Peti međunarodni simpozij crkvenih pravnika o temi „Strukturalne pretpostavke sudske vlasti u Crkvi” , koji je okupio 50 crkvenih pravnika iz Hrvatske, BiH, Slovenije i Srbije.nastavljen je 22. listopada u dvorani hotela Funimation u Zadru. Održana su izlaganja: Crkveni sud i (nad)biskupijska tijela: autonomija i povezanost (mr. Ivan Kovač, Mostar), Pravilnik suda u kanonskoj znanosti i sudskoj praksi (dr. Josip Šalković,Zagreb), Interakcija crkvenog suda i državnih institucija (Ivan Milotić, dipl. iur.,Zagreb) te Forum i Tribunal u rimsko-kanonskoj pravnoj tradiciji Forum (dr. Marko Petrak,Zagreb). “Imajući u vidu jedinstvo vlasti upravljanja u Crkvi, uloga mjerodavne crkvene vlasti u nadzoru djelatnosti crkvenih sudova ne može se promatrati kao potencijalni izvor nelegitmnih utjecaja i ugrožavanja sudske autonomije“ rekao je Kovač, istaknuvši da svaki sud čuva vlastitu autonomiju kao jamstvo nepristranosti u istraživanju istine, slobodne od izvanjskog utjecaja. Opravdanje sudske organizacije Katoličke Crkve razdiobom sudova po stupnjevima je u odnosu zajedništva i hijerarhijske podređenosti između Rimskog prvosvećenika i biskupa, u kojem papa ima primat jurisdikcije. Autonomija suda ne isključuje podložnost nadzoru nad ispravnim dijeljenjem pravde mjerodavne crkvene vlasti. Kovač je istaknuo i autonomiju crkvenog suda u odnosu na druga tijela kurije. Presude suca, vezanog zakonom i moralnom sigurnošću, biskup ne može promijeniti, ali ima dužnost nadzora nad djelatnošću crkvenog suda. Kovač je govorio i o suradnji crkvenog suda i pastoralnih djelatnika u pripravi zaručnika za ženidbu te ulozi župnika u postupku za proglašenje ništavnim ženidbe. Šalković je nabrojio razloge u prilog donošenju Pravilnika kojim bi se odredila narav i kvaliteta rada crkvenih sudova za statički i dinamički dio postupka, ne samo u ekonomskom smislu (donošenje Taksovnika suda). Primjerice, Pravilnikom se mogu konkretizirati zadaće moderatora suda, sudskog vikara, odrediti nespojivosti s obnašanjem sudačke dužnosti, načine praćenja rada sudaca i savjetodavnu pomoć pri uredu suda, zaštitu o tajnosti nekog akta i subjekti na koje se tajnost odnosi, dopune istrazi, rok za predaju obrane i primjedbi itd.
Osobito zanimanje izazvalo je izlaganje Milotića o problematici skupa s civilnog gledišta. Sagledao je položaj crkvenih sudova i njihovu interakciju s državnim tijelima u pružanju pravne pomoći s gledišta hrvatskog pravnog poretka. Utvrđivanje činjenica je bitan dio sudskog laičkog ili kanonskog postupka. No, crkveni sudovi se susreću s velikim problemom kad pravno relevantne činjenice moraju utvrđivati kod državnih insttitucija: policije, centra za socijalnu skrb, nedržavnih institucija koje imaju javne ovlasti, privatnih osoba, liječnika, psihijatrijskih ustanova. Pružanje pravne pomoći ovisi isključivo o diskrecijskom rasuđivanju pružatelja takve pomoći, a često je dostava podataka sudu objektivno nemoguća ili protuzakonita. Npr. kad se ulazi u odnos povjerljivosti između liječnika i pacijenta. Za pružanje pomoći crkvenom sudu mora postojati pravna osnova, rekao je Milotić. Podsjetio je i na uredbu tzv. Brisel 2 bis koja za Portugal, Španjolsku, Maltu, Italiju i Poljsku uređuje mogućnost priznanja i ovrhe odluka koje donose njihovi crkveni sudovi. Time se tom sudu daje i pravna relevantnost. Crkveni sudovi su nositelji autoriteta sui generis, a ne javno-pravne vlasti države. To onemogućava crkvenim sudovima dobivanje podataka, a u slučaju nedobivanja podataka ne mogu ostvariti javno-pravnu prisilu prema onome od koga su dokaze tražili, što državni sudovi mogu. Milotić smatra da interakciju crkvenog suda s drugim tijelima treba uklopiti u općeniti, postojeći pravni sustav pružanja pravne pomoći prema pravu RH. Sustav pravne pomoći temelji se na činjenici da stvarno nadležan sud RH, temeljem zamolnice stranog suda, sam utvrđuje činjenice po pravu RH ili iznimno po pravu države, suda molitelja. Bilateralnim mehanizmom omogućilo bi se da crkveni sud dobiva samo gotov podatak, utvrđenu činjenicu, saslušanje svjedoka, medicinsku dokumentaciju, centra za socijalnu skrb, policije. „Međutim, cijeli posao, temeljem zamolnice, određuje sud RH. A tom sudu ne može se dogoditi da ne pribavi odgovarajuću dokumentaciju, ako postoji. Jer on ima javno-pravne mehanizme prisile. U suprotnom, ako nastupa crkveni sud, on takvih mehanizama nema“ istaknuo je Milotić. Zamolnica se temelji na pravu RH, u njoj se opisuje činjenično stanje i postavlja konkretan, pravom RH utemeljeni zahtjev, što sud RH mora učiniti. Milotić je spomenuo i problem priznanja i ovrhe odluka crkvenih sudova. „Ako bilateralnim sporazumom omogućite prepoznavanje crkvenog suda kao subjekta kojem se pruža pravna pomoć, time se otvara pitanje njegove pravne relevantnosti, te mogućnost da njegove odluke u području građanske sudbenosti u RH imaju relevantnost i da se mogu izvršiti. Priznanje odluka temeljem ugovora između Svete stolice i RH ono je trenutno nemoguće, ali ne znači da je apsolutno nemoguće. Moraju se izraditi i drugi mehanizmi da bi takve odluke uistinu mogle biti dostavljene tijelima RH radi stjecanja građansko pravnih učinaka“ rekao je Milotić.