Dr. Željko Tanjić
TEOLOŠKA MISAO PAPE BENEDIKTA XVI.
Zadar, 18. IV. 2012., Svećenička rekolekcija
Biografsko oblikovanje teološkog pogleda
Joseph Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI. s pravom se naziva “papa teolog”. Na taj smo
naziv toliko navikli da nam se čini kako već sve o njemu znamo. No, što to znači da je Benedikt XVI. papa teolog? Što to znači za Crkvu, za teologiju i za današnji svijet?
Zanimljivo da današnji papa nikada nije bio župni vikar ni župnik. Možemo reći da je
neposredno pastoralno iskustvo počeo stjecati tek kada ga je papa Pavao VI. 1977. godine imenovao nadbiskupom Munchena i Freisinga. Sve do tog imenovanja bio je profesor teologije na raznim teološkim učilištima od Bonna, preko Munstera, Tubingena do Regensburga, u kojem je najdulje boravio. Kao profesor bio je član raznih Vijeća njemačke biskupske komisije kao i poznate würzburške sinode kojoj je dao snažan pečat. Ovo je prva zanimljiva činjenica teološke biografije današnjeg pape, činjenica koja po mom mišljenju treba snažno odzvoniti, a smjera protiv umjetne podjele pastorala i teologije. Možda nitko kao danas Benedikt XYI. ne pokazuje važnosti povezanosti pastorala i teologije. Kao nadbiskup, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, a posebice sada kao Petrov nasljednik Benedikt XVI. je svoje poslanje uvijek shvaćao kao cura animarum, kao brigu za duše, kao dušobrižništvo.
Upravo ova riječ, dušobrižništvo, na najbolji mogući način izriče njegov teološki program i
po mom je mišljenju šteta što smo se prebrzo odrekli ove tako snažne riječi koja je, istina, često bila jednostrano shvaćena kao uska briga samo za duše tj. za duhovno, premda u izvornom značenju ta briga ne isključuje ni povijesno, ni tjelesno, ni svakodnevno ni društveno, nego ju ujedinjuje u jednoj snažnoj usmjerenosti prema prvotnom cilju i ishodištu i pastorala i teologije: a to je briga oko navještaja, slavljenja, svjedočenja, promišljanja spasenja ljudske duše.
Iz tako oblikovanog temeljnog stava oblikuje se i jedinstvo pastorala i teologije koje se ne
postiže tako da se oni koji su djelatni na različitim područjima jedinstvenog života Crkve međusobno sumnjiče oko toga tko više čini ili što je važnije. Osoba pape Benedikta XVI. i njegovo teološko promišljanje svjedoče kako je za Crkvu koja je znak i oruđe najtješnje povezanosti Boga i ljudskog roda kako ističe Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium (LG 1) ovakva povezanost veoma važna, ako ne i presudna. Uvijek kada se teologija odvojila od dušobrižništva nije bila vjerna svom vlastitom poslanju, kao što je i dušobrižništvo bez teologije kontraproduktivno i sterilno. Zato je u Crkvi potrebno imati i dobre teologe i dobre pastoralne radnike ujedinjene u dušobrižništvu. O tome nam svjedoči Benedikt XVI. i njegov život.
Kako je Benedikt XVI. oblikovao svoj prepoznatljiv teološki stav koji ga je učinio jednim od
vodećih katolički teologa današnjice? Mnogi se poznavatelji njegove misli slažu kako je razloge potrebno tražiti u nekoliko dimenzija njegovog života. Papa Benedikt XVI. rođen je u Bavarskoj, zemlji prožetoj tradicionalnim, ali i živim katolicizmom. U svojim izjavama često je isticao da još i danas u svome srcu i mislima nosi i vidi proslave i događaje u vlastitom djetinjstvu, slavlja koja su bila vezana u katoličke svetkovine i blagdane i u kojima su svi sudjelovali, u jednoj simbiozi crkvenog i društvenog života. Poznata bavarska izreka “Lassen wir die Kirche im Dorf” (ostavimo crkvu u selu) koja je izricala ovu povezanost, nije bila izričaj indiferentnosti i nelagode, nego znak da je sve na svome mjestu, kao što je izreka “Die Kirche um Dorf tragen” značila da netko bespotrebno komplicira. U takvom je ozračju rasla i vjera i poziv i oblikovanje teološke misli pape Benedikta XVI. i mislim da možemo reći kako mimoća, sinteza i povezanost svih razina osobnog i društvenog života prožetih katoličkom vjerom predstavljaju trajno obilježje teologije Benedikta XVI. koja po mišljenju stručnjaka podsjeća na teologiju Dionizija Aeropagite. U tom pogledu on pripada teolozima duboko ukorijenjenima u katolički način življenja i tradicije što njegovu teologiju zasigurno razlikuje od teologije onih koji su u svom životu imali drugačiji put do vjere.
