NADBISKUPOVA PROPOVIJED NA PROSLAVI 920. OBLJETNICE POSVETE CRKVE BENEDIKTINKI SV. MARIJE, ZADAR, 28. listopada 2011.
1. Euharistijska gozba koju evo slavimo, najvažniji je povijesni spomen Kristove žrtve Novoga saveza. To je čin zahvale kojega su pobožni Židovi iskazivali Bogu, a Krist je tome činu dao novi sadržaj; darovao je samoga sebe na trajan spomen, te tako postao poputbina na našem ovozemaljskom putovanju. Ovim zahvalnim slavljem koludrice benediktinke ovog povijesnog samostana žele reći Bogu hvala za trolistno sjećanje: 920 godina posvete ovog Božjeg; 900 godina od preminuća opatice Vekenege, te 20-ta obljetnica smrti opatice Benedikte Braun, obnoviteljice ovoga u Drugom svjetskom ratu porušenoga samostana. Ova tri povijesna spomena izgledaju poput ukrasa na dragocjenom pluvijalu, koji je tkan i slagan složenim čipkastim vezom burnih stoljeća kojim su prolazile koludrice Čikinoga samostana.
Gledajući kamenje ovoga zdanja mogli bismo ponoviti riječi blaženoga Ivana Pavla II., koje je izrekao promatrajući u Splitu Dioklecijanovu palaču i katedralu: ‘Ovdje povijest nije šutjela. Tu, dakle, na Rimskom Forumu, stjecištu kulta i kulture romaske Iadere, u tabernama Foruma nad kojima se danas diže naša prvostolnica svete Stošije, tu na tom prostoru vele povjesničari započela je živjeti kršćanska zajednica okupljena oko svoga biskupa. S istočne strane na tom istom Forumu u ranom srednjem vijeku zadarska patricijka Čika, polusestra kralja Krešimira IV. sagradi samostan i crkvu Sv. Marije. I tako, ‘dana 28. listopada 1091. piše sadašnja opatica Anastazija Čizmin u prigodnom liturgijskom vodiču, pada ‘dan posvete prelijepe bazilike, četvrte u gradu Zadru’. Budući da će Benediktovo pravilo živjeti ovdje 9 stoljeća po molitvi i radu njegovih duhovnih kćeriju, želimo večeras zahvalno spomenuti navedene događaje. Istina, kad je prije 20 godina bila okrugla 900. obljetnica, bjesnio je domovinski rat. Zvona su šutjela, svjetla potamnila, a relikvijari, škrinje i svetinje bile su zazidane. Nije se moglo slaviti, jer rat -poguba ljudske naravi- kako je o ratu pisao dubrovački pisac Marin Držić, vodio je ovdje i diljem Lijepe Naše svoje krvavo kolo.
2. Spomenute godišnjice vode nas u daleku i bližu prošlost. A i liturgijska čitanja koja smo slušali dozivaju također neke davne događaje o kojima bih htio reći nekoliko riječi. Ponajprije divan je Isusov razgovor sa ženom Smarijankom na Jakovljevu zdencu kojoj objavljuje otajstvo svoga poslanja. Teološki je važno i kratko Pavlovo razmišljanje Korinćanima gdje veli da su ‘oni Božja građevina’ i podsjeća kako ‘Duh Božji prebiva u njima’, pa su njegovom nazočnošću sami postali ‘sveti Božji hram’. Večeras smo čuli, ne samo razgovor na ‘Jakovljevu zdencu’, nego smo se susreli s njime kako na svom putu iz Beer Sebe prema Harana stiže u predvečerje u neko bezimeno mjesto, gdje ‘uzima kamen stavlja ga pod glavu. I usnu vidi ljestve koje stoje na zemlji i vrhom dopiru do neba. A Božji anđeli penju se i silaze po njima (28, 12). Stube, ljestve i mostovi su slike kojima se želi predočiti blizina božanstva, povezanost čovjeka i Boga. U izvješću smo čuli kako Jahve govori: ‘Ja sam Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu. Tvojih će potomaka biti kao i praha na zemlji… Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš i dovesti te natrag u ovu zemlju. I neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao« (28, 13—15).
Jahve mu ponavlja obećanja, govori o njegovoj sudbini i o sudbini njegovih potomaka. Njemu, beskućniku i bjeguncu obećaje veliku budućnost: brojno potomstvo, zemlju obećanja i posebnu zaštitu u tuđini. »Ja sam s tobom!« Bog dakle ostaje prisutan u njegovu djelovanju, s njime je na putovanju pa se ne mora ničega plašiti. U tom slikovitom prikazu izrečena je duboka religiozna misao: Bog je prisutan u svijetu, skriveno i tajanstveno. Ako čovjek ima vjeru neće biti sâm i nesiguran. Bog će biti s njime. Sada razumijemo zašto se rođenje Isusovo najavljuje imenom ‘Emanuel’, ‘Bog s nama’, ‘mironosac’ koji mir donosi.
