„Naš papa“ naziv je nove knjige u izdanju Teovizije koju je Antun Badurina (TOR), redovnik u samostanu sv. Mihovila u Zadru, izdao povodom beatifikacije pape Ivana Pavla II. i 15. obljetnice smrti svoga brata Srećke Badurine, šibenskog biskupa (1988-1996). U knjizi džepnog izdanja na 185 stranica fra Antun je sabrao svoje tekstove objavljivane u Živom vrelu povodom papinog dolaska u Hrvatsku 1998. i 2003. g. te tekstove, snažne poruke njegova brata, biskupa Badurine, povodom prvog papinog pohoda Hrvatskoj 1994. g. objavljivane kao okružnice Šibenskoj biskupiji, prilozi biskupa u Vjesniku franjevaca trećoredaca, Vjesniku Splitske metropolije, razgovori za Glas Koncila, Kanu, Slobodnu Dalmaciju, Kvarnerski vez, Globus, Dokumenti i ‘Glas za čovjeka’ u Kršćanskoj sadašnjosti te vjersku emisija na Radio Šibeniku. Pet glavnih poglavlja su Očekivanja i ispunjenja jednog pontifikata, Susreti biskupa Srećka s papom u Rimu, 1994., 1998. i 2003.: Prvi, drugi i treći posjet Hrvatskoj. Kao angažirani sugovornik vremena, blizak ‘običnom’ vjerniku, a u uvodu knjige dr. fra Bernardin Škunca piše da je biskup Badurina posjedovao uvjerljiv svjedočki govor, sabiratelj sadašnjosti u bitnim sastavnicama, analitičar i ocjenjivač povijesti u bitnim smjerovima, mons. Badurina otkriva požrtvovnu osobnost u svekolikoj animaciji puka uoči prvog papinog pohoda, za odlazak na susret s papom u Zagreb. To potvrđuje i novinski naslov, citat njegove misli: ‘Sretni smo što papa konačno dolazi u Hrvatsku, jer smo još potkraj 1993. bili pismeno obaviješteni da neće doći!’ „Novi papa očituje se kao čovjek koji nenamješteno i spontano uspostavlja kontakt. Fasada ceremonijala je napukla i pojavio se čovjek koji ne mora žrtvovati blizinu da bi sačuvao dostojanstvo. Čovječanstvu ne pristupa kao diplomat ili čovjek politike. Njemu je na srcu osoba u svom ljudskom dostojanstvu. Ovaj bi papa mogao postati ‘neugodan’ i svojim izričitim zahtjevima. Vodič u planine koji zna održati disciplinu“ opisuje mons. Badurina Ivana Pavla II. Posjeti ‘ad limina’ i apostolsko suradništvo učinilo je biskupa Srećka papinim znancem, što potvrđuju i fotografije njihovog srdačnog susreta. Kad se iz granatiranog Šibenika jedva probio do Rima, mons. Badurinu na biskupskoj sinodi 1991. g. papa je dočekao riječima ‘Tu devi parlare’ (Moraš govoriti!). Baš je to bio poticaj za (unaprijed nepripremljeni i neočekivani) Badurinin intervent na Sinodi europskih biskupa 1991. g.: ‘Unatoč razbuktaloj vatri, vatrogasci ne stižu’ – dramatični govor o ratu u Hrvatskoj, uspoređen s Marulićevim pismom papi Hadrijanu VI., objavljen je u knjizi. Zahvaljujući biskupovoj otvorenosti, u želji da puk sazna o susretu s papom ‘iza kulisa’, knjiga je dokument dirljivih scena koje otkrivaju koliko je Ivan Pavao II. volio hrvatski narod. Mons. Badurina svjedoči: ‘Kad sam mu spomenuo iz koje sam biskupije, papa je ponavljao hrvatski ‘Šibenik, Šibenik’… Dok sam mu spominjao neke poteškoće, pažljivo je slušao i zaključio: ‘Ima trnja posvuda’. Biskup govori i o upućenosti Ivana Pavla II. u događaje u Hrvatskoj i BiH. „To nije dojam. To je sigurnost. Iz načina kako on postavlja pitanja, kako sluša što mu se govori, kako sudjeluje u tim razgovorima, jasno je da zna pojedinosti i globalnu situaciju, u nekim stvarima bolje i od nas samih, jer gleda sa stajališta koje cjelovito zahvaća svjetske procese. Može se reći da u razgovoru s nama nanovo odgonetava pitanje zašto, kako protumačiti da se sve to dogodilo. I drugo, koje poteze učiniti pristupačnima i mogućima da se iz svega toga izađe?“. U knjizi su pronicljiva zapažanja braće Badurina o stanju Crkve i hrvatskog društva u kontekstu papinih poruka i atmosfere za njegovih pohoda, a emocije koje prate poštovanje između sina i oca (svećenika i pape) potvrđuje biskup Badurina nakon susreta sa Svetim Ocem: „Osobni susreti, podrška i kršćanska solidarnost, što sve oživljava istinskom ljudskom toplinom, izmijenili su sliku izdaleka stvorenu o hladnom upravnom središtu Katoličke Crkve ili o strogosti vatikanskih zidina pred kojima se doživljava osobna malenost. Moje iskustvo s pohoda govori mi o živim ljudima, bratskoj susretljivosti, samozatajnoj požrtvovnosti za život Crkve i za spas svijeta“.
Ines Grbić