1. Kako je Crkva nazočna u svijetu?
Kad se govori o Crkvi, njezinoj nazočnosti i zadacima u suvremenom svijetu, naići ćemo na različite stavove. Ima ljudi koji misle kako se Crkva ne treba miješati u pitanjima ‘socijalne, političke i ekonomske naravi’, jer, Crkva i svijet dvije su ‘nepomirljive stvarnosti’. Drugi se opet boje kako bi ‘uvlačenje Evanđelja u ovu ljudsku povijest zla i grijeha’ okaljalo samo Evanđelje i lišilo ga njegove proročke snage. Crkva ne prihvaća nijedan od navedenih stavova i ne može ostati po strani kad je u pitanju čovjek i njegovo spasenje. Dapače, ona pokušava po ‘povijesnim kršćanima’ biti kvasac sol zemlje i svjetlo svijeta ukazujući na nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga povijesna zla ljudi, kao i na izvore dostojanstva ljudske osobe i na korijene solidarnosti ljudskog roda. U tome je uočljivo njezino dvostruko obilježje: postojanost i trajnost u misaonim načelima i prosudbenim kriterijima (nepromjenljivost) kao i prilagodljivost u povijesnim prilikama (promjenljivost). Prvo obilježje je teološke naravi i oslanja se prvenstveno na ono ‘što je Bog govorio i odredio’. A drugo je sociološke i tiče se stvari koje su vezane uz čovjeka i uz njegovu narav. Crkva kao božansko-ljudsko djelo obuhvaća u sebi oba navedena obilježja, božanski i ljudski.
Najprije zbog toga jer nije zamišljena da „postoji radi same sebe“. Ona je u službi božanskog nacrta o kraljevstvu Božjem. A to je veličanstveni Božji plan s čovjekom i svijetom koji se u Kristu i po Duhu Svetom ostvaruje u povijesti. Ostvarenje i dolazak tog kraljevstva predstavlja najvišu čežnju i ‘utopiju ljudskog srca’. Iako se Crkva kao sakrament tog kraljevstva ne poistovjećuje s njime, ona ‘postavlja sjeme (Mk 4, 14), klicu njegova početka na zemlji’ i teži za njegovim savršenstvom kako to slikovito objašnjava Dogmatska konstitucija o Crkvi (LG 5). Svjesna da je čuvarica tog otajstva kojeg je Bog objavio u Kristu, ona postaje ‘znakom i oruđem najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda’ (LG 1).
2. Po čemu ljudi prepoznaju da je ona ‘znak i oruđe sjedinjenja s Bogom i ljudskim rodom’?
Kako Crkva ostvaruje taj božanski plan među ljudima? Po čemu će ljudi prepoznati da je ona ‘znak i oruđe sjedinjenja s Bogom i ljudskim rodom’? Po njezinoj višestrukoj nazočnosti koja se očituje u ljubavi i služenju (diakonia) i ostvaruje u bratstvu i zajedništvu (koinonia). A naviješta se evanđeljem slobode (kerigma) i slavi svečanim obredom zahvale (liturgia). Svojim služenjem, „diakonijom“. kršćanska zajednica svjedoči o novom prepoznatljivom načinu ljubavi: ‘bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah žedan i napojiste me; bijah putnik i primiste me; bijah go i obukoste me; bijah bolestan i pohodiste me; bijah u tamnici i dođoste k meni’ (Mt 25, 35-36).
No, ako bismo između njih morali odrediti neke prioritete, onda bismo služenju i zajedništvu (diakonia i koinonia) dali prednost u crkvenoj praksi. A to znači da se Crkva, kao navještaj Božjeg kraljevstva, određuje više po onome sto čini i sto jest, nego li po onome što naučava, govori i slavi. A to onda nije ni muzej, ni poduzeće, a ni zaklon duše, nego otajstveni dar Božje Providnosti.
Kad kažemo da je Crkva dar, onda imamo na umu činjenicu kako je ona božansko-ljudska stvarnost koja je rođena u krvi na križu, a počela je na Duhove rasti i širiti se diljem svijeta. Crkva zato nije puka skupina ljudi, društvo ili sindikalna udruga što se bori za svoje ciljeve. Ona je živi organizam komu je glava Krist, a Duh Sveti život i duša.
Istina, ima ih, a i bilo ih je, koji su ‘nudili Crkvi više nego što je po sebi smjela, tj. izričito politički angažman, a to je obično vodilo u klerikalizam. No, ima ih i bilo ih je koji bi joj najradije oduzeli i ono što smije i mora činiti. Ili pak obustavili bi njezinu ‘aktivnu prisutnost’ i poželjeli joj, najblaže rečeno, ‘društvenu eutanaziju’. ‘Ne bi bilo mudro, piše Marasović, da se crkveni ljudi daju od jednih nagovoriti, a od drugih prestrašiti, pa da iskoče iz onih okvira djelovanja koje im kao Crkvi određuje njihovo vrhunaravno poslanje’.
