Nadbiskupova propovijed na proslavi 250. obljetnice posvete župne crkve sv. Stošije u Biogradu, 30. 10. 2011.

NADBISKUPOVA PROPOVIJED NA PROSLAVI  250. OBLJETNICE POSVETE ŽUPNE CRKVE SV. STOŠIJE U BIOGRADU, 30. listopada 2011.

Čitanja: Mal 1, 14b-2, 2b. 8-10;  1 Sol 2, 7b-9 13;  Mt 23, 1-12

 

1. ‘Bože, posvetitelju i Gospodaru svoje Crkve! Tebi dolikuje svečana pjesma hvale! (…) Narod ti posveti ovu kuću molitve: da u njoj Tebe pobožno štuje, Tvojom se riječju izgrađuje, Tvojim otajstvima hrani. Ova kuća odrazuje otajstvo Crkve’. (Obred posvete crkve). Tako je zborio nadbiskup zadarski Mate Karaman, kada je svečano posvećivao ovo zdanje namijenjeno bogoslužju, koju nazivamo crkvom. U njoj se već dva i pol stoljeća sabire ‘sveti puk, narod stečen da naviješta silna djela Onoga koji ih je iz tame pozvao k divnomu svjetlu svome’. A svakom njezinome članu dana je milost da ugrađuje sebe i svoje darove u rast Tijela Kristova! Zbog toga danas u prigodi ove velike godišnjice (1761. -2011.) upravljamo svoje duše, srca i oči prema Kristu, prijatelju i jedinom otkupitelju čovjeka; prema svetoj Stošiji zaštitnici župe, grada i nadbiskupije kako bismo očitovali našu radost i zahvalnost. Raduje se danas Božji narod i Grad Biograd jer slavi, 250. obljetnicu posvećenja ove župne crkve. Alba Maris, Bijeli Grad, Kraljevski Grad s bogatim povijesnim temeljima hrvatskih vladara gdje je kralj Petar Krešimir IV. oko 1059. utemeljio biskupiju, a Koloman Arpadović 1102. bio okrunjen za hrvatskoga kralja.

 

Što znači slaviti dan posvete crkve? To je zapravo slavlje samoga Isusa Krista koji je glava Crkve, a mi njegovi udovi. To je slavlje njegove otajstvene nazočnosti među nama. Dvjesta pedeset godina okuplja se ovdje narod Božji slaviti najvažniji povijesni spomen žrtve Novoga saveza kojoj je Krist dao novi sadržaj. Darovao je samoga sebe na trajan spomen, te tako postao poputbina na našem ovozemaljskom putovanju. Ovim zahvalnim slavljem koje smo započeli znakom križa i kajanjem za naše grijehe i propuste, mi smo očitovali dvije stvari: Najprije da smo po Kristu i njegovu križu spašeni i otkupljeni, te po sakramentu krštenja postali njegova svojina. Ne našom zaslugom, nego njegovom milošću i darežljivim srcem. Kajanjem pak za naše grijehe i propuste mi smo priznali naše slabosti, te ispovjedili kako nismo dostojni tako velikoga dara.

 

2.  U liturgijskim čitanjima ove 31. nedjelje kroz godinu slušali smo proroka Malahiju kako opominje i kori svoje sunarodnjake, a Isus pismoznance i farizeje. Prorok Malahija nema blistavi stil kao Izaija, niti bujnu maštu i tečan jezik poput Jeremije. Ali, posjeduje iskrenu revnost za Božje stvari. Dobro poznaje društvene i religiozne prilike. Traži načine kako pokrenuti narod na religioznu, kul­turnu, nacionalnu i gospodarsku obnovu. Jahve mu je dodijelio poslanje, pa kao prorok otkriva nerede svoga vremena. Židovi su, naime, po povratku iz babilonskog izgnanstva podigli hram i kult obnovili. Ali, Malahija vidi kako onaj prvotni zanos, dok se hram obnavljalo, sada pomalo jenjava. Osjeća se neki zamor i kriza svećenstva i naroda. Zato i započinje od službenika oltara kojima se obraća i kori ih: Vi ste s puta zašli i učinili da se mnogi o Zakon spotiču.

 

Ovo nas pomalo podsjeća na našu stvarnost. I kod nas je pred kraj dvadesetoga stoljeća započela obnova okupljanjem oko naših oltara diljem Domovine. Mnogi, koji u godinama bezbožnog ateizma nisu molili, počeli su moliti i sakramente primati. Za vrijeme agresije na Hrvatsku naši su branitelji bez presedana u povijesti, nosili krunice oko vrata. A mnogi nisu ni znali moliti. Za njih i za Hrvatsku molile su njihove majke, sestre, supruge, djeca. Hrvatska je zapravo branjena i obranjena molitvom naroda i hrabrošću branitelja. I dok se žarko i posvuda molilo, znamo kako su obrambene linije jačale, a Hrvatska bila ubrojena među suverene i nezavisne zemlje svijeta. Nažalost, kada smo osvojili slobodu i nezavisnost, molitva se smanjila. Kao da smo zaboravili onu Božju: Ako se na me ne oslonite, održat se ne ćete (Iz 7, 9b). Potreban nam je ponovno jedan Malahaija da nas probudi i pokrene.

