Propovijed zadarskoga nadbiskupa Želimira Puljića na svetkovinu sv. Dujma 2011.
(Čitanja: Otkr 12, 10-12; Ps 89; 1 Pt 5, 1-4; Lk 10, 1-9)
1. Slušali smo u prvom čitanju zanimljiv odlomak iz knjige Otkrivenja: ‘Ja Ivan, začujem glas na nebu silan: sada nasta spasenje i snaga, i kraljevstvo Boga našega, i vlast Pomazanika njegova! Jer, zbačen je tužitelj braće naše. Zato, veselite se nebesa i svi nebesnici!’ (Otk 12, 10-12) Knjiga Otkrivenja je jedina proročka knjiga Novoga Zavjeta u kojoj Ivan ocrtava ritam povijesti spasenja oko središnjeg lika: proslavljenog Isusa Krista kao Božjeg Jaganjca koji je zaklan, ali živi; ubijen, ali uskrisava. On lomi pečate povijesnih tajna i uvodi svoje prijatelje u vječnu budućnost. Knjiga, međutim, nije horoskop povijesti ili biblijski Nostradamus, kako je često čitaju sljedbenici mormona, adventista ili Jehovinih svjedoka… Ona je duboko ukorijenjena u sadašnjost. U njoj su opisane tjeskobe, krize vjere, zavođenja i napasti kojima su bile izložene zajednice prvih kršćana. No, Krist Jaganjac koji je otkupio svijet, vodi narod do pobije¬de uz pratnju silnoga nebeskoga glasa koji objavljuje: ‘sada nasta spasenje i snaga, i kraljevstvo Boga našega, i vlast Pomazanika njegova’. Zbog toga u svečanom vazmenom predslovlju pjevamo kako je Krist ‘svojom smrću uništio našu smrt, a svojim uskrsnućem obnovio naš život’.
Usprkos ove sigurnosti u pobjedu ‘Pomazanika Božjega’ kršćani su svjesni i razbijačkih silnica koje Ivan zorno uobličuje oko pojedinih imena, kao napr. Babilona, Korinta ili kojeg drugog mjesta među crkvama Male Azije. Prisjetimo se napr. kako je oholost u Babilonu dovela do pomutnje jezika, a svađa, navijanje i netolerancija među vjernicima u Korintu stvorila ozračje nezdravog nadmetanja, pa ih je Pavao zaklinjao ‘imenom Gospodina Isusa Krista neka budu iste misli i istog osjećanja’.
2. ‘Ja Ivan, začujem glas na nebu silan’ o snazi i vlasti Pomazanika njegova! (Otk 12, 12). U prošlu nedjelju, na Mali Uskrs, slušali smo glas s Vatikanskog brežuljka pokraj Tibera. Čuli smo papu Benedikta XVI. kako objavljuje ‘Urbi et orbi’ da je njegov predšasnik Ivan Pavao II. ubrojen među blažene. Bio je to poseban događaj koji je okupio brojne biskupe, svećenike i vjernike iz cijeloga svijeta. Preko milijun i pol hodočasnika je toga dana došlo u vječni grad Rim pohoditi grob voljenog pape koji je prije 33 godine (1978.) s toga mjesta uputio molitveni vapaj cijelom svijetu: ‘Ne bojte se, otvoriti vrata Kristu i njegovoj spasenjskoj moći. Neka mu se otvore granice država, ekonomskih i političkih sustava, široka područja kulture, civilizacije i razvoja. Neka se ne plaše Krista, jer On jedini zna što je u srcu čovjeka!’ Mi smo ga osobito zapamtili zbog aktivnog zauzimanja u ratu kada je povišenim glasom u više navrata tražio neka se obustavi ruka koja ubija. Poput Mojsija on je pokazivao ‘obećanu zemlju’, a mačem vjere borio se s idolima koji su odvlačili ljude od Boga ili pak sijali sjeme smrti koja zagađuje zrak i okolinu.
