Nadbiskupova propovijed na Nadbiskupijskom susretu obitelji u Vrani, 14. 05. 2011.

Obitelj je ‘Crkva u malom’

 1. Ovo naše današnje zborovanje u Vrani neposredna je priprava za susret hrvatskih katoličkih obitelji s papom Benediktom XVI. u Zagrebu. Uz blagdan svetog Matije apostola slušali smo u prvom čitanju tekst o odluci apostola da izaberu jednoga koji će se namjesto izdajnika Jude pribrojiti zboru dvanaestorice. Nakon upravljene ‘molitve Gospodinu poznavaocu svih srdaca’, kocka je pala na Matiju. U evanđelju nas Ivan izvješćuje kako se Isus obraća svojim učenicima i moli ih neka ‘ostanu u njegovoj ljubavi’. Naziva ih prijateljima i veli kako ih je ‘on izabrao i postavio da idu i rod donose’. A odlomak završava zapovijeđu da ‘ljube jedni druge’. U drugom čitanju iz poslanice Efežanima apostol Pavao govori o Kristovu gospodstvu nad svemirom, te opisuje kako je Bog odvijeka planirao otajstvo Crkve: ‘Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim, u nebesima, u Kristu… I obznani nam Otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem: uglaviti u Kristu sve –na nebesima i na zemlji’ (Ef 1, 9-10).

 

 Crkva je to veliko otajstvo koja je prepoznatljiva kao ‘zajedništvo’, jer ‘sve im je bilo zajedničko’ (Dj 4, 33). Takav oblik zajedništva nalazimo u obitelji gdje se oko stola zbiva susret i ostvaruje komunikacija. Nije bez razloga i činjenica što se ustanova euharistije dogodila upravo kod stola na Posljednjoj večeri. A svoje javno djelovanje Isus je započeo kod stola, na svadbi jedne obitelji u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1-11). Zbog toga Djela Apostolska govore o prvoj kršćanskoj zajednici rječnikom obitelji. A i blaženi Ivan Pavao II., koji je puno govorio i pisao o obiteljskoj problematici, veli kako je ‘obitelj put Crkve’, te kako je ‘obitelj Crkva u malom’. Pokušajmo razmišljati o tomu, zašto je obitelj put Crkve i kako to da je obitelj ‘Crkva u malom’?!

 

2. Isus nije htio Crkvu kao bezličnu masu, ili pak kao neku nadgradnju društva. Želio je neka njegovi budu ‘zajednica braće i sestara’ (Mt 23, 8), zajednica stola i blagovanja, zajednica dobara i međusobne ljubavi. Stoga Luka izvješćuje kako je ‘u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša’, te kako ‘nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko’ (Dj 4, 32). To su vrijednosti koje bi trebale resiti svaku obitelj. A one su izrečene kroz četiri bitne odlike: zajedništvo nauka, molitve, lomljenja kruha i dobara. O njima bi valjalo češće razmišljati.

 

Zanimljiv je u tom vidu tekst iz Apostolskih Uputa koji preporučuje: «U dan Gospodnji saberite se zajedno lomiti kruh i vršiti euharistiju, ispovijedajući prethodno svoje prijestupe, kako bi vaša žrtva bila čista. A nijedan koji ima spor sa svojim drugom neka se ne pojavi na vašem sastanku dok se nisu pomirili da se ne okalja vaša žrtva» (Didache 14, 1-2). Ovaj tekst pokazuje kako je euharistija slavlje zajednice. Nema, dakle, privatnih misa. I euharistiju se ne može privatizirati. Nju slavi zajednica koja je subjekt tog okupljanja («saberite se zajedno lomiti kruh i vršiti euharistiju»). Molitveno i posebice euharistijsko zajedništvo otkriva najdublju dimenziju za koju je Isus obećao svoju nazočnost i asistenciju: «Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer, gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima» (Mt 18, 19-20).

