Blagdan Gospe Lurdske svečano je proslavljen u subotu, 11. veljače u crkvi sv. Mihovila u Zadru čija je suzaštitnica Gospa Lurdska. Svečano večernje misno slavlje predvodio je fra Boris Barun, OFM, član Francuske franjevačke provincije koji je kao svećenik u službi tri godine u Međugorju.
Franjevci glagoljaši koji djeluju u crkvi sv. Mihovila imaju kapelicu Gospe Lurdske. Gospin kip nalazi se pokraj ispovjedaonice u toj crkvi gdje se brojni utječu Gospinom zagovoru.
Fra Boris je puno puta hodočastio u Lurd kamo je kao bogoslov vodio i mnoge grupe hodočasnika.
„Bernardica je živjela u sredini gdje se jedva govorilo Francuski, pogotovo jer ona nije išla u školu i bila je nepismena. U takvom gradiću na krajnjem zapadu Francuske, u Lurdu, zbio se događaj koji je obilježio cijelo 19. stoljeće“, istaknuo je fra Boris.
Od 11. veljače do 16. srpnja 1858. Gospa se ukazala 18 puta 14-godišnjoj djevojčici Bernardici Soubirous.
„To je vrijeme bilo obilježeno ateizmom i racionalizmom još od Francuske revolucije i na svaki način željelo je udaljiti čovjeka od Boga. U danima kad su se zbivala ukazanja u Lurdu, u Francuskoj je zavladao novi zanos Comteove pozitivističke ideologije.
Ne samo da je vjera proglašavana nazadnom, a znanost naprednom, nego je i umjesto svetačkog kalendara uveden popis genija čovječanstva koje je trebalo štovati kao predstavnike ‘vrhovnog bića čovječanstva’, iako nije jasno koje je to vrhovno biće“ rekao je fra Boris, istaknuvši da se u tim teškim vremenima u Lurdu ukazala Djevica Marija: „Gospa je osvijetlila to mračno vrijeme 19. st. i probudila je novi osjećaj za vjeru u Boga“.
Mala Bernardica sa svojom sestrom Toinette i prijateljicom išla je 11. veljače 1858. u Massabielle skupljati drva, gdje joj se u šupljini stijene ukazala ‘lijepa dama’.
Bernardica je ukazanje Gospe opisala riječima: „Dama odjevena u bijelo. Imala je bijelu haljinu , bijeli veo, plavi pojas i žutu ružu na svakoj nozi. Protrljala sam oči, mislila sam da me oči varaju. Stavila sam ruku u džep i našla svoju krunicu“.
Tada Bernardica nije mogla podići ruku na čelo i učiniti znak križa: „Htjela sam se prekrižiti, pala mi je ruka, ostala je kao paralizirana. Sve dok Gospa to nije učinila, tada sam i ja mogla to učiniti“.
„Da bi se dobro prekrižila, bilo je dovoljno da Bernardica pogleda Djevicu Mariju i da to učini i ona, poput Marije. Mnogi su kasnije posvjedočili da je Bernardica tom jednostavnom gestom, čineći lijepo znak križa, ušla u drugu stvarnost. Jako ih se dojmilo kako je ona to činila. Kad je molitva krunice završila toga dana, Gospa je otišla do idućeg susreta 14. veljače“ rekao je fra Boris.
Roditelji su savjetovali Bernardici da o tome što je doživjela nikome ne govori, misleći tko će njoj nepismenoj to vjerovati. Bernardica je privatno išla na vjeronauk kod redovnica i znala je moliti.
„Gospa je sama naučila Bernardicu najprije učiniti znak križa s velikim poštovanjem, postavši tako njenom katehisticom. Kao što je podsjetio blagopokojni papa Benedikt XVI. u Lurdu: ‘Bernardica prima od Marije više od jednostavnog znaka, to je inicijacija u otajstva vjere. Znak križa je na neki način sinteza naše vjere’“ rekao je fra Boris.
U osmom ukazanju 24. veljače Gospa je rekla: „Pokora! Pokora! Pokora! Moli Boga za grešnike! Idi i poljubi zemlju u znak pokore za grešnike“.
U devetom ukazanju, sutradan, u četvrtak, 25. veljače 1858. pred 300 prisutnih, Bernardica je rekla: „Rekla mi je da odem i pijem s izvora. Našla sam malo mutne vode. U četvrtom pokušaju mogla sam piti. Također me tražila da jedem travu koja je bila blizu izvora, a zatim je vizija nestala i ja sam otišla“. Kad su joj okupljeni ljudi rekli: ‘Znaš li da ljudi misle da si luda što radiš takve stvari?’, Bernardica im je odgovorila: „To je za grešnike“.
