Nadbiskupova homilija na Misi posvete ilja (Veliki četvrtak, 21. travnja 2011. u 9 sati)
1. Na završetku Svećeničke godine napisao kako mi svećenici djelujemo ‘in persona Christi Capitis’. Nikada ne predlažemo same sebe, svoje misli ili vlastiti nauk, nego pokušavamo ljudima otkrivati Očevo lice i put koji vodi Kristu. Mi ne propovijedamo samo ‘riječi’, nego Riječ. Pa zbog toga nismo ‘gospodari’, već sluge Riječi; ‘glas koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’ (Mk 1, 3). Kao alter Christus, svećenik je u službi ljudima, poslužitelj njihova spasenja, sreće i istinskog oslobođenja. Zbog toga je Crkva zahvalna Bogu za neprocjenjivi dar kojeg svećenici predstavljaju za svijet i čovječanstvo.
U susretu novih zadataka i novih izazovnih okolnosti mi svećenici ove nadbiskupije zadarske pitamo se koja je naša misije u ovom trenutku, na ovom mjestu gdje živimo i radimo?! U tom kontekstu u vidu ispunjenja konkretne misije i zadataka, koje traži naše vrijeme, čini mi se nužnim vidjeti koje su potrebe suvremenog čovjeka?! Koje su njegove rane i praznine koje Crkva treba vidati?! Ratne nevolje donijele su nam mnoštvo rana i problema koje smo liječili onako kako smo znali i umjeli: našom pažnjom, caritasovim darovima, Božjom riječju i sakramentima. No, ima rana koje se mogu liječiti samo molitvom i sakramentalnim životom. Ima velikih praznina koje jedino Evanđelje ispuniti može. Razmišljat ćemo, dakle, o tri praznine i tri velika i mučna upitnika. Oni su za nas navjestitelje Radosne vijesti, koje je Gospodin ovlastio dijeliti svete Tajne i odgajati narod Božji, pravi izazov u našem pastoralu. Koje su to praznine i upitnici?
2. Opažamo kako dolaskom demokracije i tržišne orijentacije, čovjek se sve više otuđuje od proizvoda svojih ruku. Svijet što ga je stvorio postaje njegovim gospodarom pred kojim se “klanja” i koji njime manipulira. Usprkos svih deklaracija o ljudskom dostojanstvu i ljudskim pravima, čovjek se osjeća sporednim i beznačajnim. To je prva rana. Izgubio je smisao za vlastitu vrijednost i dostojanstvo. Postao je običan broj. Degradiran u vlastitim očima on nije kadar otkriti kako je on slika Božja; kako Duh Božji u njem prebiva i kliče “Abba, Oče!” Ranjen i izgubljen u svijetu materije, on nije sposoban graditi bolje odnose, bolje društvo, jer osjeća se bezvrijednim. Ima li itko tko bi ga mogao ponovno uvjeriti da je vrjedniji od proizvoda svojih ruku?! Ima li itko tko bi mu pokazao prostore gdje je sasvim svoj, slobodan, “kod kuće”, nezamjenjiv i nenadmašiv?!