  

3. U evanđeoskom odlomku slušali smo kako Isus ukorava pismoznance i farizeje Prelistamo li evanđelja, naći ćemo skoro uvijek blagog i milosrdnoga Isusa, koji prašta, liječi i spašava. On je strpljivi Mesija koji bezgranično voli čovjeka i ima meko srce kao mati koja svoje dijete njeguje i tješi. I nema gorkih riječi ni za carinike-pljačkaše, kao ni za žene-grješnice. Jedino što od njih traži jest, ‘neka ne griješe više’. Međutim, za jednu skupinu svojih suvremenika, za književnike i farizeje nema blagosti. I kada ih spominje ili susreće, izgovara teške riječi prijetnje i osude: ‘Jao vama, knji­ževnici i farizeji..’ Zašto im veli, jao vama? Zato jer su ‘slijepi vođe’, ‘licemjeri’, ‘okrečeni grobovi’, ‘zmijsko i gujinje leglo’, otrovna bića što druge izopa­čuju’ (Usp. Mt 23, 13). Predbacuje im oholost, bahatost kojom se odnose prema narodu. Kori ih zbog njihovoga pretjeranoga isticanja vanjštine: odjeću su ukrašavali dugim resama koje su nosili na lijevoj ruci, hvaleći se tako izvanjskom pobožnošću, a nutrina im je bila prazna. Isus nije mogao gledati njihovo guranje na počasna i prva mjesta na gozbama, pozdrave kojima su im se drugi obraćali na ulicama i dr.  

 

Ovim teškim ukorom današnje nam evanđelje pokazuje kakva duhovna nakaza čovjek može postati. Ali, i upozo­rava da takvi ne budemo. Jer, ima napr. puno ljudi čija usta možda šapuću molitve, a onda izgovaraju psovke, kletve, prljavštine i laži. Ima i ruku koje danas mogu biti sklopljene, a sutra možda potkradaju, tuku, prijete i ubijaju. A da ne govorimo o onima koji se vladaju po onoj ‘malo Bogu, malo vragu’; tko bolje plati… Ne­nadmašiva je, dakle, slika farizejskog roda. To su pravi glumci i licemjeri, negdašnji i današnji,  koji su jedno izvana, a drugo iznutra. A zaboravljaju kako  Gospodin ima oštro oko koje gleda srce, a ne haljine; dušu a ne vanjštinu. Eto, zbog toga se Isus danas onako žestoko  obrušio na njih: ‘Jao vama, knji­ževnici i farizeji..’

 

4. Papa je nedavno rekao u Njemačkoj da su mlaki kršćani i polovični vjernici, opasniji od otvorenih ateista koji govore da Boga nema. Gospodin ne podnosi osrednjost i mlakost, pa zbog toga u Otkrivenju veli: ‘Znam tvoja djela. Nisi ni vruć, ni hladan, nego mlak, pa ću te povratiti iz usta’ (vidi Otk 3, 15-16). Jesmo li i mi na udaru ove današnje Isusove  kritike. Ako nas je današnji odlomak evanđelja uznemirio i donio nelagodu, dobar je znak da se ne slažemo s našom vjerničkom mlakošću i osrednjostima. I kada nas je blaženi Ivan Pavao II. u jubileju pozvao da krenemo putem svetosti, onda je protumačio kako to znači da je ‘besmisleno zadovoljiti se životnom prosječnošću iživjeti pod znakom površne religioznosti’. Postoji, naime, trajna i stanovita opasnost da površno živimo svoju vjeru i da se ne mijenjamo i ne suobličujemo Kristu; da Bog prođe kraj nas, a mi promašimo cilj i vječnost. Jer srca su nam i pameti daleko od njega. Ne daj Bože.  

           

Ova crkva koju su naši očevi gradili i Bogu darovali posvećena je zato da svatko od nas može osjetiti njegovu blizinu i primiti Božji blagoslov. Ona je odvijeka bila sveto mjesto i nepresušno vrelo nadahnuća. Dizala je ljude iz pepela i davala snage za nova pregnuća. Slaveći danas 250. obljetnicu njezine posvete želimo i molimo neka još više zaživi svijest i radost zbog Crkve Kristove koja u nama i po nama živi, raste i napreduje. Neka danas svaki stanovnik i vjernik ‘bijeloga kraljevskoga grada’ Biograda osjeti ponos i bîlo narodne povijesti. Posebice pak neka osjeti blagodati Božjega milosnog pohoda na ovom svetom mjestu u kojem se okupljamo kao obitelj oko oltara Gospodnjega. A ovo prigodno jubilarno slavlje neka danas bude naš himan zahvalnosti za prošlost i velika molitva za dane i godine koje dolaze. Neka ovdje cvjeta vjera u Gospodina i Crkvu njegovu. Neka se i nadalje u svemu slavi Bog i njegovo sveto ime. ‘Njegova odsutnost, naime, vodi propadanju čovjeka i čovječanstva‘, rekao je prekjučer Benedikt XVI. u Asizu. A onaj tko vjeruje, nije nikada osamljen i sâm. Jer gdje je Bog, tamo je i budućnost. I to nam je dosta. Amen!

 

Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Biograd, 30. listopada 2011.