kako shvatiti Petrovo odreknuće u zoru Velikoga Petka pred običnom sluškinjom? Kako razumjeti čudnu koaliciju Židova Heroda i Rimljanina Pilata koji se inače nisu ni pozdravljali, ni podnosili. Ali, u jednom su se odmah složili: Ovoga čovjeka –Isusa Nazarećanina- treba smaknuti i ukloniti s pozornice svijeta. Premda nisu našli na njemu nikakve krivice, članovi Velikog vijeća i okupljena svjetina tražili su od «tuđinca» i stranca Pilata da ga pogubi. I nađoše se zajedno predstavnici «izabranog naroda» s predstavnikom okupatorske rimske uprave. Dogovoriše se i Isusa osudiše. Ni kriva ni dužna. Bože moj, je li to moguće?
2.A u svemu im je pomagala izbezumljena svjetina, koja je prije koji dan, na Cvjetnicu, kliktala «Hozana Sinu Davidovu». «Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!» A, evo, u ovom prežalosnom procesu urliče i viče: «Raspni ga, raspni! Krv njegova na nas i na djecu našu!» Misterij je to i tajna koju nije lako shvatiti. Ne shvaćamo svojim ljudskim razumom kako Bog može biti tako nemoćan. On koji zapovijeda vjetrovima da utihnu, koji uskrsava Lazara, koji ozdravlja bolesne, sam sebi pomoći ne može. Ne shvaćamo kako su njegovi apostoli mogli onako napustiti Učitelja s kojim su tri pune godine hodali, jeli, razgovarali i planirali. Ne samo da ga ostaviše, već jedan od njih (sin propasti) poljupcem izdade Učitelja svoga, a drugi se u strahu zakle da ne pozna toga čovjeka. Bože moj, pa kako je to moguće?!
Utješna je ipak činjenica da se u Isusovom procesu našlo i pozitivnih uloga. Bilo je ljudi koji su htjeli biti blizu i pomoći napaćenom Isusu: Šimun Cirenac mu pomaže nositi križ; Veronika mu briše znojno i krvavo čelo; žene Jeruzalemske ga sažalijevaju; apostol Ivan i nekoliko pobožnih žena prate ga do Kalvarije.. Isusov proces povijesni je događaj opisan u detalje na stranicama Svetog Pisma. No, taj proces je i povijesna konstanta koja se ponavlja, a mi smo aktivni ili pasivni sudionici u njemu. Blago nama ako se nađemo u ulogama s pozitivnim obilježjem. Zahvalni za veliku milost koju nam je Gospodin udijelio po zaslugama muke i smrti gospodina našega Isusa Krista, žarko ćemo moliti da Križ i neizmjerna vrijednost Kristove Predragocjene Krvi bude zalogom našeg vječnog spasenja u nebu, a u ovoj suznoj dolini utjeha i snaga. Častimo te stoga križu sveti, na kom umrije Isus naš. Na života tamnoj stazi, kao zvijezda ti nam sjaš. Ustima, srcem častimo te, sveti križu Isusov!
Katedrala, 6. travnja 2012.
† Želimir Puljić, nadbiskup