Dan sjećanja na 30. godišnjicu razaranja franjevačkog samostana i crkve Bezgrešnog začeća BDM u Karinu obilježen je u ponedjeljak 13. veljače misnim slavljem za domovinu koje je u samostanskoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM u Karinu predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
U misi su koncelebrirali karinski gvardijan fra Petar Klarić, o. Ivan Topalović, vojni i policijski kapelan u Zadarskoj nadbiskupiji i još 12 svećenika, a prisutna su bila i četiri franjevačka postulanta iz Imotskog.
Samostan u Karinu srbijanski agresor srušio je 13. veljače 1993. u odmazdi za poraz kojega su doživjeli u hrvatskoj oslobodilačkoj akciji Maslenica.
Zahvalivši Bogu za obnovu karinskog samostana i crkve, nadbiskup Zgrablić podsjetio je da su karinski samostan već u kolovozu 1991. okupirale jedinice tzv. SAO Krajine kad su iz njega protjerali redovnike, a s crkvom i zvonikom srušili su ga 13. veljače 1993. u znak osvete za akciju Maslenica. Tada je barbarski uništena i zajednička fratarska grobnica a sve gospodarske zgrade bile su spaljene.
Karinski samostan (1429.) hrvatski je spomenik kulture nulte kategorije. Obnova samostana počela je u proljeće 1997. pod vodstvom Ministarstva kulture RH. Tijekom obnove u samostan su ugrađivani izvorni materijali srušenog samostana uz dodatak istovrsnog novog materijala. Tako je u Karin ponovno vraćena polumilenijska duhovnost, franjevačka i nacionalna memorija.
Karinski samostan u Domovinskom ratu doživio je najveće razaranje u svojoj šest stoljeća dugoj povijesti. To je najstariji od 15 samostana u sastavu Provincije Presvetog Otkupitelja.
„Obnova samostana mogla je započeti zahvaljujući veličanstvenoj oslobodilačkoj operaciji Maslenica Oružanih snaga RH i Hrvatske policije, protiv okupatora tzv. Republike Srpske krajine koja se odvijala krajem siječnja 1993. i zahvaljujući drugoj oslobodilačkoj operaciji Oluja 1995. kad se uspostavila kontrola nad zapadnim dijelom tzv. Srpske krajine u Hrvatskoj. I za to oslobođenje domovine Bogu zahvaljujemo“ rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši da „u molitvi za domovinu ne zaboravimo naše hrvatske branitelje, osobito sve žrtve Domovinskog rata: ubijene, nestale, ranjene hrvatske branitelje i civile te sve njihove obitelji. Molimo za naše neprijatelje, kako nam Isus kaže. Bezgrešna Marija i Majka Crkve neka nam bude zagovornica i pomoćnica na Božjem putu“ potaknuo je zadarski nadbiskup.
Tragom pročitane Božje riječi iz Knjige Postanka o dvojici braće, Kajinu i Abelu, nadbiskup je rekao da ih puno toga povezuje, od krvnog srodstva do zanimanja.
„Riječ Božja pokazuje da mogu biti blizu, ali tako daleko i različiti, braća i bratoubojice. Božja riječ uvijek je govor u prvom licu, ponajprije govor meni. Božja riječ je hrana i izvor pića. Nitko ne može umjesto mene i za mene uzimati hranu i piće. Zato su Kajin i Abel dva pola našeg srca. Oni su dvije mogućnosti opredjeljenja našeg srca, naše naravi i života“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Bog gleda na čisto ljudsko srce.
„Sama naša pomisao na osvetu, mržnju i netrpeljivost prema bilo kome i zbog bilo čega je zvijer koja vreba na pragu našeg srca. Ako pustimo da zvijer grijeha prijeđe prag našeg srca, vodi nas u ono što namrgođuje naše lice, u konačnici, u krvoproliće i bratoubojstvo“ upozorio je mons. Zgrablić.
