Stepinčevo je svečano proslavljeno među Hrvatima u Americi. Misno slavlje u nedjelju 12. veljače u crkvi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku, gdje žive i brojni iseljeni Zadrani, na poziv tamošnjeg župnika fra Nikole Barišića predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. „Bog je Stepinca odabrao za velike stvari. Odredio ga je da bude svjetlom u vremenu velikog mraka. S njegovim grobom Hrvatska koju je toliko poštivao postala je jačom. A narod kojeg je toliko volio dobio je sigurnost i dar blaženog Alojzija kome se može moliti i utjecati za sve životne potrebe“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da se Stepinac bez ustručavanja usprotivio bezbožnim, nehumanim i opakim ideologijama nacizma, fašizma i komunizma. Branio je Božja, crkvena, ljudska i narodna prava, izložen opasnostima zauzimao se za svakog ugroženog čovjeka, bez obzira na vjeru i naciju. „Nacisti su ga pokušali tajno likvidirati, a komunisti su ga javno osudili te nevina poslali u zatvor pred očima cijelog svijeta. Bezbožni režimi s kojima se Stepinac uspješno hrvao otišli su u povijesni nepovrat. A povijest je presudila u Stepinčevu korist. On prije 14 godine izlazi kao moralni pobjednik“ istaknuo je mons. Puljić, rekavši da Stepinac blista na obzorju Katoličke Crkve i hrvatske povjesnice. Povijest Crkve ga je upisala u niz najhrabrijih biskupa Europe onog tragičnog vremena. „Ime Stepinac je poruka Istine i dobrote, vjernosti Bogu, Crkvi i čovjeku, poruka ljubavi prema svom narodu, kako piše na njegovom grobu: ‘U ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti’. Na taj grob dolaze molitelji: mladi, odrasli, stari, radnici, zemljoradnici, intelektualci, svećenici, redovnici, biskupi iz domovine i svijeta. Na tom grobu uče se vjerovati, ljubiti, praštati. Uče se biti mirotvorci i mironosci. S tog groba dopiru aktualne i sadržajne Stepinčeve riječi iz njegove oporuke: ‘Predragi sinci, vazda se bratski ljubite! Budite jedno srce i jedna duša!’“ rekao je nadbiskup.
Alojzije je u svom životu prošao tri faze: bio je vojnik, ratar i svećenik. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu. Kao ratar obrađivao je dragu zagorsku i plodnu hrvatsku zemlju. A onda je bio svećenik, biskup i pastir, molitelj i pokornik, propovjednik i odgojitelj Božjeg puka. „Te životne faze učinile su ga divnim povijesnim likom u kojem se isprepliću njegove tri velike ljubavi: prema bratu čovjeku, prema rodnoj zemlji i domovini, prema Bogu i Crkvi. Teološki studij u Rimu, hodočašće u Svetu zemlju te izbor za najmlađeg biskupa svijeta, u 36. godini života, imaju i danas jasnu simboliku. Rim, Jeruzalem i Zagreb znak su Božjeg plana koji mu je Providnost namijenila. U Rimu je zaređen za svećenika, u Jeruzalemu pripravljen za mučenika a u Zagrebu posvećen za predvodnika velike nadbiskupije. Tako je postao stijenom preko koje nije mogla nijedna sila ovog svijeta“ rekao je mons. Puljić. Podsjetio je da je njegova beatifikacija čin pun simbolike i značenja: papa Wojtyla, koji je srušio Berlinski zid, nadgrobni spomenik razdjeljene Europe, došao je u Hrvatsku proglasiti blaženim mučenika Stepinca koji je imao hrabrosti reći ‘ne’ komunističkim silnicima. „U Božje ime branio je slobodu Crkve. Želio je uvijek zastupati poniznu Crkvu pred malenima, patnicima i progonjenima i slobodnu Crkvu pred vladarima ovog svijeta. Bio je pripravan i umrijeti za njeno i dobro svakog čovjeka. To potvrđuju njegove riječi: ‘Kad bih mogao, dao bih i stotinu života samo da živi Crkva Božja’. Iskrenim je rodoljubljem tumačio pravo hrvatskog naroda i svakog naroda na dostojan život u miru, slobodi i pravednosti. Pred moćnicima ovog svijeta nije se povijao i hrvao se s njima da zaštiti nemoćne. Hrabro je i bez straha osudio svaku zabludu i rasnu, klasnu, nacionalnu, vjersku i političku mržnju“ rekao je mons. Puljić. Podsjetio je i na riječi milanskog nadbiskupa, kasnije pape Pavla VI., koji je u Milanu 1960. g. služio misu za Stepinca: „Vjera traži junake, a ne kukavice, svjedoke, a ne slabiće, vjerne i dosljedne apostole, a ne pristalice oportunizma i kompromisa“. Stepinac je bio beskompromisan, spreman za Crkvu trpjeti i umrijeti. U pismu biskupu Čekadi je napisao: “Moje bronhije nisu zdrave. Kad su liječnici zatražili od vlasti da me puste na more, odgovorili su da podnesem molbu. Rekao sam: Nikad! Volim ovdje umrijeti, nego dati dojam da Crkva popušta i to radi kukavnog zdravlja jednog biskupa. Nanijeli su mi krvavu nepravdu. I ako umrem ovdje, rado polažem svoj život za Boga i Crkvu Katoličku. Bog bitke nikada ne gubi, pa je neće je izgubiti ni u borbi s KPJ”.
Ines Grbić