3. Na pozivnici koju su nam koludrice uputile stoji utisnuta latinska riječ ‘pax’, mir. Mir je dragocjeno blago benediktinske baštine. On proizlazi iz milosti koja je pravi izvor mira i radosti. Sinovi i kćeri sv. Benedikta upisuju tu riječ na zidove svojih ćelija, hodnika i klaustara. Utiskuju tu riječ u svoje duše kako bi im život odsijevao duhovnom otmjenošću i ozbiljnošću. I dok se danas prisjećamo minulih stoljeća, te uz bogato naslijeđe prebiremo sjećanja i događaje vezane uz ovu instituciju, slušamo tajanstveni glas povijesti koja nam pripovijeda o tragovima toga mira. Iako nam djeluje nevjerojatnim zaslijepljeni čin bombardiranja kojim je sa zemljom bio sravnjen ovaj spomenik vjere i kulture, mi ne želimo večeras biti suci onima koji su to divljaštvo počinili. Radije Bogu zahvaljujemo što nam se u slobodnoj domovini pruža prigoda biti svjedokom naravi monaškog života ove zajednice u našem gradu. Crkva i danas osjeća potrebu takvog oblika života po kojem se oni koji opslužuju pravilo sv. Benedikta izdvajaju iz crkvene i društvene zajednice, te se okružuju ogradom samoće i šutnje. I čine da se odande čuju čarobni zvukovi smirene i sabrane molitve.
Znamo, naime, da su Benedikt i njegovi monasi bježali u prirodu gdje su stvarali oaze tišine. U društvu je, naime, vladalo rasulo, moralna i kulturna klonulost koja im nije pružala mogućnost živjeti u miru i duhovno napredovati. A čovjeku je potrebno zaklonište gdje će naći sigurnost, smirenost, molitvu, rad, prijateljsko povjerenje. Čovjek našega doba, naprotiv, ne doživljava pomanjkanje druženja i zajedničkog života. Njegova je duhovnost ugrožena zbog ‘bujnosti života’, uznemirenosti, buke i grozničavosti. Nema prostora ni vremena za šutnju i prisnu riječ koja se čuje samo u tišini. Nedostaje mu molitva, mir, red, samoća; da bude malo sâm sa sobom. Pravila, molitva i red, zidine, samoća i odvojenost benediktinskih klaustara bile tomu trajna pomoć.
4. Vratimo se sada večerašnjoj svečanosti i posebice spomenu posvete ove crkve, te blagoslovu novoga oltara. Što znači slaviti dan posvete crkve i blagosloviti oltar? Ono je zapravo slavlje samoga Isusa Krista koji je glava Crkve, a mi njegovi udovi. To je slavlje Kristove otajstvene nazočnosti na zemlji. Knjiga Postanka nam je opisala prizor Jakovljeva sna u kojem Bog dodiruje tlo zemlje. Približava se Jakovu i s njime u snu komunicira. Obraća mu se i predstavlja: ‘Ja sam Gospodin, Bog Abrahamov i Izakov’. I ne ostaje ‘gori’, daleko i visoko, nego se ‘upliće’ u ljudske sudbine. Postaje čovjekom, suputnikom i s njime želi razgovarati. Zato će Jakov reći da su to vrata raja i Kuća Božja. Ovdje, kao i u svakoj našoj posvećenoj crkvi, Bog se očituje što traži naše strahopoštovanje. Bog nam se toliko približio da nam je ostavio sama sebe. Zbog toga Pavao večeras kliče: ‘Zar ne znate da ste hram Božji i da Duh njegov u vama prebiva’. (usp. 1Kor. 3,16-19).
Slaveći 920. spomen posvete ove crkve, spominjemo se 900. obljetnice preminuća Vekenege, kao i svih vrijednih koludrica koje su živjele u ovom samostanu i dijelile sudbinu ljudi, Grada i naše Nadbiskupije. Posebice pak sjećamo se opatice Benedikte Braun koja je preminula prije 20 godina, a bila je na čelu ove kuće u najteže vrijeme. Kao ‘mulier fortis’ (hrabra žena) nije se plašila, već sa svojim susestrama čvrsto držala stijeg Čike i Vekenege. I ušla u legendu svojom hrabrošću jer je izložila život kako bi sačuvala zadarske dragocjenosti i svetinje koje su trebale biti odvezene u Italiju. ‘Zar se može nositi sa sobom ono što ti ne pripada, a da to ne bude krađa?!’, rekla je i spriječila odvoz relikvija i drugih dragocjenosti. Zadar joj duguje zahvalnost! Preminula je u tuđini u vrijeme Domovinskog rata.
Sjećajući se nje mislimo večeras i na sve preminule sestre koje su se svrstale u tom dugom povijesnom ophodu molitve i rada po Reguli sv. Benedikta. Neka i ovo trolistno slavlje bude poticaj današnjim koludricama da ostvaruju evanđeoske savjete i zavjete. ‘Iz unutarnje samoće i kontemplativne šutnje, iz pobjede nad bukom vanjskoga svijeta rađa se dijalog sa samim sobom i s Bogom’, piše sveti Benedikt. A taj kontemplativni dijalog vodi k vrhuncima askeze i mistike. Vodi Bogu izvoru naše radosti. ‘Odsutnost Boga’, rekao je prekjučer Benedikt XVI. u prigodi dolaska na susret s predstavnicima religija svijeta u Asizu, ‘dovodi do propadanja čovjeka i čovječanstva‘. A onaj tko vjeruje nije nikada osamljen i sam, jer gdje je Bog, tamo je i budućnost. I to je najvažnije. Amen!