 

Uz zajedništvo u nauku, lomljenju kruha i u molitvama Luka nas izvješćuje kako je prva kršćanska zajednica bila prepoznatljiva i po zajedništvu dobara (Dj 2, 42-47; 4, 32-35). Apostolski i otački spisi pripovijedaju kako su prvi kršćani uistinu međusobno komunicirali i dobrima se obdarivali. O tomu nam svjedoči sv. Justin koji u svojoj apologiji caru Antoniju Piju (138-161) piše o toj kršćanskoj praksi: ‘Ono što posjedujemo dijelimo svima koji su potrebni; što se skupi, pohranjuje se kod predstojnika, a on vodi brigu o siročadi i udovicama i o onima koji su bolesni ili u tamnici.. i uvijek pomažemo jedni druge..’ (Apologija 1, 67).

 

3. Zajedništvo o kojem smo danas razmišljali jest zadatak i poslanje koje mogu i trebaju ostvarivati naše obitelji. Znamo kako zajedništvo prve kršćanske zajednice nije bio neki njezin hobi, nego bitno obilježje po kojem su se očitovali u svijetu. Kršćani su, naime, znali i vjerovali da Crkva, kojoj s ponosom pripadaju, nije proizvod povijesnog slučaja, nego izvorni Božji naum, Isusova zaručnica (Ef 5, 22-23), Tijelo Kristovo (Ef 1, 22; 4, 15-16), Božje zdanje komu je zaglavni kamen Krist (Ef 1, 20-21). Je li Krist u središtu našeg obiteljskoga života? Ima li mjesta za molitvu u našem obiteljskom druženju? Što nama kao ocu i majci, mužu i ženi znači nedjelja, Dan Gospodnji? Jesmo li svjesni našeg obiteljskog otajstva u kojem i Bog nazočan? Trudimo li se da se naše ‘dvije životne povijesti’ slijevaju u jednu? Dopuštam li svome suprugu i supruzi neka pod moj krov unese cijelu svoju prošlost i povijest? Može li u domu moje duše osjetiti sve moje radosti i tjeskobe, žalosti i nade koje me prate? Nastojim li pažljivo i brižno tkati naš zajednički vlastiti tepih života, te svakim danom unositi u njega osnovnu i najvažniju potku, a to je ljubavi? Jer, ona je temelj i nje nikada ne smije uzmanjkati. Imam li vremena za svoju djecu, muža i ženu? Pokazujem li snošljivost i razumijevanje za naše različitosti kako na fiziološkom i psihološkom, tako i na duhovnom području? Ako je obitelj zajedništvo osoba, jesam li svjestan kako se za takvo milosno stanje valja Bogu moliti i zahvaljivati? Ali i prositi zagovor, zaštitu i blagoslov Svete obitelji i svetaca koji su nam dragi i bliski?! Odgovore na ova pitanja prepuštam vama, dragi očevi i majke, drage obitelji Zadarske nadbiskupije koji ste se okupili na hodočašće u ovom našem svetištu svete nedjeljice u Vrani.  

 

4. Moja molitva i žarka želja je: budite i ostanite ‘intimna zajednica života i ljubavi’ (GS 48) kako su koncilski oci prije 45 godina govorili o obitelji. Rastite u obiteljskom zajedništvu i ne zaboravljajte obećanja koje ste dali na vjenčanju pred službenikom Crkve. Trudite se biti aktivnim članovima župne i društvene zajednice. Jer, vi ste ‘prva životna stanica društva’ i glavna škola ‘društvenih vrlina’. Svjedočite riječju i primjerom svoju vjeru i sudjelujte zauzeto u životu i poslanju ove partikularne Crkve zadarske (FC 18-64). Neka Gospodin Isus, koji je dijelio brige i radosti ljudskog roda, blagoslovi sve naše obitelji kako biste vjernošću i ljubavlju bili gorljivi, u molitvi postojane, te postali ono što vam je po Božjem naumu i promislu odvijeka određeno.

 

Bože, u tvojim zajednicama diljem svijeta postaje vidljivom jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Neka sjedinjena s papom i biskupima bude opći sakrament spasenja, te kao kvasac i duša društva ostane vjerna svom poslanju, uvijek na službu ljudskoj zajednici dok čovječanstvo ne postane Božjom obitelji. Amen‘.

 

Mons. Želimir Puljić,

nadbiskup zadarski

 

Vrana, 14. svibnja 2011.