Takav je rast i oblikovanje doživjelo i jedan veliki i snažni prekid, diskontinuitet obilježen
nacizmom i sučeljavanjem Crkve s ovom totalitarnom ideologijom. U njemu je kao i u svim
ideologijama s kojima se kasnije susretao Benedikt XYI. vidio veliki izazov ne samo za teologiju, nego i za život Crkve posebno pod vidom pitanja odnosa slobode i istine. Taj ga je diskontinuitet učini opreznim u svakom pokušaju politiziranja teologije i Crkve kao i u svakom pokušaju teologiziranja politike što je kasnije, provjereno kroz teološke izvore, dovelo do snažnih odbacivanja određenih teoloških tendencija i usmjerenja.
Augustin i Bonaventura – okosnica njegove misli
Nakon rata, u vremenu suočavanja s prošlošću, ali i otkrivanja u katolicizmu jedne od vodećih snaga u ponovnom oblikovanju bavarskog i njemačkog društva, mladi je Ratzinger 1951.
ređen za svećenika i radi na svojoj doktorskoj disertaciji pod nazivom “Narod i kuća Božja u
Augustinovom učenju o Crkvi.” Neupućenom promatraču moglo bi se činiti da se radi samo o jednoj od mnoštva disertacija i to naizgled ne previše aktualne tematike. No, istina je upravo suprotna. Već se tada jasno pokazalo da je Benedikt XVI. pomno razmišljao ne samo o temi nego i o njenoj aktualnosti pokazujući da teološka aktualnost nije vezana uz ono što se takvim čini na prvi pogled nego je vezana uz otkrivanje onoga što je trajno blago Crkve i što predstavlja izazovom svakom novom vremenu.
Njegova disertacija objedinjavala je nekoliko važnih tema koje će kasnije imati važno mjesto
i u njegovom sudjelovanju na II. vatikanskom koncilu, prije svega tema Crkve. Može se slobodno reći da je to bila i ostala jedna od njegovih omiljenih tema koja je odigrala ključnu ulogu ne samo u njegovom teološkom radu nego i u njegovoj službi na čelu Kongregacije za nauk vjere i danas u papinskoj službi. Otkud u vremenu nakon II. svjetskog rata tolika zagledanost u tu temu? Slijedeći intuiciju drugog velikog njemačkog teologa Romana Guardinija Ratzinger je i sam uvidio da će dvadeseto stoljeće biti stoljeće Crkve jer se ideja Crkve razvijala u svojoj širini i dubini u svim teološkim, ali i neteološkim područjima. Već u prvoj polovici dvadesetog stoljeća vodeći su teolozi u sklopu “Nouvelle theologie”, a prije njih i teolozi tübingeške škole, iznova otkrili blago patrističke i srednjovjekovne teologije, idući onkraj neoskolastičke i apologetske misli devetnaestog stoljeća. Širina i posebnost tog pogleda pomogla je otkrivanju nevjerojatnog teološkog blaga, pa i onog o Crkvi. Liturgijski pokret, otkrivanje otajstvene teologije doveli su i do otkrivanja drugačijeg pogleda
na Crkvu, pogleda koji nije bio prvenstveno utemeljen na juridičkoj dimenziji Crkve koja se počela razvijati tek od 14. stoljeća nego na viđenju ekleziologije u njenom sakrarnentalnom ključu kao i u ozračju govora o Crkvi kao narodu, tijelu Kristovu pa i kući Božjoj. Ove su teme bile izazov i za mladog Ratzingera i zbog toga što su u sebi nosile i neke druge konotacije. Pojam narod, das Volk, bio je zloupotrebljavan od strane nacističke ideologije kao i od strane komunizma te je za Ratzingera bio izazov vidjeti kako ovaj pojam stoji u odnosu na Crkvu i to kod Augustina, suprotstavljajući rasistički koncept das Volk izvornom govoru o populus Dei.
