Nadbiskupova homilija na Misi posvete ulja, Veliki četvrtak, 5. 04. 2012.

Nadbiskupova homilija na Misi posvete ulja, Veliki četvrtak, 5. travnja  2012. godine

 

Uvod  Braćo svećenici, redovnice i redovnici. Braćo i sestre u Kristu. Od srca vas pozdravljam u prigodi liturgije Posvete ulja kad se prisjećamo dana rođenja Euharistije i našeg svećeničkog rođendana. Ovaj nas dan i obred povezuje i sjedinjuje s Kristom koji je vječni i neprestani izvor našeg svećeništva. Zahvalna srca razmišljamo o divnom Božjem daru da jesmo ovo što jesmo, iako toga nismo dostojni. Danas se prisjećamo svojih prvih koraka kad smo se bojažljivo i sa strahom pitali: hoćemo li odgovoriti Božjem pozivu i ustrajati u njemu. Sjećamo se i svih onih dragih i značajnih ljudi koji su nam pomagali, molili se za nas i pratili nas na tom putu. Ovi obredi nas potiču o tomu razmišljati, te javno obnoviti svoja svećenička obećanja, kako bismo odgovorno dijelili svete Tajne i stali vjerni svojoj misiji i poslanju. Za naše pak grijehe, propuste i nedostatke molimo iskreno Božje milosrđe.   

 

1. Dok smo ovdje okupljeni kao prezbiterij svete Crkve zadarske da ispunimo Kristovu zapovijed ‘ovo činite meni na spomen’, sa zahvalnošću sjećam se hodočašća u Svetu zemlju prije godinu dana. Tada sam sa skupinom vjernika i svećenika prošao Kristovom domovinom i putovima kuda je on hodio od rođenja u Betlehemu do smrti na Golgoti. Posjet dvorani Posljednje večere pružio nam je prigodu razmatrati to veliko otajstvo našega Otkupljenja. Tu nam je, naime, Krist ostavio neizmjerni dar Euharistije. Tu je da današnji rođeno naše svećeništvo. Upravo zbog toga je ovo za nas poseban dan. Veliki četvrtak je dan Euharistije i ‘naš’ dan.

 

Kad se vjernik nađe u prostoru gdje je Isus žarko želio s učenicima slaviti svoju posljednju Pashu, osjeti svu bremenitost otajstva koja se odigrala među tim zidovima one svete noći. I s apostolima sluša iznova njegove riječi i promatra znakovite geste. Bili su to sati velikog boja između ljubavi koja se bezrezervno predaje i tajne zla koja će se očitovati u neshvatljivoj mržnji i neprijateljstvu (mysterium iniquitatis). Moramo se, braćo svećenici, češće vraćati u tu dvoranu i razmatrati o velikom otajstvo koje se tamo dogodilo. Samo u ozračju toga otajstva i u blizini Božansskoga Srca u kojem se rodilo naše svećeništvo, i mi se možemo osjećati ‘kod kuće’.

 

2. Ovaj naš svećenički dan osobita je prigoda, braćo svećenici, iznova otkrivati veliki ‘dar i otajstvo’ koje smo primili, te poslanje i žrtvu koju Gospodinu valja prinositi. Rečenicom ‘evo dolazim, Bože, vršiti volju tvoju’ (Heb, 10,5.7) pisac poslanice Hebrejima rasvjetljava upravo taj žrtveni vidik koja je bitna sastojnica euharistije. Svećenik i Žrtva, Sacerdos et Hostia! U tomu je izraženo i sadržano otajstvo koje bilo hranom vjernicima  kroz stoljeća. Crkva slavi euharistiju i od nje živi. A euharistija izgrađuje Crkvu. Ona je bila milosno vrelo i svecima koji su u njoj našli zalog i predokus vječnosti. Neka i nas zahvati onaj kontemplativni žar sv. Tome Akvinskoga koji je opjevao to otajstvo riječima: Gospod zbori i kruh biva svetim tijelom njegovim. Likom vina krv se skriva, okom toga ne vidim. Ali, sama vjera živa kazuje bezazlenim.