„Pozivi Marije da se moli i vrši pokora za obraćenje grešnika, da se izgradi crkva i da ljudi dolaze piti iz izvora kojeg je otkrila Bernardica provedeni su u djelo, a Lurd je postao jedno od najpoznatijih marijanskih svetišta na svijetu. Tamo osobito hodočaste bolesnici. Brojna su svjedočanstva o njihovim ozdravljenjima, pa je razumljivo da je uz taj blagdan proglašen i Svjetski dan bolesnika, kojeg je sv. Ivan Pavao II. utemeljio 1992.
Papa je imao na umu svu ljepotu pobožnosti prema Gospi Lurdskoj koja se objavila kako bi majčinski pomagala svoju djecu koja joj se iskrena srca obraćaju“ rekao je fra Boris, istaknuvši: „Svjedoci smo da tamo gdje se Gospa ukazuje, ljudi se obraćaju i čine pokoru. Tako je bilo u Lurdu, Fatimi, tako je sada u Međugorju gdje su obraćenja možda još i snažnija nego igdje, jer ljudi u Međugorju ne samo da mole i traže od Boga milosti preko Gospinog zagovora, nego žele se i temeljito ispovjediti, započeti novi život.
Tako je Međugorje postalo ispovjedaonica svijeta i polazna točka za mnoge na putu osobnog posvećenja. Kao ispovjednik u Međugorju, toga sam svjedok i poput mons. Henryka Hosera, bivšeg apostolskog vizitatora za Međugorje, želim reći da se u ispovjedaonicama događaju najveća čuda“ istaknuo je fra Boris.
Naime, službu posebnog izaslanika Svete Stolice za Međugorje papa Franjo povjerio je nadbiskupu Hoseru upravo od blagdana Gospe Lurdske, od 11. veljače 2017. godine.
Propovjednik je istaknuo da su se uz Gospina ukazanja svugdje događale poteškoće. „I u Lurdu su se bili upleli politika i policija. Crkvi nije bilo lako sve prosuđivati, bili su veliki pritisci, pitalo se tko ima najviše koristi od svega toga“, rekao je fra Boris.
„Strogi lurdski župnik zatražio je od Bernardice da pita nepoznatu osobu koju je opisivala ‘kao lijepu Gospođu odjevenu u bijelo’ tko je ona, ako želi da se na tom mjestu izgradi kapelica i da joj hodočaste vjernici.
Kad je dobio odgovor da je Gospa rekla ‘Que soy era Immaculada Conceptiou’ – Ja sam Bezgrešno začeće, župnik se počeo mijenjati. Te riječi nisu razumjeli ni Francuzi, jer Gospa se služila jezikom Bernardice. Mala Bernardica nije imala pojma što to znači. Nemoguće je bilo da mala neuka djevojčica to sama od sebe kaže, ali te riječi duboko su se urezale u njeno srce. Od tada se i njen život počinje mijenjati“ rekao je fra Boris.
Naglasio je da su riječi Que soy era Immaculada Conceptiou koje je izrekla Gospa, zapisane u špilji ispod Gospinog kipa u Lurdu. One nisu zapisane na Francuskom jeziku, nego originalno kako ih je Gospa rekla Bernardici, na jeziku kojim se govorilo u gradiću Lurdu.
„Crkvi je trebalo 19 stoljeća da dođe do te Marijine dogme. Toliko stoljeća je trebalo da bi učeni ljudi, teolozi, mogli doći do toga zaključka. A mala Bernardica odjedanput počne o tome govoriti. Ona koja nije nimalo upućena u tajne Božje, ona te riječi prenosi lurdskom župniku“ rekao je fra Boris.
Kada su Bernardicu koja je postala redovnicom njene sestre milosrdnice iz Neversa pitale: ‘Što treba učiniti da bismo sigurno otišli u raj?’, Bernardica je odgovorila: „Učiniti dobro znak križa već je puno“.
Blagopokojni papa Benedikt XVI. u Lurdu je rekao: „Znak križa je na neki način sinteza naše vjere jer nam govori koliko nas je Bog ljubio; govori nam da u svijetu postoji ljubav jača od smrti, jača od naših slabosti i naših grijeha. Snaga ljubavi jača je od zla koje nam prijeti“.
„Vjerujmo u snagu križa i u Gospin majčinski zagovor za svu svoju djecu“ poručio je fra Boris, potaknuvši da znak križa činimo s poštovanjem i dostojanstveno.
Ines Grbić