I njegov interes za Augustinovu teologiju nije plod slučajnosti. U Njemačkoj su prije njega
dvojica istraživača napravili velike studije o Augustinovoj misli, a veliki utjecaj izvršio je i
Balthasarov učitelj, Erich Przywara koji je u svom istraživanju Augustinus, Die Gestalt als Gefuge iznio na vidjelo na koji se način pristupalo Augustinu u srednjem vijeku, na početku novog doba i u suvremenoj misli. Augustin se pokazao kao točka u kojoj se susreću dvije moći čija je isprepletenost odredila europski duh, antičko doba i Evanđelje. Osim toga u njemu se iz antiknog vremena susreću dva temeljna filozofska pravca: onaj koji dolazi od Parmenida i Platona s jedne strane kao i onaj od Heraklita i Aristotela s druge strane. Njima u teološkom ključu odgovara ivanovsko – pavlovska vizija Novoga zavjeta koja ujedinjuje vjeru kroz razumijevanje s vizijom i pastoralno motiviranu ljubav koja postaje sve svim ljudima u nevoljama povijesti. Augustinovi su spisi prava gozba plodnih antiteza kojima se europska misao nikada nije prestala hraniti: od Dunsa Scotta do Nikole Kuzanskoga, od Descartesa do Hegela, od Baadera do Kierkeegarda.
Sve je to još više pomoglo Ratzingeru da vidi povezanost grčke i rimske misli s evanđeljem,
da prouči plodnu sintezu ovih svjetova dovodeći ga do stava koji je uvijek zastupao: konstitutivna važnost grčko-rimskog načina mišljenja i shvaćanja za razumijevanje evanđelja jednako je važna kao i židovski korijeni kršćanstva. Vjera i razum, Crkva i društvo ne mogu se razumjeti izvan tog konteksta s tim da se sinteza ne oblikuje principom jednakog prožimanja, nego principom novosti koje dolazi Objavom Isusa Krista i u povijesti se očituje u njegovoj Crkvi.
Pri tome u svom istraživanju Ratzinger pokazuje kako je Augustinovo obraćenje s jedne
strane bilo dosizanje potpune i čiste filozofije, vizija istine vječnog bitka koji daruje mudrost i
blagoslov. No u svijetu antike ovo dosizanje bilo je uvijek vezano uz pitanje o tome koja je istina vrijedna pravog religioznog štovanja u jednoj ljudskoj zajednici? Tako se povezivao kraljevski put pročišćavanja misli i duha koji je uranjao u dubine božanskog s univerzalnim putem koji se pokazivao u određenom kultu. Na taj se način filozofija povezivala s religijom, kršćanstvo se od samih početaka, smatra Ratzinger, nužno vezalo ne uz rimsku religiju shvaćenu kao političko čašćenje careva ili prinošenje žrtve bogovima, nego uz theologia naturalis. Zato je filozofija od samih početaka bila temeljna spona kršćanstva s poganskim svijetom, spona koja je govorila o logičnosti cjelokupne stvarnosti koja je pak za kršćane bila utjelovljena u drugoj božanskoj osobi, u Isusu Kristu.
Kršćanstvo je istovremeno bilo i ostalo i via regia i salus populi i sve se to oblikovalo i
događalo u Crkvi. Augustinova promišljanja o ovoj dimenziji kršćanstva i Crkve dovela su
Ratzingera do toga da otkrije kako je Augustinovo shvaćanje vjere bilo vitalno za njegovo shvaćanje Crkve kao naroda Božjega kao što je i shvaćanje ljubavi bilo važno za razumijevanje Crkve kao kuće Božje. Tražeći istinu za sebe i druge mladi je Augustin, boreći se sa skepticizmom i autoritetom otkrio vjeru koja je u svojoj temeljnoj dimenziji oslonjena na Catholica: na univerzalnu Crkvu, narod Božji koja je mjesto u kojem Bog daje sebe na vidljiv način vodeći nas prema nevidljivom sve dok ne postanemo odrasli u njegovoj prisutnosti. Crkva je nužna u uzdizanju prema mudrosti i sve mora proći kroz trijadu credere, auctoritas, humilitas, imati vjeru, prihvatiti autoritet, vježbati poniznost ako se želi vidjeti božansku mudrost u njenoj ljepoti. Augustinov put vodio ga je od metafizike kao povijesnom razumijevanju kršćanstva, od pedagoškog razumijevanja vrijednosti povijesnog reda do ostvarenja nutarnje povezanosti i punine konkretne forme u povijesti, a konkretna
forma kršćanske stvarnosti jest Crkva.
