Blagdan Gospe od Zdravlja, koju Zadrani časte i kao Gospu od Kaštela, 21. studenog svečano je proslavljen u drevnom zadarskom svetištu Gospe od Zdravlja s više misa, a svečano večernje misno slavlje u katedrali sv. Stošije predvodio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Nadbiskup je potaknuo vjernike da pred njenim likom mole za zdravlje ne samo tjelesnog nego i nutarnjeg srca svoje savjesti. Pozvao je i na molitvu za tjelesno i duhovno zdravlje domovine potrebne svjedoka Božje prisutnosti. “Pogledajmo u svoje srce jer tamo je izvor patnji i mjesto zbivanja koji se odražavaju na druge i unose nered u život. U srcu se pojavljuje ono zbog čega čovjek najčešće pati. Bog nas poziva da stanemo pred svoje srce i savjest. Molimo ga da taj svijet uredi na pravi način, da mu svojom otvorenošću omogućimo da preobrazi opterećeno iz čega proizlazi i ostalo što tijelo ne može nositi” rekao je mons. Prenđa, istaknuvši da duh zahvaćen patnjom nije kadar nositi vedrinu život, suočavati se s teškoćama i prevladati ih, ali i zaustaviti se pred ljudima koji su u težoj situaciji od nas. “Potrebno je na taj način gledati pred Kristom i Marijom, jer oni su u svom životu mislili na druge. Sve što nosimo, poput njih možemo dati i usmjeriti prema drugome, ne biti zaokupljen sobom. Bog je u svom trpećem Sinu dao odgovor kako je sav okrenut drugima, čovjeku i svijetu. I Marija je mislila na siromašnu Elizabetu, drugi je bio predmet njene brige i razmišljanja. Nije zaokupljena svojim bićem” istaknuo je mons. Prenđa upitavši je li zbog vlastite zatvorenosti i usmjerenosti na sebe premalo vidimo druge. Mislimo li na druge napuštene od svih i bez utjehe. “Koliko smo otvoreni Marijinom pozivu da budemo usmjereni prema drugome? To je put lijeka vlastite bolesti i trpljenja. To je poziv blagdana Gospe od Zdravlja. Marija nas poziva da budemo otvorena srca za druge i ne mislimo samo na sebe” poručio je nadbiskup i istaknuo da je, kad naše srce postane novo, moguće na drugi način živjeti vlastite boli i trpljenja. Tada čovjek zna prihvatiti križ, čuje Božji govor i mijenja sadržaj svojih molitvi razmjernih sadržaju onoga što vjerujemo i nosimo u srcu. “Kad je srce pristisnuto patnjom, Bogu se prigovara i pita ga se ‘zašto baš ja i na taj način’. I takva opterećenost i ograničenost ljudskog srca je vrst bolesti. Manjkavosti u našem životu izviru iz naše nedovršene naravi. No nismo stvoreni za vječnost na zemlji nego u nebu. Na naša pitanja Gospodin nam odgovara da na naše vapaje gleda iz druge perspektive. Bog nije bešćutan i šutljiv. Progovorio je na najljudskiji način u svom sinu Isusu, postao je suputnik i supatnik i nosi križ svake naše bolesti. Kad patimo zbog bilo čega, nismo napušteni i zaboravljeni. Isus je na sebe preuzeo sve boli da bi postao naš lijek i otkupitelj” rekao je mons. Prenđa. Upozorivši na strahove i zaokupljenost kako se oduprijeti kojekakvim virusima i što sve čini farmaceutska industrija da čovjek zaštiti svoje tijelo, nadbiskup je istaknuo da je, uz potrebu čuvanja zdravlja, bolest dio našeg života od rođenja do smrti. “Kršćanin i bolest prihvaća kao dio svog bića, a njen put i cilj je da nas i u njoj okrijepi milost molitve i u nama učvrsti prepuštanje Božjoj ruci koja određuje kako nam treba pomoći. Cilj svega treba biti usmjeravanje prema vječnom i neprolaznom” poručio je nadbiskup Prenđa poželjevši da poput Marije prihvaćanjem patnje živimo za druge i tako postanemo dionici vlastitog i ozdravljenja svijeta.
Ines Grbić