Peti međunarodni simpozij crkvenih pravnika o temi „Strukturalne pretpostavke sudske vlasti u Crkvi” 21. i 22. listopada u dvorani hotela Funimation u Zadru okupio je 50 crkvenih pravnika iz Hrvatske, BiH, Slovenije i Srbije. Pod sponzorstvom Hrvatske biskupske konferencije, simpozij su organizirali Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatsko kanonističko društvo. Prvog dana izlaganja 21. listopada održana su izlaganja: Sud u Svetom pismu i u promišljanju crkvenih otaca (dr. Drago Tukara, Đakovo), Stupnjevi i vrste sudova prema ZKP-1983. i uputi Dignitas connubbi (mr. Ivica Ivanković Radak,Subotica), Teritorijalni sudovi i parnice ništavosti ženidbe (mr. Jure Vranjić,Zagreb). Predsjednik Hrvatskog kanonističkog društva dr. Josip Šalković uvodno je rekao da, uz sudjelovanje na znanstvenim skupovima u inozemstvu, postoje i hrvatsko znanje, volja i iskustvo. Potaknuo je na razvoj kanonističke znanosti u području u kojem se djeluje, istaknuvši potrebu cjeloživotne formacije. Ovogodišnjom temom želi se osvijetliti struktura suda kao mjesta dodjele pravednosti. “Od početaka Crkva je bila sastavljena od osoba koje su vršile određenu vlast i imale autoritet. Prevladavala je ideja da je prva Crkva svoju vlast temeljila na čisto karizmatskom principu“ rekao je Tukara. Dogodio se prijelaz od karizmatske na hijerarhijsku Crkvu, a među institucijama koje se rađaju u Crkvi mjesto pronalazi i crkveni sud. „Apostoli su uspostavljali službe u Crkvi i pozivali zajednicu da bude poslušna, ali i kritična prema službenicima“ rekao je Tukara. U postapostolskom razdoblju osoba od autoriteta postaje biskup (pojedinačni autoritet) i nastaju koncili koji prosuđuju cjelokupni život u Crkvi (zajednički autoritet). Prva stoljeća ne poznaju strogo pravno uspostavljenu instituciju suda, no praksa je djelovanje suda preko odredbi koje su donijeli biskupi i sabori. Konstantinovim razdobljem crkvene strukture postaju stabilnije po uzoru na civilne te Crkva radi na svom juridičkom izgledu. Uz zakonodavnu i izvršnu, sudska vlast je treći dio vlasti upravljanja čiji su konkretni izričaj sudovi u okvirima pravnog sustava Katoličke Crkve. Radak je istaknuo da više stupnjeva sudova osigurava pravo na priziv, što je među osnovnim principima postupkovnog prava, garantira pravednije osiguranje osnovnih prava i raspodjelu pravde. Opisao je i vrste sudova prema vlasti (redoviti i delegirani), sustavu (opći i posebni) i razini (teritorijalni, personalni i sudovi apostolske stolice: Rimska Rota i Vrhovni sud Apostolske Signature, kojima apostolsku zadaću suđenja povjerava rimski prvosvećenik).
Najuobičajeniji kriterij hijerarhijskog uređenja crkvenih sudova je teritorij. Teritorijalni sudovi su trajno ustanovljeni sposobnošću za suđenje na određenom teritoriju, a hijerarhiju među njima određuje stupanj (instancija). Vranjić je pojasnio ustrojstvo teritorijalnih sudova. Njihova prva instancija je biskupijski sud (obavezno utemeljenje) i međubiskupijski sud prve instancije (nije obavezan, združivanje suda dviju ili više biskupija, bez obzira pripadaju li istoj crkvenoj pokrajini). Teritorijalni sud druge instance je neophodan da bi se ostvarilo pravo na priziv stranci koja se smatra oštećena presudom. To su metropolitski sud, međubiskupijski sud druge instance, jedan ili više sudova biskupske konferencije. Teritorijalni sudovi treće instancije su osobito potrebni u postupku za proglašenje ništavosti ženidbe, kad se za rješenje parnice traže dvije jednake presude, a prve dvije su se pokazale različite (jedna donesena od suda prve instancije, a druga od suda druge instancije). Zakonik kanonskog prava ne predviđa sudove treće instancije na teritorijalnoj razini – za treći stupanj je jedino mjerodavan sud Rimske Rote. To znači da je vlastiti sudac za treću instanciju papa, snagom svoje apostolske službe suđenja koju stalno vrši preko Rote. Nekad se može osnovati sud trećeg stupnja ‘ad casum’. Ni u jednom slučaju Signatura nije trajno osnovala neki sud, nego samo za neko razdoblje, s mogućnošću obnavljanja. Ipak, trajno utemeljni sudovi treće instancije na teritorijalnoj razini su sud Rote Madridske nuncijature i u Mađarskoj. Odobravanje osnivanja teritorijalnih sudova treće instacnije nekad je povlastica, a može biti i odgovor na potrebu partikularnih Crkvi.