Nasuprot tome, Isus nam govori Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio.
„Isus govori o ljubavi u imperativu, jer toj riječi daje najveću važnost. I mi kad želimo izraziti nešto najvažnije, koristimo zapovijedi. Isusova ljubav išla je do kraja, do smrti na križu. Isus želi da što više Božji život prebiva u našem životu, da što više vječnosti bude u našoj sadašnjosti.
Prepreka koju vrebajuća zvijer na vratima našeg srca ne može preskočiti je ljubiti svakoga, činiti dobro svakome, čak ljubiti neprijatelja“ poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da nam hraniti se euharistijom daje osvježenje i snage u oproštenju i pomirenju, sigurnost da ispravno radimo, da se na nas prenosi božanski život.
„Euharistija nam daje snagu da se odupremo zvijeri grijeha koji kao ričući lav obilazi koga da proždre. Oduprijeti mu se možemo čvrsti u vjeri. Euharistija je melem na našu ranu koja pomaže da zaraste bol i tuga našeg srca“ ohrabrio je zadarski nadbiskup.
Mons. Zgrablić istaknuo je da je u toj misi molio da se nikad više ne ponovi rušenje karinskog samostana. Prisjetio se kako je on kao zadarski sjemeništarac bio u Karinu prije 45 godina, i to na blagoslovu toga obnovljenog samostana koji je bio srušen i u Drugom svjetskom ratu.
Na početku mise prigodni govor održao je gvardijan Klarić. Podsjetio je da je upravo na godišnjicu razaranja samostana, 13. veljače 1960., prije 63 godine, narod za vrijeme sprovoda kardinala Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali klicao Evo sveca mučenika.
„Nadamo se da će bl. Stepinac uskoro i službeno biti proglašen svecem. I karinski samostan i njegovo okruženje dali su u Drugom svjetskom ratu svece mučenike. To su tadašnji karinski gvardijan Kruno Tadin i bivši karinski gvardijan Pavle Silov te franjevci Ante Pavlov, župnik Kruševa, Jozo Poljak, župnik Perušića i Anselmo Kamber rodom iz Perušića.
Sveukupno, iz Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja ubijeno je 44 franjevaca. Karinski samostan, Franjevačka provincija i Zadarska nadbiskupija imaju svoje svece mučenike“ rekao je fra Petar.
Četnici i pobunjeni Srbi 13. veljače 1993. dični karinski samostan razorili su te opljačkali njegovo sakralno i kulturno blago „da bi zatrli duhovnu i hrvatsku baštinu u Karinu“, rekao je fra Petar.
Naime, taj samostan kroz povijest je imao veliku duhovnu, kulturnu i nacionalnu ulogu, knjižnicu s 400 knjiga, pet vrijednih inkunabula iz 15. st. i rukopise koji do danas nisu vraćeni. U samostanu su u prošlosti djelovale škola i arhiv.
„Obilježavamo 30 godina duhovnih i domoljubnih rana karinskog samostana i pada hrvatske zastave na ovom samostanu. Kao što se na Veliki petak svake godine sjećamo Krista, njegovih rana i njegove žrtve na križu, imamo pravo s poštovanjem sjetiti se žrtve i razaranja karinskog samostana moleći za poginule hrvatske branitelje. Slavimo misu za Domovinu da se takav zločin nikad više ne ponovi“ poručio je fra Petar, rekavši da je i Isus padao pod teškim križem, ali je pobijedio i uskrsnuo.
„I mi smo padali, ali smo pobijedili. Uvijek smo se dizali iz pepela zahvaljujući Bogu, Gospi, našem hrvatskom narodu i njegovim braniteljima“ istaknuo je gvardijan Klarić, podsjetivši da smo doživjeli slavne oslobodilačke bitke porobljenih dijelova Hrvatske te obnovu slobodne hrvatske države na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.
Potaknuo je da se i danas u slozi žrtvujemo za našu domovinu te je duhovno i nacionalno obnavljamo.