Druga rana suvremenog čovjeka, koju smo kao svećenici pozvani vidati i liječiti, jest opasnost od relativizma, kaosa i nereda, koga ima na svakom koraku: od škole do trgovine, od razgovora u obiteljima do komuniciranja u obavijesnim sredstvima. Od ulice i tržnice do tvornice i bolnice. Moralna konfuzija u životu i radu, kao i idejna pomutnja koja vlada u glavama suvremenih ljudi razlogom su da se čovjek osjeća izgubljeno i nesigurno. A kada k tomu izgubi osjećaj za vlastitu vrijednost, te ostane bez čvrstog uporišta, on se najednom nađe u prostoru “praznine”. Ne razumije zašto živjeti, boriti se i patiti. Ne shvaća čemu sve to. Jednom riječju on je bez smisla. Postoji li neka “čvrsta točka” za koju se čovjek može uhvatiti i na nju osloniti?! I Arhimed ju je tražio. I bio uvjeren ‘ako mu je pokažu da će svemir pokrenuti’. Postoji li neka hijerarhija vrjednota koju valja poštivati?! Ima li netko tko bi nam mogao pokazati tu čvrstu točku, taj temelj hijerarhije vrjednota?! Hoće li se u ovom vremenu nejasnoće i pomutnje naći odvažnih svjedoka koji će neustrašivo poput Ivana Krstitelja upućivati na to središte i ujedno upozoravati ‘što se u životu ne smije raditi’?! Nama je, braćo svećenici udijeljena ta uloga. Naše je upućivati, odgajati, poticati i karati, “bilo to zgodno ili nezgodno”. “Svećenici su potrebni svijetu jer je Krist potreban svijetu. Potrebne su Bogu posvećene osobe jer čovjek mora biti neprestano pozivan na duhovne i vječne vrijednosti. Budućnost Crkve velikim dijelom zavisi od svetih svećenika i redovnika koji su zaljubljeni u Krista i puni žara za brata čovjeka” -naglasio je papa Ivan Pavao II. u Zagrebu, 11. rujna 1994. godine.
3. Slaveći liturgiju Posvete ulja prisjećamo se dana kad je rođena euharistija i svećenički red. Razmišljamo o nezasluženom daru i milosti da jesmo ovo što jesmo. Svjesni smo odgovornosti poslanja, kao i toga da je naše zvanje “dar odozgora”. Prema onoj latinskoj izreci koja glasi: Christus elegit te, gaude! Krist te izabrao, raduj se. On nas je pozvao i posvetio. On nas treba. Treba naše ruke, pamet i srce. Po nama želi obnavljati i ozdravljati pala stvorenja. On računa s nama. Istina, ponekad opterećeni propustima koji su za nama, a uplašeni zadacima koji su pred nama, naše slabašno tijelo drhti, plaši se i trne. Zbunjeni smo i nemoćni. Potrebne su nam Isusove riječi: Ne bojte se! Ostanite u meni. Bdijte i molite! Tražite i kucajte. Christus elegit te, gaude!
A da se ne bi izgubili u svijetu koji nema osjećaja za duhovne vrijednosti, Crkva nudi prokušana pomagala i sredstva. Direktorij za službu i život prezbitera taksativno nabraja takva pomagala: “Potrebno je da svećenik sredi svoj molitveni život tako da on sadrži : svakodnevno slavljenje Euharistije s prirpavom i zahvalom, čestu ispovijed i duhovno vodstvo, cjelovito i žarko moljenje časoslova na koji je dnevno obvezan, ispit savjesti, razmatranje, božansko štivo, produženi časovi šutnje i razmatranja, osobito u povremenim obnovama i duhovnim vježbama, plodno čitanje života svetaca, moljenje krunice, križnog puta i drugih pobožnih vježbi.. ” I svake godine -tako završava 39. broj Direktorija- “u znak ustrajne želje da očuvaju vjernost, u misi posvete ulja, prezbiteri obnavljaju pred biskupom obećanja koja su dali u času svoga ređenja”. To je ono što danas činimo. I u duhu odlazimo u dvoranu Posljednje Večere. Tamo se, naime, rodilo naše svećeništvo. Zbog toga se danas prisjećamo našeg ređenja. Sjećamo se molitve i preporuke koje nam je Crkva tom zgodom uputila: “Dragi sine! Razmatraj Božji Zakon. Budi svjestan onoga što činiš i život uskladi s onim što u službi vršiš. Vjeruj što propovjedaš, drugima navješćuj što vjeruješ, a što vjeruješ to i živi!”
Svemogući i milosrdni Bože, usliši dobrostivo naše ponizne molbe i daj da oni, koje si po neizmjernoj dobroti svoje blagosti uzvisio na službu nebeskih tajna, budu dostojni sluge oltara, te ono što njihov glas iznese tvojom posvetom bude i potvrđeno. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 21. travnja 2011.