Zbog toga su njegova putovanja bila prenatrpana, mision¬arska tjeskoba vrlo naglašena, a molitveni vapaji za spasenjem ljudi vrlo uočljivi i glasni. Pamtimo ga kao proroka koji se povlači u tišinu svetišta vlastite duše gdje iskreno i sabrano moli. Ali, pamtimo ga i kako javno nastupa, te uzdignutim rukama i neustrašivim pogledom upozorava, preklinje, osuđuje i moli. ‘Ja, Ivan Pavao II. vičem tebi, stara Europo; obraćam se vama ljudi znanost i politike..’ Navikli smo bili na takav stil i način govora u kojem je bila uočljiva njegova eshatološka usmjerenost na ono što nas čeka. Njegovi vapaji i molitve bili su očita i prepoznatljiva jeka onoga ‘glasa na nebu’ iz današnjeg Ivanova Otkrivenja. Mi smo imali sreću biti njegovim suvremenicima i slušati njegove poruke, te pri tomu osjetiti snažnu očinsku skrb i brigu.
3. Njegove molitvene vapaje, međutim, može se razumjeti samo u kontekstu vremena i u okružju onoga što je osobno proživio. Još kao dijete ostao je bez majke, a oca i brata izgubio je u ranoj mladosti. Osjetio je, dakle, što znači rasti i biti bez roditelja. Zato je postao dragi otac, Sveti Otac, brat, prijatelj i odvjetnik, posebice ugroženih, napuštenih i ostavljenih. Dio mladosti proživio je u vremenu kad se Europom širila ideologija fašizma, a prve godine svećeničkog i kasnije biskupskog služenja proveo je dok je u njegovoj zemlji vladala ideologija komunizma. Samo pak područje kulture, filozofije, umjetnosti i književnosti bilo je u njegovo vrijeme zatrovano idejama ‘kulture smrti’ kako dvojica američkih sveučilišnih profesora (antropolog i etičar De Marco i teolog Wiker), argumentirano i pregledno, sažeto i uvjerljivo analiziraju nositelje toga projekta iz toga vremena. Među ‘arhitektima kulture smrti’ oni nabrajaju Schopenhauera, Nietzschea, Darwina, Marxa, Comtea, Jean-Paul Sartrea, Simone de Beauvoir, Freuda, Reicha, Margaretu Mead. To su samo neka od imena takozvanih ‘velikana koji su izveli najveće misaone prijevare u povijesti’, jer su govorili i pisali o slobodi, a živjeli pakao. Ljudima su nudili oslobođenje, a trasirali im ‘put smrti, ništavila, sebičnosti i mržnje’.
Ti ‘samozvani velikani i revolucionari’ bili su većinom ‘frustrirani materijalisti i ateisti koji nisu vjerovali u duhovnu dimenziju. Ali, bili su uvjereni da su oni ‘pozvani i poslani mijenjati svijet’. Premda su mnogi od njih, kako piše jedan komentator, bili ‘obični znanstveni šarlatani, svijet i danas drži njihove ideje sastavnicom suvremene kulture’. Njihov sustav izrasta na materijalizmu, nastranostima, negiranju i prijeziru duhovnosti, ljubavi i milosrđa. ‘Arhitekti kulture smrti’ tako uspješno provode eutanaziji kršćanske kulture i civilizacije (Z. Vukman). U tom ringu različitih nazora i ideologija našao se Ivan Pavao II. koji se s izazovima svoga vremena uspješno nosio, te Kristovom lađom umješno kormilario. Služim se namjerno športskim rječnikom jer Karol Wojtyla je bio strastveni športaš i planinar. A njegov ‘športski mač’ bio je uperen protiv idolâ koji odvlače ljude od Boga.
4. Njegovi vapaji i molitve, koje je upućivao, bili su kako sam rekao prepoznatljiva jeka onoga ‘glasa na nebu’ iz Ivanova Otkrivenja. Suočen s posljedicama kulture smrti, koja Boga otpisuje, Karol Wojtyla je izgovorio svoj ‘najjači vapaj’ u Limi, u Peru-u (1. 02. 1985.). Na trgu Plaza de Armas u zanosnom oduševljenju kakav Peru nije doživio, on je razvija misao kako zemlja ne smije ostati bez Boga. Čovjek, naime, kao slobodno biće može uređivati zemlju bez Boga. Ali, bez Boga takva će zemlja nužno biti protiv čovjeka. Ovu rečenicu Papa je izgovorio povišenim tonom pa su je lokalne radio stanice ponavljale nekoliko puta pod motom ‘El grito del Papa’ (Papin vapaj). ‘Ništa, naime, ne može nadoknaditi prazninu koja nastaje kad se Boga odstrani. Ne smije se Bogu zatvarati vrata škola, domova i društvenog sustava. Ne smije se razdvajati evanđelje i kulturu. Jer, rascjep između Evanđelja i kulture donio je dramu našem stoljeću’.
