Nadbiskupova homilija na blagoslovu učeničkog doma ‘Paola di Rosa’
(Dubrovnik, 12. ožujka 2011. godine)
1. Prije osam godina (u prosincu 2003.) obilježen je veliki jubilej, 150 godina nazočnosti družbe Službenica Milosrđa u Dubrovačkoj biskupiji. Marija Paula di Rosa, koja će kao časna uzeti ime sestra Krucifixa, danas se osobito raduje jer je njezino krsno ime utisnuto, ne samo u srcima njezinih sljedbenica i učenica ovoga doma, nego i na pročelju zidova ovoga odgojnog zavoda, kao i u gruntovnicu ovoga Grada. Tu će moći slobodno dolaziti i osjećati se kod kuće. I sjećati se one davne 1853. kada je poslala svoju zamjenicu Terezu Camplani da napusti Cremonu i svoju zemlju Italiju i pođe u Hrvatsku, u Dubrovnik kamo ih je pozvao biskup Toma Jederlinić. Terezi, koja je sa velikim strahom pošla u nepoznati kraj, majka Krucifksa piše: ‘Ne boj se, kćeri moja. S tobom sam. Ne možeš ni zamisliti koliko sam uz tebe. Isusovo Srce držat će nas povezanima usprkos udaljenosti. Ni vrijeme, a ni šutnja ne će pokidati našu vezu’.
Njoj, dakle, koja je nakon ustanovljenja Družbe u duhu gledala svoje sestre i školu ‘s drugu stranu Jadranske obale’, u Dubrovniku, i to samo godinu dana nakon utemeljenja Družbe u Bresci, s pravom su njezine vrijedne i zahvalne ‘dubrovačke kćeri’ posvetile ovaj dom. U životopisima ove velike i svete žene nalazimo zanimljiv podataka kako ‘kuća u Dubrovniku’ zaslužuje ‘osobitu pozornost jer je to bila ‘prva kuća Anćela u inozemstvu’ (utemeljenja 1853.). Zbog toga će se sveta Marija Krucifiksa ovdje osjećati ‘kod kuće’ gdje će moći pjevati: ‘Tu je moj dom u kući kamenoj; tu je u duši mojoj mir i tu ću ostati..’ (Grdović).
2. Tko je ova žena kojoj je posvećen ovaj dom? Tko je ova redovnica koju slijede stotine i stotine sestara u Hrvatskoj, Italiji i diljem svijeta? Što je Crkva prepoznala u njoj i njezinom djelu pa ju je izdigla na čast oltara? Rodila se 1813. kad je Europom vladao strah osvajača Napoleona. I ovaj grad je dobro zapamtio čizme toga zloglasnog imperatora, koji je ne samo dokinuo slavnu Dubrovačku Republiku u kojoj je tinjao duh hrvatske nezavisnosti, nego je obeščastio i dokinuo brojne samostane diljem naše biskupije i južne Hrvatske. Marija je kao dijete proživljavala dramu ratnih stradanja koju je prouzročila Napoleonova vojska. Uz to je u 11. godini života ostala bez majke. A kad joj je bilo 25 godina (1836.) u Bresci je vladala strašna kolera koja je nemilosrdno gutala ljudske živote. U tom stanju straha i tjeskobe, koja je obuzimala mnoga ljudska srca, vidimo mladu djevojku Krucifiksu kako dvori bolesnike, pomaže stracima, iznemoglima, djevojkama…
Marija je odabrala život posvećen Bogu i bratu čovjeku. Zbog toga se i veli za takvo životno opredjeljenje kako je to ‘Bogu posvećeni život’. Mi smo navikli ljude, koji se opredijele za takav stil života, nazivati ‘redovnicima’. Pitao je neki kateheta svoje đake ‘zašto se zovu redovnici’? I dobio simpatičan odgovor: ‘Valjda zato što se reda drže!’ Da, i to je važno u njihovom životu. ‘Serva ordinem et ordo servabit te’= drži se reda i red ćete spasiti. Posebice drži se onoga Božjega reda, upisanog u srca i savjesti ljudi. I bit ćeš posvećen. I moći ćeš biti članom zajednice posvećenog života.