Fra Ivan Nimac, župnik Kruševa, na kraju mise pročitao je dopis zapovjednika generala pukovnika Mladena Fuzula, jednog od inicijatora godišnjeg obilježavanja razaranja samostana u Domovinskom ratu.
U osobno i u ime pripadnika Zapovjedništva za potporu Hrvatske vojske rekao je da je to važna obljetnica i zahvalio fra Petru na organizaciji toga događaja.
„Barbarstvo i osveta pobunjenih Srba koje se očitovalo razaranjem naselja i rušenjem samostana i crkve u Donjem Karinu nije pokolebalo hrvatskog čovjeka i hrvatske branitelje da na mučeničkoj krvi stvore svoju hrvatsku državu.
Osobito zahvaljujem svim poginulim hrvatskim vitezovima i ranjenim hrvatskim braniteljima čija mučenička žrtva nikad ne smije pasti u zaborav“ poručio je general Fuzul, poželjevši da franjevci u Karinu i dalje budu „uspješni predvodnici zaštite duhovne i kulturne baštine hrvatskog naroda“.
Karinska župljanka uručila je mons. Zgrabliću umjetničku sliku s prikazom karinskog samostana okruženog rijekom Karešnicom, Karinskim morem i Velebitom čiji je autor akademski slikar Zoran Džapo iz Zadra. Slika je dar Grada Obrovca.
Pjevanje je predvodila klapa Hrvatske policije Sv. Mihovil. Među predstavnicima lokalne i državne vlati bio je i Ante Dražina, načelnik Policijske uprave zadarske.
Obilježavanje Dana sjećanja počelo je hodnjom članova braniteljskih udruga od magistralne ceste do samostana. Prije mise, kod grobnice franjevaca ispred samostana fra Petar je predvodio molitvu za pokojne franjevce.
Nakon desetogodišnje obnove, karinski samostan svečano je blagoslovljen i otvoren na blagdan Gospe od Anđela 2. kolovoza 2006. godine.
Samostanska crkva u Karinu pripadala je izvornom tipu tzv. franjevačke propovjedničke crkve što odgovara vremenu njene gradnje u 15. stoljeću. Franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja 2006., u dogovoru sa Zadarskom nadbiskupijom, preuzeli su župu Karin, a Nadbiskupiji su ustupili župu Perušić.
U karinskom samostanu 1429. bili su se nastanili fratri iz Bosne. Franjevci su ostali u Karinu i kad je taj kraj pao pod tursku vlast 1560. Fra Blaž je dobio dozvolu od kliškog sandžak-bega da popravi kloštar sv. Marije kod tvrđave Karina. Franjevci su pod turskom vlašću pastorizirali okolni kraj, a to su nastavili i kasnije.
Taj je samostan tradicionalno bio povezan s Likom jer su franjevci imali dozvolu ličkog i krbavsko-turskog zapovjednika Ali-bega da mogu u miru ići u poslanje po Lici i Krbavi te im je dopustio da opslužuju široko područje od Cetine do Senja.
Na početku Kandijskog rata (1645. – 1669.) samostan je razoren i napušten. Oko 1720. počelo se misliti na njegovu obnovu. Poslije obnove 1730., Karin je 1732. proglašen samostanom te mu je nadograđen i drugi kat, a oko klaustra su bile podignute sobice za redovnike. Takav oblik samostan je imao do Domovinskog rata.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je oštećen njegov sjeverni dio. Čitav samostan detaljno je obnovljen 1977. – 1978., a potpuno uređen 1989. – 1990. godine.
Uz prijetnju oružjem od strane Srba, 26. kolovoza 1991. oko 18.30 sati, karinski franjevci morali su napustiti samostan.
A kroz stoljeća, u tom samostanu dobrodošli su bili i pravoslavni. Vladimir Garić, svojevremeno paroh u pravoslavnoj crkvi Sv. Save u Parizu koji je u Karinu službovao u Drugom svjetskom ratu, napisao je da su za vrijeme teškog rata svi bili bliski jedan s drugim i pomagali se.
