Svetkovina Duhova, Zadar, Katedrala, 12. lipnja 2011.
1. Knjiga Djela Apostolskih vodi nas na početke Crkve gdje na dan Pedesetnice ‘svi bijahu zajedno’, te premda iz različitih krajeva i različitih jezika svi razumješe što im apostoli propovijedahu. I svi se divljahu i razglašavahu veličanstvena djela Božja. (Dj 2, 1-11). O prvoj kršćanskoj zajednici, dakle, govori se rječnikom obitelji. Isus je htio neka njegovi budu «zajednica braće i sestara» (Mt 23, 8), zajednica dobara i međusobne ljubavi. Stoga Luka izvješćuje kako je «u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša». To su bitne odlike zajedništva prve Crkve, a tvorac takvog zajedništva je Duh Sveti koji otvara i preobražava ljudska srca. On je onaj koji «mekša ćudi kamene i grije grudi ledene».. Bez njega ne bi bilo moguće stvarati zajedništvo koje je zadivilo ondašnji poganski svijet, pa su ljudi upirali prstom, divili se i govorili «gledajte samo kako se ljube».
Prošlu subotu i nedjelju osjetili smo takvo zajedništvo u prigodi pohoda Petra naših dana, pape Benedikta XVI., upravo pod geslom “Zajedno u Kristu”. U općoj audijenciji u srijedu, 8. lipnja 2011. on se osvrnuo na svoj boravak u Hrvatskoj i zahvalio svima za topli doček koji smo mu iskazali. Danas će se po cijeloj našoj nadbiskupiji čitati taj Papin govor koji nas podsjeća na početke naše narodne povijesti kada je jedan drugi papa Ivan VIII. upravo u mjesecu lipnju pisao pismo ljubljenom knezu Branimiru. U tom pismu papa Ivan VIII. izvješćuje kneza Branimira kako je tih dana ‘upoznao kolika je Branimirova vjera i poštovanje prema sv. Petru’. Zbog toga je na dan Uzašašća Gospodnjega čitao misu i digao ruke u vis, te blagoslovio Branimira, narod i zemlju njegovu’. Slično pismo poslano je ovih dana iz Vatikana na sve strane svijeta. Čujmo ga:
2. ‘Glavni povod moga pohoda bio je I. Nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji, koji je imao svoj vrhunac u euharistijskom slavlju u nedjelju ujutro. Za mene je bilo veoma važno učvrstiti u vjeri prije svega obitelji, koje je Drugi vatikanski koncil nazvao “kućnom Crkvom” (usp. Lumen gentium, 11). Blaženi Ivan Pavao II., koji je Hrvatsku pohodio čak triput, stavio je snažan naglasak na ulogu obitelji u Crkvi. Ta je poruka imala osobitu važnost za Hrvatsku, bogatu duhovnom, etičkom i kulturnom baštinom, koja se priprema ući u Europsku Uniju.
Sveta je misa slavljena u posebnom duhovnom ozračju devetnice Duhova. Kao u velikoj “dvorani Posljednje večere” pod otvorenim nebom, hrvatske su se obitelji okupile u molitvi, zazivajući zajedno dar Duha Svetoga. To mi je omogućilo istaknuti dar i zauzetost zajednice u Crkvi, kao i obodriti bračne drugove u njihovu poslanju. U našim danima, dok se nažalost konstatira sve veći broj rastava i razvoda, vjernost bračnih drugova je postala samo po sebi značajno svjedočanstvo Kristove ljubavi, koja omogućuje živjeti brak zbog onog što on jest, to jest zajednica muškarca i žene koji se, s Kristovom milošću, uzajamno ljube i pomažu čitav život, u radosti i žalosti, u zdravlju i bolesti. Ali ta vjernost nije moguća bez Božje milosti, bez oslonjenosti na vjeru i Duha Svetoga. Eto zašto Djevica Marija neprekidno zagovara kod svoga Sina.
3. U to ozračje velike pozornosti prema obitelji, vrlo se lijepo uklopilo bdjenje s mladima, održano u subotu navečer na Jelačićevu Trgu, središtu grada Zagreba. Ondje sam se imao priliku susresti s novim hrvatskim naraštajem i primijetio sam snagu njegove mlade vjere. Bilo je lijepo i dirljivo čuti te mlade kako pjevaju s radošću i zanosom, a zatim, u trenutku osluškivanja i molitve, vidjeti ih sabrane u dubokoj tišini! Njima sam ponovio pitanje koje je Isus uputio svojim prvim učenicima: “Što tražite?” (Iv 1, 38), ali sam im rekao da Bog traži njih prvi i više no što oni traže njega. To je radost vjere: otkriti da nas Bog prvi ljubi! To nas otkriće trajno čini učenicima i stoga uvijek mladima u duhu!
