NADBISUPOVA PROPOVIJED NA SVETKOVINU SVIH SVETIH, ZADAR, KATEDRALA, 1. studenoga 2011.
1. Kad se dijete rodi, započinje njegova životna simfonija. Međutim, iznenadni sjaj svjetla i dodir zraka koji ga u tom trenutku dočekuju, stvaraju čudan osjećaj iznenađenja, nelagode i straha. I djetetova spontana reakcija je plač i krik koji su zapravo najava simfonije života koja će biti obilježena svim mogućim durovima i molovima. I kao što je rođenje čovjeka preludij njegove životne dionice, tako je današnja svetkovina Svih Svetih s popratnim spomenom Dana svih vjernih mrtvih finale svečanog oratorija onih koji su za nebo predodređeni. U tom smislu liturgija nam danas otvara knjigu Otkrivenja pa slušamo kako u njoj «Ivan nešto vidi..» Riječi ‘gledati’ i ‘vidjeti’ često nalazimo na stranicama Svetoga Pisma. – «Mojsije, što vidiš, pita Jahve? Vidim grm koji gori, ali ne izgara!» (Izl 3, 4) – «Što ti vidiš Jeremija? Vidim rascvjetanu bademovu granu koja je navještaj sigurnog proljeća. – Ivane, što vidiš? «Vidim jednog drugog anđela gdje uzlazi s istoka s pečatom Boga živoga koji viče iza glasa: Ne udite ni zemlji, ni moru, ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega… Što još vidiš Ivane? Eno, velikoga mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, plemena, puka i jezika. Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijele haljine, s palmama u rukama».
Što poručuju ovi liturgijski tekstovi koje smo pročitali, kao i svetkovina Svih Svetih i Dan mrtvih koje danas i sutra obilježavamo? Što ćemo vidjeti danas poslije podne i sutra kada pođemo na groblje upaliti svijeće svojim dragim pokojnima? Naš odgovor na upit ‘što vidiš, brate i sestro, vjerojatno bi glasio kako vidimo mnoštvo grobova i križeva, bijelih krizantema i upaljenih svijeća. A uz to slušamo u današnjim čitanjima kako Isus tumači i razlaže svoje nove propise i zakone. Pojavljuje se, međutim, pitanje mogu li receptori suvremenog čovjeka primiti taj govor i razumjeti njegovu poruku? Komu je Isus namijenio ovaj govor blaženstava s novim propisima i zakonima?
2. Promotrimo li okružje u kojem suvremeni čovjek živi i raste, promotrimo li ovo naše zapadno i europsko okružje, doći ćemo do gorke spoznaje kako su njegovi receptori za prijem vijesti ‘onkraj života’ sve više i više zakržljali. Nisu kadri uhvatiti niti melodiju onoga prvog dječjeg krika kod poroda koji najavljuje radost života, niti dati temeljite i objektivne odgovore na pitanja koja će ono kasnije postavljati. A još manje shvatiti govor o Bogu darovatelju života, milosti i svetosti. Već je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća provokativni pisac Nietzsche najavio ‘svečanim tonom’ kako je Bog mrtav. I nije ostao usamljen. Pridružio mu se i Marx i Freud i stotine nadobudnih spisatelja koji su mislili da će ‘oslobađajući se Božjeg autoriteta’, osloboditi čovjeka. A kada Boga nema, kada ga se izbriše iz povijesti ljudskog zbivanja, ‘sve je dopušteno’, rekao je Dostojevski. Suvremeni čovjek, dakle, zaveden takvim i sličnim umovanjem zaključio je: ‘Kada Boga nema, onda nema ni krajnjeg ‘ovjerovitelja istine’. Nema konačnih istina. Sve je relativno.
Zbog toga je, eto, postalo moguće i ‘normalno’, napr. da se pred našim očima danima vrti brutalni čin divljačkog smaknuća libijskog vođe Gadafija. Ako netko misli kako se takvo nešto moglo dogoditi samo u Africi, a ne kod nas u Europi, vara se. Sjetimo se žrtava Vukovara i Škabrnje koje ćemo za dva tjedna komemorirati. Kada se, naime, prekriži Boga koji je ‘ovjerovitelj’ ljudskoga dostojanstva, te pri tomu prigrabi apsolutna moć oružja i medija, postoji realna opasnost bespravlja i divljaštva. I kad god se Boga otpiše iz naše sredine, odmah zapuše ledeni vjetar međuljudskih odnosa. Dostojanstvo pak čovjeka, koji je stvoren na Božju sliku, biva ugroženo i napadnuto sa svih strana. A u takvom okruženju i ozračju sve je manje onih koji bi ga htjeli i mogli braniti. Isusov govor o blaženstvima, koji smo danas slušali, obrana je ugoženog ljudskog dostojanstva. Njegov govor nije upućen oholima, niti onima koji misle da su jedini gospodari svijeta i ljudskih sudbina. Još manje je to govor onima koji vjeruju kako će njihova sreća i bogatstvo trajati ‘po sve vijeke vjekova’. Ne, Isus njima ne govori, jer zna da su im antene zakržljale i neće ga razumjeti.