Možemo slobodno reći da Ratzinger uči od Augustina i u svom teološkom radu cijelo vrijeme
razvija ove bitne teme koje se očituju i u njegovom učiteljskom djelovanju, a to je primat milosti i vjere, povezanost vjere i razuma koja vode nužno ka ljubavi shvaćenoj kao objektivnoj veličini i hrane se eshatološkom nadom. Sve se to oblikuje i ostvaruje u Crkvi. Od Augustina Benedikt XVI. uči velike intuicije o euharistijskoj ekleziologiji koju je on posebice razvijao, o odnosu Crkve i države koje je svojim daljnjim istraživanjem primijenio i na svoju viziju današnjih odnosa Crkve, države i politike, pokazujući njihovu međusobnu povezanost, ali i različitost.
No prije svega za njega je Augustin inspiracija kada je u pitanju govor o traženju istine. Nije
slučajno da je za svoje biskupsko geslo odabrao “suradnici istine.” Govoreći na predstavljanju
zbornika u čast kardinalu Šeperu tada kardinal Ratzinger je govorio o Šeperovom biskupskom geslu “veritatem facientes in caritate” (Ef 4,15). Tada je rekao “Služenje istini mora se hraniti stalnim nastojanjem postizanja sličnosti sa samom istinom, sa njenim vječnim i nepromjenjivim izvorom, koji jedino može biti objavljeni Bog. Djelo istine bez koherentnog svjedočanstva nutarnje sličnosti s Istinitom, izdala bi samu sebe. Kršćanin razumije nutarnju zahtjevnost takvog identiteta ukoliko zahvalno prihvaća polog istine vjere koji se nalazi u Svetom pismu, Tradiciji i Učiteljstvu Crkve.” Taj je polog vjere, smatra Ratzinger, “dar Boga koji je ljubav (1 Iv 4,16). Za autora poslanice poznavati Gospodina temeljno znači ljubiti ga, što znači poznavati ga na najbolji mogući način, kako samo jedan sin poznaje vlastitog roditelja kojeg ljubi. U tom smislu prava služenje istini nužno je hod ljubavi, bez ikakve različitosti.” Osim toga “vršiti istinu u ljubavi može još više označavati sam
način prenošenja i navještaja primljene i spoznate istine. Tako se ukazuje na čin navještaja dara istine (don um veritatis). I u njemu je ljubav bitno uključena, tražeći očuvanje istine u njenoj cjelovitosti, ne odustajući od ukazivanja i prokazivanja, kada je nužno, lažnosti pogrješke i od zatvaranja slijepih ulica spram kojih bi pogrješka mogla voditi”.
Druga velika tema koja je utjecala na njegov kasniji razvoj bila je tema povijesti spasenja. Ta
je tema osobito u pedesetim godinama u Njemačkoj bila važna pod vidom odnosa povijesti spasenja i metafizike, kao i pitanje odnosa opće povijesti i povijesti spasenja. Pitanje universale concertum tj. kako ono što je povijesno jedinstveno i neponovljivo može imati univerzalno značenje, kako je iz povijesti moguće doći do univerzalne istine? Upravo je sva ova problematika bila razlogom da za svoju habilitaciju odabere teologiju povijesti sv. Bonaventure. Ovaj će mu rad pomoći da oblikuje svoju vlastitu teologiju povijesti koju isto takov idimo prisutnu u njegovim učiteljskim izričajima, ali i teologiju koja će mu pomoći da iz teoloških razloga kritizira i teologiju oslobođenja i druge oblike političkih teologija pa i modernu koncepciju države i društva koja u povijest želi ostvariti eshatološko kraljevstvo Božje i koje politiku smješta ne u područje moralnog i etičkog nego u područje eshatološkog. “Poruka Božjega kraljevstva ima značenje za politiku, ali ne –putem eshatologije, nego putem političke etike. Pitanje kršćanski odgovorne politike ne pripada eshatologiji, nego moralnoj teologiji i tim putem poruka Božjega kraljevstva može politici poručiti nešto važno.”
