Stepinčevo je svečano proslavljeno u petak 10. veljače u župi bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu u Zadru, prvoj župi u Hrvatskoj njemu posvećenoj. Zbog vremenskih neprilika otežavajućeg dolaska, središnje misno slavlje nije predvodio hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk, nego p. Izidor Jedvaj, koji je u župi predvodio i trodnevnicu. „Stepinac je svojim živitom opet pokazao na tajnu Crkve: nije Crkva najveća u svojoj moći – nego u svojoj nemoći“ poručio je p. Izidor, podsjetivši na riječ bl. Ivana Pavla II. kako je Stepinac znao da ne može popuštati u pitanju istine, jer ona nije roba kojom se može trgovati. „To je Stepinac shvatio i nikad nije prodao istinu, za veliki ni za mali novac. I danas su otpad i zlo zahvatili našu Crkvu i narod. Protiv Crkve se više ne vodi frontalna, komunistička borba crvenog zmaja, nego crna zvijer u rukavicama želi uništiti sve što je Božje i ljudsko u našim dušama. Neka Stepinac u nama upali snažnu vjeru da nikad, ni pod kojim uvjetima, teretima i sablaznima, ne ostavimo Krista, evanđelje i Crkvu, nego da budemo poput Stepinca – ostanimo i najveći siromasi na ovoj zemlji, ali imajmo Boga, Krista, Gospu i bl. kardinala kao voditelja i hrabritelja na našim putevima“ potaknuo je p. Izidor, istaknuvši da bez molitve i patnje Stepinca kao velikog zagovornika hrvatskog naroda ne bismo imali ni državu. Cijeli svijet je znao za kardinala, njegova je smrt dirnula cijeli svijet, ne samo Zagrebačku nadbiskupiju i Hrvatsku, istaknuo je predvoditelj slavlja. Stepinčeva poniznost, ispravnost i snaga duha uzvišeni su primjer vojujuće Crkve u cijelom svijetu, ne samo Crkve u Hrvata. Zato je p. Izdidor citirao zapise iz svjetskog tiska koji govore o nepokolebljivom držanju nadbiskupa pred komunističkim sudom čime je snažno dojmio puk širih razmjera. „Usprkos ispiranja mozga i mučenja, Stepinac se nije dao slomiti. Tito je stvorio mučenika kojeg Hrvati poštuju kao sveca, a za kojim papa žali kao za najvjernijim sinom“ pisale su Salzburger Nachrichten. Bečki Die Presse 1960. g. piše da je Stepinac umro u samoći rodnog sela, interniran, ali ipak kod svog naroda, teško trpeći, ali neslomljen u svom uvjerenju; od kraja rata odcijepljen od svijeta, ali ipak u tom svijetu, poznat kao mučenik za crkvenu slobodu komunističkog istoka. „Njegovo produhovljeno lice je lice askete kojem su kušnje i patnje dale pravu čovječju veličinu. Nema sveca, bez da je pravi čovjek“ istaknuo je p. Izidor, dodavši da je taj patnik ostao kod svog naroda iako su mu se zidali zlatni mostovi u pridobivanju. „Nadbiskup je stajao pred svojim progoniteljima kao uporan čovjek bez straha. To je dirnulo cijeli svijet. Trnoviti put Stepinca kroz prašumu neobuzdanih ideologija – uvijek je bio neustrašivi predstavnik svoje duhovne službe. Na Titov prijedlog odcjepljenja od Vatikana i odanosti komunističkoj vlasti za osobnu slobodu, odgovorio je Bogu što je Božje, caru carevo, čime je zapečatio svoju sudbinu“ pisao je Munchner Merkur. P. Izidor je istaknuo i misao minhenskog mjesečnika Srba u izbjeglištvu ‘Srpski vidici’ 1960. g.: „Stepinac je izrastao u herojsku figuru svjetskih razmjera. Postao je simbol duhovne čvrstine i otpora komunističkoj tiraniji. Kao takav zaslužuje divljenje svih koji su, bez obzira na vjersku pripadnost, načistu s time o čemu se zapravo radi. Kad strasti popuste, povjesničar će moći izreći nepristrani sud za koji je Stepinac toliko puta rekao da ga očekuje s mirnom savješću“. Stepinac je izabrao ostati među svojim narodom, podržati ga svojom prisutnošću i ulijevati mu snagu svojim primjerom šutljive patnje. Taj narod ga oplakuje i čuvat će njegovu uspomenu, pisao je La Croix. Le Monde ističe njegovu hrabrost i dostojanstvo u sužanjstvu, odlučnost da ostane među svojim vjernicima i uz cijenu svoje slobode. „Sa Stepincem ne nestaje samo upravitelj jedne biskupije, pobožan i revan svećenik kojeg smo upoznali u teškim trenucima. S njim nestaje puno više, nešto što je ne samo ljudsko – simbol i štit katoličke vjere“ pisale su Il Giornale d’Italia. P. Izidor je zamolio Stepinčev zagovor da Crkva i hrvatski narod i danas ostanu gorljivi prema njemu, a preko njega Kristu i Mariji, da progoni urode novim procvatom crkvenog života u Hrvatskoj i svijetu.
Nakon mise puk je počastio Stepinčeve moći u relikvijaru kod oltara. Župnik don Marino Ninčević uvodno je rekao da je Stepinac kompas koji pomaže našem narodu snalaziti se u različitim prilikama života. „Zanimljivo je slušati kako se na raznim razinama govori o posljedicama trenutnih hladnih vremenskih neprilika. No, još je zanimljivije kako nitko ne govori o posljedicama društvenih neprilika u kojima živimo, u kojima se u pitanje dovode temeljne vrednote i prava, počevši od prvog, prava na život, kao i samo poimanje ljudskog života. Zbog takvog stanja i danas nam je potreban Stepinac. Potrebna nam je njegova jasnoća i odlučnost“ rekao je don Marino, dodavši da se pred Stepincem svaki hrvatski vjernik u teškim trenucima treba pitati kako dalje i kamo nam je ići. Zato je njegovo slavlje i danas smjerokaz i putokaz prema budućnosti.
Ines Grbić