3. Pitamo se zbog toga mogu li se prepoznati obrisi Isusovoga ustava u našim odgojnim institucijama, kulturnim i političkim organizacijama, javnim ustanovama, u tiskovinama i drugim obavijesnim sredstvima? Ako bismo dojmove ograničili samo na onome što prenose domaći i strani mediji, odgovor vi vjerojatno glasio da su ti obrisi slabo prepoznatljivi. Tiskovine, radijska i televizijska izvješća, naime, prepuni su slučajeva i skandala, pljačke i kriminala. A Isus je želio i htio probleme rješavati dobrotom, oružjem istine i snagom duha, a ne nasiljem. To je bila njegova strategija kojom je započeo osvajati ljude. Ne mačem i bičem, kletvom i zastrašivanjem, nego toplom i blagom riječju koja dušu krijepi. Stoga su blaženstva temelj kršćanske civilizacije, evanđeoske humanosti, ljudske, obiteljske i socijalne sreće. Ona su nam danas najpotrebnija.
Pred čudom današnjeg blagdana stajao je i vidjelac apostol Ivan te zapisao ono što smo maloprije čuli: «Ja, Ivan vidjeh veliko mnoštvo što ga nitko ne mogaše prebrojati iz svakog naroda, plemena, puka i jezika». Blago nama ako nas je Ivan vidio u tom silnom mnoštvu spašenih koji se klanjaju pred prijestoljem Jaganjca. Možeš li i hoćeš li se, brate i sestro, pridružiti takvim graditeljima svijeta? Isus nas danas na to poziva, hrabri i potiče kada veli: Ne tugujte zbog toga što ste ‘siromašni duhom, gladni i žedni pravednosti, krotki i milosrdni, ožalošćeni i kada vas grde i proganjaju. Radujte se i kličite; velika je vaša plaća na nebesima.
Blago svima koji pođu za Isusom i uđu u to novo i drugačije kraljevstvo koje je pripravljeno malenima, siromašnima, umornima i uplakanima, nevinima i jednostavnima. Blago svima koji Isusove riječi s Gore shvate i prihvate.
4. Danas slavimo svoju domovinu, nebeski grad Jeruzalem. Počujmo stoga što nam to Isus govori. Dok se u tišini budemo križali nad grobovima svojih dragih pokojnika, pridružimo se u duhu onom silnom mnoštvu spašenih (Otkr 7,9) koje pada ničice pred prijestoljem Svevišnjega. Pokojnici, za koje ćemo se moliti i svijeće zapaliti, nagovještaj su onoga o čemu je Krist zborio. Oni su nam i trajna opomena u ovom nemirnom i nesigurnom vremenu. Nema, naime, ovdje trajnog prebivališta. I naše će putovanje jednom završiti. Putujemo u kuću Očevu. Bilo bi nam, istina, puno lakše kad bismo mogli čuti njihovo izvješće kako su stigli tamo “kud za vazda gre se?!”
Svetkovina Svih Svetih podsjeća na one koji su Isusov zakon prihvatili, usvojili i vršili. Ona nas podsjeća i na mnoštvo onih koji su stigli pred prijestolje Jaganjca, odjeveni u bijele haljine, s palmama u rukama. Njih se danas spominjemo i njima se posebice molimo. I rado bismo se našli u njihovome društvu, «umiješali se u zboru patrijarha, proroka, vijeće apostola, među brojne čete mučenika, u društvo ispovjedalaca i djevica te okupili se u zajedništvu svih svetih –kako slikovito piše sveti Bernard i poziva: «Požurimo onima koji nas čekaju i želimo one koji nas žele» (Govor 2, 5/1968/, 364). Pridružimo se stoga onom silnom mnoštvu iz Ivanovog Otkrivenja pjevajući: ‘Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast, moć i snaga Bogu našemu. U vijeke vjekova. Amen’!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 1. studenoga 2011.