Drugi događaj kojeg bismo mogli nazvati događajem “Posljednje večere” bilo je slavlje večernje u katedrali s biskupima, svećenicima, redovnicima i mladima u formaciji u bogoslovijama, sjemeništima i novicijatima. I tu smo, na poseban način, iskusili da smo kao crkvena zajednica jedna “obitelj”. U zagrebačkoj katedrali se nalazi monumentalni grob blaženog kardinala Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika. On se, u Kristovo ime, hrabro suprotstavio nasiljima nacizma i fašizma a, zatim, nasiljima komunističkog režima. U svjetlu njegova svjedočanstva, ohrabrio sam biskupe i prezbitere u njihovoj službi, potaknuvši ih na zajedništvo i na apostolski polet; pozvao sam bogoslove i sjemeništarce, novake i novakinje da s radošću slijede Krista koji ih je pozvao po imenu.
4. Veoma je značajan bio također susret s predstavnicima civilnog društva, svijeta politike, znanosti, kulture i gospodarstva, s diplomatskim zborom i vjerskim vođama u narodnom kazalištu u Zagrebu. U tom ozračju imao sam radosnu prigodu iskazati poštovanje velikoj kulturnoj tradiciji Hrvatske, koja je neraskidivo povezana s njezinom poviješću vjere i žive prisutnosti Crkve, koja je tijekom stoljeća pokretala mnoge institucije i prije svega odgojila glasovite tražitelje istine i općeg dobra. Među njima sam podsjetio osobito na isusovca Ruđera Boškovića, velikog znanstvenika čija se 300. obljetnica rođenja slavi ove godine. Još jednom nam je postao bjelodan najdublji poziv Europe – čuvati i obnavljati humanizam koji ima kršćanske korijene i koji se može nazvati “katoličkim”, to jest univerzalnim i cjelovitim.
To je humanizam koji stavlja u središte čovjekovu savjest, njegovu otvorenost vrhunaravnom i istodobno njegovu povijesnu stvarnost, koja je kadra nadahnuti raznolike političke projekte koji imaju za zajednički cilj izgrađivati sadržajnu demokraciju, utemeljenu na etičkim vrijednostima ukorijenjenim u samoj ljudskoj naravi. Promatrati Europu s gledišta jedne nacije drevne i čvrste kršćanske tradicije koja je sastavni dio europske civilizacije, dok se priprema ući u Europsku Uniju, omogućilo je iznova osjetiti urgentnost izazova pred kojim stoje narodi ovoga kontinenta, a taj je izazov ne bojati se Boga, Boga Isusa Krista, koji je ljubav i istina, i koji ne oduzima ništa slobodi već je vraća samoj njoj i daje joj obzor pouzdane nade.
5. Dragi prijatelji, svaki put kada Petrov nasljednik boravi na apostolskom putovanju, čitavo tijelo Crkve sudjeluje na neki način u dinamizmu zajedništva i poslanja vlastitom njegovoj službi. Zahvaljujem svima onima koji su me pratili i podupirali molitvom. Zahvaljujući tome taj je moj pastirski pohod protekao u najboljem redu. Sada, dok zahvaljujemo Gospodinu za taj veliki dar, molimo njega, po zagovoru Djevice Marije, Kraljice Hrvata, da ono što sam uzmogao posijati donese obilne plodove, za hrvatske obitelji, za čitav narod i za cijelu Europu.
Tako je u srijedu zborio, zahvaljivao i blagoslivljao papa Benedikt XVI. I on je poput Ivana VIII. podigao svoju ruku i molio za Hrvatsku i hrvatski narod. I zborio o Kristu koji je ljubav i istina; središte povijesti Crkve i povijesti čovječanstva. U njemu je sve uglavljeno (Ef 1, 10). On je svrha i cilj ljudskih stremljenja. K njemu smjeraju želje povijesti i civilizacija. Jer, došao je zalutalog čovjeka obasjati svjetlom istine, a pokajniku vratiti dostojanstvo i život. Došao je uvesti nas u puninu božanskog života Presvetog Trojstva. I «nemirno je srce ljudsko dok u njemu ne otpočine» (sv. Augustin). Molim Duha Svetoga, dragi krizmanici, neka zapali vaša srca da izgaraju od čežnje za Isusom. Poželio bih da u vama raste čežnja za Kristom jedinim pravim prijateljem i da se ne gasi u vama glad i čežnja za nebeskim dobrima. Vjerujte u Isusovu ljubav koja spašava i milosrđe koje prašta i oživljava. Uzdajte se u Gospodina i budite sigurni u njegove riječi. Jer, evanđelje nade ne vara! Amen.