3. Posvećeni život u tijeku crkvene povijesti bio je znak prisutnosti djelovanja Duha Božjega. Bio je to povlašteni prostor ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A zajednice posvećenog života bile su često smjerokaz u nova stoljeća. Pojava, napr. sv. Benedikta, čije je samostane diljem Dalmacije dokinuo i opustošio zloglasni Napoleon, sa svojim klasičnim ‘ora et labora’ bila je poput socijalnog stabilizatora u doba velike seobe narodâ. Oni su višestoljetnim djelovanjem, posebice u vrijeme hrvatskih vladara, ostavili vidnog traga u našoj povijesti. Zbornik radova ‘Dubrovački Benediktinci’, koji sam više godina pripremao sa suradnicima, a koji je predstavljen u siječnju u sklopu tribina ‘u susret sv. Vlahu’, samo je mali znak naše zahvalnosti za silna djela koja je Gospodin izveo u našoj biskupiji po njegovim skromnim sinovima. Posvećeni život u prosjačkom pokretu sv. Franje i sv. Dominika poprimilo je svoj unutarnji i vanjski oblik s nastankom gradova i urbanog civilizacijskog života u kasnom Srednjem vijeku pri izlasku iz feudalizma. Družba sv. Ignacija iz Loyole dobila je svoj povijesni profil početkom modernog vijeka u duhovnom srazu s izazovom reformacije i misijskih krajeva. Devetnaesto pak stoljeće posebice je bilo obilježeno osnivanjem ženskih grana apostolskog rada kako bi se ublažilo vjerske i socijalne probleme koje je donijela urbanizacija i industrijalizacija.
Dok danas blagoslivljamo ovaj dom posvećen Pauli di Rosa, pitamo se po čemu je prepoznatljiva njezina karizma posvećenog života? Čini mi se kako je duhovnost ove jednostavne i energične žene prepoznatljiva u tropletu: Euharistije, duboke pobožnosti i svijesti do kraja služiti bližnjima u potrebi. Ona sama, naime, piše kako se pred Svetohraništem najljepše osjećala. A uz liturgijska slavlja, krunicu i klanjanje rado je razmišljala o Isusovoj muci i smrti. Živjela je u trajnoj Božjoj nazočnosti. Ali, s nogama na zemlji gdje susreće Isusovu braću i sestre s kojima dijeli muke svagdanje.
4. Ovu malu Paulu, iz obitelji di Rosa, Bog je poput Abrahama pozvao, odabrao i odveo u pustinju kako bi njezinom progovorio srcu. Zaručio ju je dovijeka u pravdi i ljubavi. I budući je ona shvatila, prihvatila i do savršenstva provela dvije najveće zapovijedi: ljubavi prema Bogu i bližnjemu, s pravom se mogu na nju primijeniti svetopisamski izrazi: “Evo vrijedne i jake žene” koja je zavoljela tajnu križa, a sebe prinijela kao žrtvu ljubavi za spas duša, za obraćenje grešnika i za misije u svijetu. U školi Raspetog Učitelja naučila je biti djetinje iskrena i zračiti kršćanskim povjerenjem, jednostavnošću, dobrotom i plemenitošću srca. Suosjećala je s malim čovjekom. I dok se danas u Dubrovniku spominjemo duha i karizme ove velike svete žene iz Brescie, zahvaljujemo Bogu za njih kao i za velika djela što ih je Duh Božji po njima izveo.
Čujem kako i danas odjekuju Krucifiksine riječi koje je pisala svojoj zamjenici Terezi Camplani: ‘Ne boj se, kćeri moja. S tobom sam’. Ne bojte se Službenice Milosrđa jer vaša je utemeljiteljica s vama. A ovo djelo, koje je kako znamo nicalo s porođajnim bolovima, njezin je dar! To je njezin dar ovoj partikularnoj Crkvi Dubrovačkoj s kojom se sprijateljila one davne 1853. preko njezinog pastira biskupa Jederlinića. Iz poštovanja prema mome vrijednom predšasniku, koji je zaslužan i za otvaranje sjemeništa u ovoj biskupiji, kao i iz zahvalnosti prema velikom djelu pokojnih i živih sestara ove časne družbe ‘Službenica Milosrđa’, htio sam danas biti ovdje.
Ovo je zapravo zadnji čin blagoslova koji podjeljujem u službi Apostolskog Upravitelja i dugogodišnjeg biskupa ove drage mi Dubrovačke biskupije. Blagoslov pak koji podjeljujem s ovoga brežuljka Gornjega kanala htio bih neka dopre na sve ljude diljem ovog juga Lijepe Naše: od Grada, Boninova, Lapada, Gruža i Višnjica, preko Konavala, Župe, Primorja i Elafita; sve tamo do Mljeta, Pelješca, Korčule i Lastova. Neka sve Gospodin blagoslovi i čuva. Neka duhovne kćeri Paole di Rosa ne prestaju na novim areopazima biti ‘kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta’. I neka Duh Božji i u ovo naše vrijeme povede mnoge djevojke da stanu uz program Isusovog ‘Govora na gori’ te služe idealima posvećenog života. Neka po zagovoru svete Marije Krucifikse u ovom njezinom domu cvjeta duh služenja, kontemplacije, radosti i oduševljenja za Božje stvari. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski i
Apostolski Upravitelj Dubrovačke biskupije