“Život u ljudskim rukama – čovjek u eri relativizma” tema je o kojoj je izlagao dr. Tonči Matulić u srijedu 13. travnja u dvorani Sveučilišta u Zadru u organizaciji zadarske podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. „Liječnička profesija se treba transformirati u liječničku vokaciju, kako je bilo od samog početka; da vrednovanje liječničke odgovornosti ne vezuje uz profit, nego proteže na konkretnu brigu za slabe, marginalizirane i siromašne“ rekao je dr. Matulić tumačeći pogibeljnost stava da medicine nema bez novca. „Da je Hipokrat tako razmišljao nikad medicinu ne bi učinio znanstvenom i tko zna kako bi se razvijala. A mi smo ponosni na znanstvenu medicinu, zahvaljujući Hipokratu. Kao što je čovjek duša i tijelo, medicina je humanistička i znanstvena. Čim se to dvoje počne odvajati, upada se u redukcionizam“ upozorio je predavač dodavši da se medicinska i kršćanska etika već dva tisućljeća susreću na polju zdravlja i spasenja, jer je u kršćanskom razumijevanju spasenja ozdravljenje; najprije od grijeha, najrazornije i najteže bolesti s kojom se ne da mjeriti nijedna druga klinička bolest. „Zdravlje i spasenje duša bolesnika neka bude vrhovni zakon liječničke prakse i etike, ne samo u smislu struke nego i duhovnog poziva, da znamo poštivati život koji se objavljuje u svom najuzvišenijem obličju, ljudskom, osobito kad je ranjiv i otkriva krhkost u pogođenosti smrću i strahom; da tada znamo biti spasitelji. Bolesnik je živa Božja slika u kojoj se objavljuje najuzvišenija tajna života. Stoga poštujmo ljudski život od začeća do prirodne smrti jer život je dar a ne stvar“ istaknuo je dr. Matulić, upozorivši da se život rađa a ne proizvodi. Bog kreira a roditelji sustvaraju. Stoga je kod medicinski pomognute oplodnje, vođene stavom ‘Želimo dijete i medicina nam to mora osigurati’ problem što je norma prohtjev. „Ne može prohtjev biti norma. Tu je norma želja pojedinca; postoje barijere koje se ne mogu preskočiti. Medicina je u biti terapija a liječnički čin terapijski čin. No tu se ne događa terapija nego se udovoljava želji kao normi; ne zakonitom nagonu muškarca i žene nego nametnutoj želji. Ne možemo sve želje realizirati. Postoje granice. Posvemašnja sekularizacija medicine ide u redukcionizam“ rekao je dr. Matulić, dodavši da u ideologiji pragmatizma prvo mjesto zauzima profit, nažalost postaje i kriterij vrednovanja medicinske prakse i liječničke profesije. Danas postoje izračuni terminalnog bolesnika koliko košta njegovo liječenje, pa se kaže ‘čemu to’. Dr. Matulić je pozvao na razvijanje suprotnog stava, solidarne medicine, skrbnika, koji će se zauzimati baš za život, pokazati da čovjek nije gospodar života nego njegov sluga. Zato bi se u socijalnom zdravstvu trebao podijeliti teret na sve koji mogu izdvajati, da se svima omogući kvalitetno zdravstvo skrbnika.
Hoće li se zdravstvo razvijati u smislu da liječnik bude iscjelitelj i okrenut siromahu ili će zdravstvo postati profitabilna djelatnost, upitao je dr. Matulić, aktualizirajući to primjerom paradoksa kako je veliki dio privatne kliničke prakse u Hrvatskoj osiguran državnim novcem uz povoljne kredite, kao državno poticanje gospodarskog ulaganja. U izgradnji vertikalno i horizontalno solidarnog zdravstva katolički liječnici mogu odlučujuće doprinijeti, rekao je dr. Matulić. Istaknuo je da pluralizam nije apsolutan. „Ako se niječe mogućnost teorijske spoznaje bilo kakve objektivne istine, uključujući i moralnu istinu u smislu norme i načela koji obvezuju, te ako se odričemo legitimnosti bilo kome da u javnom prostoru zastupa konačnu istinu kao što to čini Crkva, suočeni smo s relativizmom. Radikalno se odvaja vrijednost od etičkog dobra te osobna sloboda od objektivne istine. Onda više nemamo zajednički podijeljenu istinu. Bez nje ne možemo doći do zajednički podijeljene norme, a bez toga ne možemo utvrditi kako ćemo se svi u određenim područjima ponašati. To dovodi do radikalnog individualizma koji vodi u anarhiju“ upozorio je dr. Matulić, dodavši da se moralnu prazninu ne može izliječiti svakodnevnim uzimanjem psihotika. Ona je posljedica djelovanja tvrdnji da su agnosticizam, skeptički relativizam i filozofija temeljni stav koji odgovara demokratskim političkim oblicima. „Zato su svi koji zastupaju objektivnu istinu, pozivaju se na nju i na objektivnu moralnost, osumnjičeni kao antidemokrati“ rekao je dr. Matulić dodavši da Crkva i njena teologija ne mogu prihvatiti relativizam. Predavač je upozorio i na primat tehnike nad etikom. „Sociološke posljedice biotehničkog doba koje djeluje na ideju liječnika u tehnički sofisticiranim uvjetima kliničke prakse denuncira liječnika kao tehničara i primat materijalnog nad duhovnim u sferi medicinske bioetike. Stvara se mentalitet da se sve može kontrolirati pa i ljudski život“ rekao je dr. Matulić. Zato liječničko djelovanje ne prestaje ni onda kad su dosegnute granice, nego se smatra da treba ići još dalje. „Postajemo nezadovoljni što nismo ovladali svime. To se djelovanje proteže i na situacije koje liječnika denunciraju i u njegovoj ljudskoj ranjivosti. Ne može sve, a ne želi sebi to priznati“ rekao je predavač. Suvremeno značenje dobrog liječnika je stavljeno pred zahtjeve znanstveno tehničke učinkovitosti (redukcionističko razumijevanje života pa i samog bolesnika) i često je poistovjećeno s kvalitetnim tehničarem, inžinjerom, matematičarem. „Pritom se ne razabire koju ulogu ima smisao liječnika iscjelitelja, slušatelja, skrbnika, sugovornika, prijatelja, suputnika, supatnika i subesjednika. Pomutnja je nastala zbog radikalno izmijenjenih okolnosti kulture i društva. Potrebna je integracija medicine sa svim društvenim čimbenicima i procesima, ali ne na način da medicina i liječnička profesija postanu instrumenti društvenog utilitarnog pragmatizma i dnevno političke oligarhije, što se često događa, nego da znaju izgraditi znanstveni i zdravstveni sustav koji će jednako odgovarati na potrebe svih bolesnika u društvu, osobito socijalno nezbrinutih. Tu se začima govor o solidarnoj medicini“ poručio je dr. Matulić.
Ines Grbić