 

Vjerničkom i bezazlenom srcu euharistija nije jednostavno sjećanje. Ona je ‘spomen’ kojim se uprisutnjuje ono što se slavi. Ona nije simbolično sjećanje prošlosti, već živa prisutnost Gospodina među svojima. Zbog toga danas u mislima idemo u onu Dvoranu u kojoj je rođena i euharistija i naše svećeništvo. Tamo je, naime, započela Isusova nova i trajna prisutnost u svijetu. I ona se, evo, bez prekida zbiva gdjegod se slavi Euharistija i gdje svećenik posuđuju Kristu svoj glas i ponavlja iste riječi i iste geste njezinoga ustanovljenja.

 

3. Slavimo stoga euharistiju gorljiva duha i ostanimo vjerni ‘zalogu’ Kristova poslanja. Otkrivajmo po euharistiji dubinu i značenje našega svetoga zvanja i poslanja u svijetu. Svjedočimo i u našim župama to bogatstvo slavlja svete mise, osobito onog svečanog nedjeljnog okupljanja oko stola Gospodnjeg. I zahvalimo Bogu srdačno i harno na ovaj naš dan za dar euharistije i svetoga reda. Božjim promislom nama je dodijeljena odgovorna i sveta zadaća sabirati, miriti, upućivati i odgajati  vjerničku zajednicu ove mjesne crkve. Zahvalni za milosni dar služenja u njegovoj Crkvi, molit ćemo da Duh Sveti obnovi naše svečeništvo kako bi rasla naša spremnost za darivanjem i svetim služenjem.

 

Dobro je o tome govoriti i razmatrati skupa s vjernicima laicima kako bi i oni razumjeli i shvatili zašto je svećenik među njima?! Crkva je uvijek smatrala da je pitanje svećenika zapravo njezino ‘biti ili ne biti’. Zbog toga i vjernici moraju uočiti važnost svećeničkog zvanja za život Crkve i pitati se što im je činiti kako ne bi nedostajalo radnika u vinogradu Gospodnjem?! Svećeničko zvanje nije shvatljivo mjerilima ovoga svijeta! Druga zvanja, naime, čovjek može vršiti dobro ako i nema vjere. U svećeničkom zvanju to je temelj. Ono ima svoje opravdanje samo iz vjere i svoj smisao samo po vjeri. Dobro je to ponavljati i isticati u kulturalnom ozračju koje za to nema sluha. I posebice u vidu Godine vjere koja će započeti u listopadu ove godine.

 

4. U tom vidu nositelj svećeničkog zvanja može biti samo čovjek vjere koji ne naviješta svoju vjeru i moralna načela, nego vjeru Crkve i njezina moralna načela. I narod Božji prihvaća svećenika uglavnom duhom vjere. I od njega očekuje govor vjere, istine i ljubavi. I posebice život usklađen s proklamiranim načelima. I dok druga zvanja mogu odijeliti život od službe, svećenik to ne može. On ne može biti podvojen. U njemu život i služba moraju se srasti i biti jedno. A sva drama Crkve odvija se na osobit način u životu i u srcu svećenika. Jer, on je označen biljegom Isusa koji je na njega položio svoje ruke i uveo ga u svoje svećeništvo kojemu je oltar na križu. Božjim promislom nama je dodijeljena odgovorna i sveta zadaća sabirati, miriti, upućivati i odgajati  vjerničku zajednicu ove mjesne crkve zadrske. Svjesni svojih mana, slabosti i promašaja mi ćemo obnoviti svoja svećenička obećanja i moliti Boga neka obnovi naše svećeništvo kako bi rasla naša spremnost za darivanjem i svetim služenjem.

 

I vas, braćo i sestre u Kristu, pozivam otvorite svoja srca Bogu i molite za svećenike. Neka vam budu dragi! Pomozite im neka u svom radu i apostolatu ne klonu! Crkva ne može živjeti bez njih! Kakvi su svećenici, takva će biti i Crkva! Hrvatski narod i njegova povijest duguje mnogo svojim svećenicima! Neprocjenjiva je njihova prisutnost među nama. Oni su dragi Isusu kao zjenica oka i Bogorodici kao braća njezinoga Sina. Čuvajte ih svojom ljubavlju i dobrotom! I ne umarajte se upravljati nebu svoje žarke molitve za njih. Preblažena Djevice, Kraljice apostola, potkrijepi ove naše ponizne molitve pred Srcem svoga Božanskog Sina. Amen!

 

Zadar, 5. travnja 2012.

Mons. Želimir Puljić, nadbiskup