Najpotresniji vapaj, međutim, izrekao je dok je u Italiji trajala kampanja za legalizaciju pobačaja. U rodnom mjestu pape Roncalli-a, na Mali Uskrs 1981., on u ime Krista pobjednika smrti upućuje vapaje i molitve u obrani života. Blijedim usnama i glasom koji treperi Wojtyla potresa savjest Talijana i pita ih: ‘Je li dopušteno oduzeti život čedu za koje je Krist prolio svoju krv?! Ako tom činu ubijanja čovjeka u utrobi majke dadnemo pravo građanstva, onda smo na rubu provalije s nesagledivim posljedicama’.
Neumorni Karol Wojtyla nije ostavljao dojam tjeskobna čovjeka. Dapače, djelovao je kao ‘Božji general’ koji predvodi vojsku u borbi sa zlom, zasjedama i napastima ovoga svijeta. Istim osjećajima neustrašivosti htio je poći i u ‘zemljicu Bosnu’, u opkoljeno Sarajevo u rujnu 1994. Svjetski moćnici, međutim, nisu mu garantirali sigurnost. Nije mu ostalo ništa drugo, nego iz Castel Gandolfa uputiti žarki vapaj i nebu i ljudima. Kako se ne sjetiti one divne liturgije i najdirljivijeg vapaja koji je Papa ikad izgovorio, uzdignutim pogledom prema Sarajevu i Bosni, te povišenim glasom: ‘S vama smo i bit ćemo sve više s vama’.
5. Vapaji i molitve bl. Ivana Pavla II. bili su izraz njegove vjerničke sigurnosti, ali i odraz njegove zabrinutosti za budućnost svijeta. Nešto ga je posebice zbunjivalo i ljutilo. Grijeh i zlo, naime, stekli su pravo građanstva. A otpisivanje Boga ušlo je u program ljudskog umovanja. Zbog toga je bio apostolski zagrijan za navještaj istine, neustrašiv i nepopustljiv prema svim vrstama lažnih ideologija i zavođenja ljudi. Njegova je kritika bila jasna i otvorena. I posebice uperena prema dva sustava koji su vladali svijetom i Europom: Prema onom s istoka koji Boga križa i odbacuje, kao i prema onome sa zapada koji misli kako može graditi svijet i kulturu bez Boga. Treći milenij Crkve, govorio je, ne smije započeti ‘sramotom XX. stoljeća’, kako je nazivao ateizam svih boja i rastvora. S time se nikako nije mirio. Zato je hrabro i neu¬morno propovijedao o Bogu koji ne prolazi, dok obličje ovog svije¬ta prolazi i nestaje. Njegovi su molitveni vapaji bili i ostali prepoznatljiva jeka onoga pobjedničkog ‘glasa na nebu’ iz današnjeg prvog čitanja: ‘sada nasta spasenje i snaga, i kraljevstvo Boga našega, i vlast Pomazanika njegova’ (Otkr 12, 10).
Premda širitelji ‘kulture smrti’, braćo i sestre, imaju silnoga uspjeha, mi ne zatvaramo oči pred realnošću. Dapače, njima upsrkos mi ‘potomci svetoga Duje’, okupljeni na ovom slavlju, gledamo prema nebeskom obzorju kamo je nakon slavne smrti pošao s drugim solinskim mučenicima i naš zaštitnik sv. Dujam. Gledamo prema nebu i čujemo Ivanove riječi o ‘spasenju i kraljevstvu Boga našega’. Mučeništvo sv. Dujma i njegova blažena smrt, kao i trajna zaštita i briga kojom nas je stoljećima pratio, daju nam utemeljenih razloga već ovdje, na zemlji svečanom liturgijom slaviti ‘život poslije života’. Nutarnjom snagom vjere i optimizma, usprkos strašnih posljedica koje su sijali i širili ideolozi kulture smrti, mi se radujemo što i dalje ‘kiše padaju, polja rađaju, a djeca se igraju, trče i sanjaju. Nije nas, dakle, ostavio Bog!’ U toj vjeri i s pouzdanjem obraćamo se našem zaštitniku i kličemo: Zdravo Dujme mučeniče, Splita grada zaštitniče. Upravljamo tebi glas i ove 2011. Oj pastiru, oče mili, čuvaj nas, te i dalje brani i zakrili! Am