„Hrvatska šutnja je premrežila sve slojeve života i ima duboke korijene. Potporu nalazi i u nedoraslosti hrvatskog društva za samostalnost, slobodu i odgovornost“ upozorio je gospićko-senjski biskup Mile Bogović u svom izlaganju „Hrvatska šutnja i galama u Hrvatskoj/ Proročka uloga Crkve – smiju li proroci danas umuknuti?“ koje je održao na svećeničkoj rekolekciji u srijedu 12. listopada u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. Istaknuvši kako je stvaran mentalitet da će se društvo bolje razvijati ako se ne suočava s punom istinom (dovoljan je samo dio koji se pokazuje), biskup je govorio o tri hrvatske povijesne šutnje: šutnja zbog provincijskog i kolonijalnog mentaliteta, šutnja gubitnika i kažnjenika (1945.-1990.) te šutnja zbog nedoraslosti za samostalnost, slobodu i odgovornost (2000.-) „Vrijednost šutnje i govora ne ovise samo o sadržaju nego i o okolnostima u kojima se govori ili šuti. Često se govori o opasnoj hrvatskoj šutnji. Zbog ugroženosti domovine neki bi trebali progovoriti s pozicije svojih znanja i odgovornosti prema narodu. A oni i dalje šute! Narod i država prepušteni su medijskoj galami i nametanju poruka koje ne služe nikome i često su štetne“ rekao je mons. Bogović, upozorivši da je štetna šutnja državnih institucija, Crkve i intelektualaca postojala među Hrvatima i u prošlosti. Postoje zakonitosti po kojima ona i danas funkcionira, ali i načini kako se treba prevladati. „Ima vremena kad je šutjeti ne samo štetno, nego i nemoralno, opasno. Bit proročke službe u Izraelu bila je da u presudnim trenucima prorok kaže riječ koja je riješila ključnu nacionalnu i vjersku dilemu. Prorok tada nije imao pravo na šutnju. Šutjeti je bilo štetno. Trebalo je biti uronjen u Božju riječ. Inače bi bio krivi prorok“ rekao je mons. Bogović. Glasnost za Hrvatsku postaje slabo čujna, a na snazi dobiva glasnost za njeno optuživanje. „Neki su zašutjeli iz straha, a neki zato što njihov govor nije proizvodio učinak ili se nije mogao čuti. Danas nije riskantno govoriti istinu, ali je teško tom govoru osigurati čujnost. Vrag se dosjetio: ti govori, ali te nitko neće slušati. Treba dodatni napor i mudrost da za narod nađemo pravu riječ i da ta riječ ima dovoljnu čujnost u galami koja nas okružuje. Kako se sačuvati od nečije glasnosti, hoćemo li se i mi nametnuti galamom?“ upitao je biskup Bogović, smatrajući ipak da u Crkvi nije dobar ni dopušten svaki način govora koji je dopušten u društvu. „U društvu postoji prihvatljivost iznošenja krivog mišljenja, čak i laganja; ne postoji obveza slušati glas savjesti niti imperativ da se ne radi ono što drugome može štetiti i poremetiti sklad u zajedništvu. Na brodu je prvenstveno važno čuti glas kapetana. Ne može se reći da svi imaju jednako pravo. Crkva treba biti na višoj razini govora. Razumjeti ulicu, ali ne prihvatiti njen način razmišljanja“ poručio je biskup Bogović.
1990-ih godina vrijeme je hrvatske glasnosti kad nastaje samostalna država. „Nakon 2000. g. opet dolazi do zaokreta. Mikrofone uzimaju antifašisti, antihrvatske udruge. Vraća se osjećaj provincijalnosti i kolonijalni mentalitet; na sva važna pitanja odgovor dolazi izvana, a pobjednike se gura u krug gubitnika i kažnjenika. To je kulminiralo presudom hrvatskim generalima u Hagu. Ni naši moralisti nisu odgovorili kad prestaje moralna obveza predavati svoje građane vanjskom sudu. Zar i onda kad ne vjeruješ u pravedno suđenje“ upitao je mons. Bogović, dodavši da naši dužnosnici preko granica šalju isprike što osjećaje nisu odmah uskladili s pravorijekom europskog Sinaja. „Nema te presude europskih tronova koju naša ‘pravna država’ neće poštivati. Nije nam tu potrebna pomoć diplomacije, jer se na tako pravedan sud s nijedne strane ne smije vršiti bilo kakav pritisak“ upozorio je biskup. Podsjetio je da su stoljećima važne odluke za hrvatski narod dolazile izvana: u Beču, Grazu, Budimu/Pešti, Veneciji, Beogradu. Pojedinci i skupine mogli su steći afimraciju boljom povezanošću, ovisnošću s vanjskim centrima moći. U važnim pitanjima trebalo je uvijek tražiti mišljenje izvan hrvatskih granica. Planovi za stvaranjem samostalnog centra na hrvatskom prostoru imali su u sebi urotničko o čemu se nije smjelo govoriti, bilo je kažnjivo, zločinački pothvat. Zato su se traženje mišljenja izvana i podaništvo stranom izvoru moći razvijali kao stil življenja. To je pogodovalo da se na hrvatskom prostoru ukorijenjivao kolonijalni mentalitet. Na to je 1945. g. nadograđen gubitnički i kažnjenički osjećaj. Uveden je sustav koji je Hrvatima i katolicima o mnogim temama nametao šutnju. Bilo je kažnjivo govoriti, i u inozemstvu. „Mnoge istine bile su isključene iz redovne komunikacije. Neke činjenice su tako izobličene da je na gubitnike u ratu bačeno sve zlo, a sve dobro s njih preneseno na pobjednike. Ono što se može tako preobući može slobodno živjeti. Jedna država je u svemu pravedna (komunistička), druga u svemu nepravedna (NDH); jedna vojska bila je herojska, druga zločinačka. Postojala je opasna istina i kažnjivi govor o njoj“ rekao je mons. Bogović, dodavši da se nastojalo stvoriti sustav života koji funkcionira bez cjelovite spoznaje. U javnosti se stvarao dojam da zabranjena istina i ne postoji. „Dio istine/cjeline može samostalno živjeti. Tako smo dobili ljude i u vlasti koji ništa ne znaju o drugom dijelu istine/cjeline, više desetljeća nisu čuli za Bleiburg. Oni su navikli živjeti bez toga i drugih zabranjenih znanja“ rekao je biskup, podsjetivši da stariji naraštaji ‘kažnjeničkog’ naroda nisu s punom istinom upoznavali mlađe kako bi ih zaštitili od udara komunista. „Time što je navještala punu istinu o čovjeku i njegovoj sudbini, Crkva je bila najveća prepreka djelomičnim istinama. I kad se njen govor nije čuo, širila se njena poruka. Kad je Pećo Butković ostao jedini svećenik u Udbinskom dekanatu, vjernicima je mnogo ‘rekao’ kad je šutke prolazio pokraj njihovih sela. Ljudi su osjetili da je i dalje živa veza koja ih povezuje s Bogom i narodom. Mnogi su iskreno progovorili o prilikama u kojima su živjeli tek kad su se našli sa svećenikom“ rekao je mons. Bogović.
Izlaganju biskupa Bogovića prethodila je molitva krunice koju je u sjemenišnoj kapeli predvodio don Jerolim Lenkić, župnik Ljupča.
Ines Grbić