„Fratri su me, tek izbjeglog iz Vrlike, od početka duhovno i materijalno pomagali, a ja sam im za njihovu dobrotu i iskrenost svesrdno uzvraćao. Dva puta sam odvratio da se manastir ne pretvori u ruševine i pepeo. Svih se rado sjećam, a naročito gvardijana fra Krune.
Želja mi je da o obljetnici njegove mučeničke smrti objavim članak u našoj srpskoj štampi, da je i pored mraka koji je vladao u našim krajevima za vrijeme teškog rata, bilo i luči koje su gorjele i nisu se dale ugasiti” (30. kolovoza 1974.)“ napisao je paroh Garić.
Fra Alberto Marić, zadnji gvardijan karinskog samostana do početka srbijanske agresije, sa subraćom je prošao psihičke torture i neizvjesnost.
Zapisao je da su ga 31. srpnja 1991. na povratku u samostan kod naselja Kukavice zaustavili martićevci. Nakon dužeg ispitivanja rekli su mu: „Seli iz samostana, nemaš tu što raditi. Samostan će biti srušen i poravnat sa zemljom. Na samostan je upereno devet cijevi, a i sam si već tri puta bio na nišanu. Seli ća, narod želi!” Gvardijan je upitao: “Koji narod, pravoslavni? Pa oni su radili u samostanu. Pitajte Srbe od Đevđelije do Triglava kako smo ih mi fratri primali?”.
U ponedjeljak, 26. kolovoza 1991., fra Alberto je ujutro služio misu kad je odjeknula prva detonacija, zatim rafalna paljba po samostanu.
„Iz maslinika je zaredalo 12-tak tromblonskih mina po samostanu. U kloštru je dimilo a na krovu se lomila cigla. Skamenjeni čekali smo sat vremena da se smiri”, zapisao je gvardijan fra Anselmo.
I tada su mu martićevci rekli: „Uklonite se odmah i spasite glavu, jer ćemo samostan sravniti sa zemljom!”.
Oko 18.30 sati rečeno im je da uzmu osobne stvari i idu pješice prema Pridragi.
„Uz dopuštenje, otišao sam pred oltar u pratnji naoružanih ljudi, klečeći izmolio jednu Zdravo Mariju, poljubio oltar i zavapio: ‘Isuse i Marijo, zbogom, čuvajte samostan’ i prolio suzu.
Zatražili su od mene sve ključeve samostana da ne bi obijali brave, rekoše. Samo su govorili ‘Žurite, žurite’. Ostavili smo sve, prognani od ‘braće’”, zapisao je fra Anselmo.
Prije potpunog rušenja samostana, jedan francuski časnik iz UNPROFOR-a koji je bio stacioniran u kampu u Karinu nasuprot samostana, u Ordinarijat u Zadru i Provincijalat u Splitu poslao je dopis 21. travnja 1992., s molbom da se smjesti s vojnicima u karinskom samostanu, kako bi ga „zaštitio od pljačkaša koji svaki dan dolaze” i obnovio što je moguće.
Samostan je bio opljačkan, „u bijednom stanju”, svetohranište provaljeno, inventar ukraden, knjige razbacane, crkvena roba profanirana. „Kao katolički časnik bio sam jako uzbuđen nad tim prizorom beskrajne žalosti i sotonskog barbarstva”, napisao je francuski časnik, svjedok razaranja u Domovinskom ratu.
U poraću, Karin su nastanili Hrvati prognani i izbjegli iz BiH, Slavonije i Vojvodine. Zbog Karinskog mora, plaže i prirodne ljepote, ljeti u Karinu boravi više tisuća ljudi i gostiju, a duhovnu skrb vode velikodušni franjevci sa srdačnim gvardijanom i karinskim župnikom fra Petrom Klarićem.
Ines Grbić