Proučavajući Bonaventuru Ratzinger je susreo i produbio te i sam usvojio kristocentrizam, što
je bilo iznova otkriveno od strane katoličkih dogmatičara u pedesetim. Bonaventura je uistinu
naglašavao kristocentrizam do točke da je od Krista učinio središte svih središta, čak i cjelokupne znanosti. Osim toga iz ove je studije izveo dva zaključka koji su bili odlučujući za budućnost, za njegovu teologiju i za današnje učiteljstvo. Prije svega premda skolastička teologija u svim svojim izdancima, bilo sustavnim, bilo spekulativnim ili akademskim u modernom smislu riječi ima svoje zasluge i poštovanje ipak njena pažnja nije usmjerena spram ničeg drugog nego spram Božjeg eshatološkog mira koji nadilazi sva razumijevanja. To će dovesti do toga da će i Ratzinger govoriti kako je teologija podređena, u krajnjoj analizi, kontemplaciji, ljubavi, svetosti i ne na kraju ostvarivanju siromaštva duha. To je dovelo Ratzingera do zaključka da je prava teologija uvijek usmjerena prema iskustvu svetih. Iza Atanazija stoji Antun Pustinjak, iza Grgura Velikog, sv. Benedikt, iza Bonaventure sv. Franjo Asiški.
I kao druga, važna posljedica njegovog studija Bonaventurine povijesti spasenja jest
razumijevanje povijesti koje proizlazi iz odbijanja srednjovjekovnog franjevačkog vjerovanja koje se temeljilo na promišljanjima Joakima iz Fiorea o završnom razdoblju povijesti koje će zamijeniti Novi zavjet i koja zajednicu doba Duha Svetoga, koja ostavlja iza sebe hijerarhijsku Crkvu, kako bi zaživjela nova Crkva Duha, koja neće biti više vezana uz stare strukture. I prije nego je nastalo ime “teologija oslobođenja” Ratzinger je uvidio da se i djelomično radi o ponovnom ponavljanju istih teza samo u drugo vrijeme i drugim sredstvima. KONCIL!
“Povijesno” je shvaćeno kao ono koje otkriva temelj ljudske stvarnosti. Često je pak nejasno
što povijesno znači. Povezano sa evolucionističkim idejama, utjecajem hegelijanizma, marksističke misli i humanističkim promišljanjima rađa se shvaćanje života i povijesti koje nije lako definirati. U svakom slučaju povijest je shvaćena kao proces stalnog napretka i oslobođenja čije mehanizme postupno otkrivamo i razumijevamo i tako se sami učimo upravljati poviješću. Čovjek sam može oblikovati procese u kojima je njegova volja uvijek dobra i može nadići etičke napore jer on sam vodi i upravlja povijest. Tako je jedno vrijeme revolucija postala ona koja je novome čovjeku obećavala novo društvo koje odgovara zakonima povijesti koja napreduje. Danas više nego ikada vidimo posljedice takvog promišljanja. Jasno se vidi da trebamo alternativna promišljanja koja pokazuju da je ovakvo povijesno shvaćanje slobode suprotnost u sebi. Sloboda koja se nameće kroz
povijesne nužnosti i koja je ljudima nametnuta izvana nije sloboda. Stoga treba jasno reći da je etička perspektiva i shvaćanje slobode uistinu povijesno i stvarno shvaćanje slobode koje odgovara našim iskustvima.
U kršćanskom kontekstu ova etička perspektiva ne znači pozivanje samo na dobru volju
pojedinca. Ona znači pozivanje na vlastitu viziju stvarnosti koja želi pomoći oblikovanju budućnosti i povijesti. Ona označava jednu drugačiju viziju slobode.
Ako se pitamo što prosječan čovjek danas shvaća pod pojmom slobode i oslobođenja onda se
možemo mimo vratiti na Marxovu viziju: “ujutro loviti, poslijepodne ribariti, nakon jela kritizirati, upravo onako kako mi se sviđa” Dakle, sloboda se shvaća kao mogućnost činiti sve što želim i hoću. Sloboda je shvaćena kao proizvoljnost. Stoga će Ratzinger reći da je slika kojom se ravnaju današnje ideologije oslobođenja zapravo anarhija koja ne poznaje upravljanja niti vezivanja. Oslobođenje znači odbacivanje svake strukture i svakog vezivanja. U takvoj viziji obitelj, moral, Bog, Crkva postaju suprotnost slobodi. I država je viđena kao takva.
I na kraju, ako prihvatimo tezu koju je razradio sam Ratzinger, da iza velikih teologa stoje
sveci i da je prava teologija usmjerena prema svetosti, onda s pravom možemo reći da je njegova usko povezana s Augustinom i Bonaventurom i da je takva ostala od samih početaka sve do danas.