Dr. Slavko Zec iz Rijeke govorio je o sudovima Apostolske Stolice i parnicama ništavosti ženidbe, personalne sudove opisao je mr. Endre Nagy (Rim) a Koordinaciju, suradnju i podređenost crkvenih sudova mr. Lucija Babić iz Zagreba. Tri su suda Apostolske stolice: dva za izvanjsko područje (Apostolska Signatura i Rimska Rota) i jedan za unutarnje područje (Apostolska pokorničarna). Budući da parnice ništavosti ženidbe spadaju u izvanjsko područje, Zec je govorio o djelovanju Apostolske Signature i Rimske rote, smislu i značaju takog dijeljenja pravde u Crkvi u parnicama ništavosti žendibe. Apostolska Signatura je apostolski i vrhovni sud sa zadaćama i ovlastima na upravnom, parnično-upravnom i sudskom području, a Rimska Rota je vrhovni i apostolski sud sa zadaćama i mjerodavnošću u sudskom području.Rotaima ulogu višeg, prizivnog stupnja pri Apostolskoj stolici da bi se štitila prava u Crkvi, brine se za jedinstvo pravosuđa i svojim presudama pomaže nižim sudovima.Rotaje zborni sud, parnice rješava kolegij od tri suca. Rotine presude su za ostale crkvene suce uporišna točka i imaju interpretativnu vrijednost.Rotaje sud apostolske službe Petrovog nasljednika čija je zadaća čuvati i jamčiti jedinstvo Crkve, dakle i jedinstvo pravosuđa u Crkvi. Zadaća Rote je ujedinjavanje pravosudne prakse po donesenim presudama, osobito u parnicama ništavosti ženidbe. Apostolska Signatura je vrhovni sud Apostolske Stolice protiv čijih presuda nema mjesta prizivu. Govoreći o apsolutnoj nemjerodavnosti ženidbenih sudova, Zec je pojasnio proces papinsko povjeravanje – povjeravanje parnice nemjerodavnom sudu. Česta je praksa da Signatura povjerava na rješavanje ženidbene parnice u trećem stupnju nekom sudu u Hrvatskoj, umjesto da je rješavaRota. No stranke imaju pravo zahtijevati da im parnicu riješi samo Rimska Rota. Za povjeravanje ženidbenih parnica sudu apsolutno nemjerodavnom u trećem stupnju treba dostaviti molbu jedne od stranaka posredstvom suda koji je izrekao posljednju presudu, preporuku mjesnog ordinarija stranke moliteljice, tekstove presuda s prvog i drugog stupnja suđenja, obrazloženje opravdanog razloga za traženje papinskog povjeravanja. Zec se osvrnuo i na odluku o izvršnosti presude u ništavosti ženidbe. U nekim je zemljama Apostolska Signatura aktivna u priznavanju građanskih učinaka presuda ništavosti žendibe na crkvenim ženidbenim sudovima, odnosno u stjecanju njihove izvršne snage u građanskom pravnom području. „To je pitanje u Republici Hrvatskoj riješeno člankom 13. Ugovora o pravnim pitanjima sa Svetom Stolicom, ali do danas ta je odredba Ugovora praktički ostala neprovedena“ rekao je Zec. Neke su države konkordatom povjerile Apostolskoj Signaturi kontrolu kanonskih presuda ništavosti ženidbe za njihovo priznavanje u građanskom području. To su Italija, Portugal i Brazil.
Teritorijalna struktura je najvažnija, ali ne jedina u hijerarhijskoj organizaciji crkvenih sudova. Druga hijerarhijska linija je personalna razina, rekao je Nagy. To su sudovi za redovnike, vojnog ordinarijata, različitih obreda te prognanih i izbjeglih. Ti sudovi sude u parnicama određenih kategorija ljudi, sa specifičnom mjerodavnošću, prema osobnom crkvenom staležu. Unatoč postojanju podjele sudova po stupnjevima, ona ne označava nikakav hijerarhijski odnos podređenosti između njih, rekla je Babić. Nema objektivnih razloga za pretpostavku da su sudovi koji sude na višem stupnju kvalificiraniji od sudova koji sude u prvom stupnju. Između sudova različitog stupnja treba se sačuvati njihova neovisnost i skladnost u vršenju pravednosti.