3. Crkva i društveno-politička zajednica: neovisne i autonomne
‘Crkva, koja se zbog svoje službe i nadležnosti nikako ne podudara s političkom zajednicom, niti se veže uz bilo koji politički sustav, znak je i ujedno čuvar transcendentnosti ljudske osobe. Politička zajednica i Crkva su, svaka na svom području, neovisne jedna o drugoj i autonomne’. Obje su u službi ljudi i društvenog napretka. Stoga je potrebna zdrava obostrana suradnja, kako bi se izbjegle nepotrebne napetosti kojih je tijekom stoljeća, nažalost, bilo i previše, posebice u razdoblju širenja ideologije sekularizma i ateizma. Općenito se veli kako je s humanizmom i renesansom počela sekularizacija i laicizacija uljudbe, a s Kopernikom (1473–1543) i Galilejem (1564–1642) neovisnost znanosti, pa su matematika i fizika trebale zamijeniti teologiju i metafiziku. S Machiavellijem (1469-1527) politika se otrgla moralu, a Hobbes (1588-1679), Spinoza (1632-1677) i Rousseau (1712-1778) učinili su od države ‘zemaljsko božanstvo’. Vrhunac procesa sekularizacije zbio se najprije u francuskom, a onda u ruskom listopadskom veleprevratu. Jer, oba veleprevrata htjeli su ‘dokrajčiti’ Božju opstojnost.
Vjernici se slažu kako su država, politika i znanost, gospodarstvo i umjetnost svjetovne, laičke stvarnosti. Razlikuju se od vjerskih kojima je cilj vrhunaravno dobro i vječno spasenje. Budući da je čovjek subjekt i jedne i druge stvarnosti, svjetovnosti i religioznosti, potrebno je njihovo uzajamno uvažavanje i suradnja kako ne bi došlo do nepotrebnog unutarnjeg rascijepa i podjele (shizofrenija). Potrebna je svjetovnost države koja je otvorena religiji i vjeri.
Crkva, kao navjestiteljica istine o čovjeku, ima pravo uvijek i svagda propovijedati vjerske istine, naučavati socijalni nauk i vršiti obrednu službu među ljudima. Ona se uz vjerničko svjedočanstvo osjeća pozvanom izricati i moralni sud i o stvarima koje se odnose na politički poredak kad to traže temeljna prava ljudske osobe ili spas duša. Takve prosudbe ne treba tumačiti ‘miješanjem’ u svjetovne stvari države. Dapače, kad Crkva to ne bi činila, izdala bi svoje poslanje. To ne znači kako Crkva ‘nameće’ svoje stavove i uvjerenja onima koji drukčije misle i drukčije vjeruju. Ne, ona samo vrši proročku ulogu i poziva svoje vjernike neka temeljem prirodnog, zdravog razuma i ćudorednih zasada razlučuju ‘prave od krivih vrjednota’, istinu od zablude.
U apostolskom vjerovanju opisana je kao ‘jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva’ koja se prepoznaje po ‘zajedništvu apostolskog nauka, molitve, lomljenja kruha i dobara’ kako piše Luka u Djelima Apostolskim (Dj 4, 33). Takvom obliku zajedništva najbliži je onaj koji nalazimo u obitelji. Obiteljski stol je mjesto gdje sustolnici jedni s drugima razgovaraju. Isus nije htio Crkvu kao masu, organizaciju. Želio je neka njegovi budu ‘zajednica braće i sestara’ (Mt 23, 8). Stoga Luka izvješćuje kako je ‘u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša’, te kako ‘nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko’ (Dj 4, 32).
Bogatstvo raznolikosti i pojavnosti Crkve u svijetu oblikovalo je više ‘ekleziologija’ koje valja umrežiti i promatrati kao jednu jedincatu cjelinu. Pojedini njezini vidici, naime, bili su ponekad isticani i naglašavani, pa je izgledalo kao da se misterij Crkve iscrpljuje u jednom ili drugom prikazu. A zapravo, radi se o vidicima i pogledima na kojima se Crkva izgrađuje i raste.
- Prvi od njih imao je najdužu povijest. Možemo ga nazvati povijesno–pravnim jer ističe dužnost upravljanja, autoriteta i vlasti koja ide sve do apostolâ. Ideal takve ekleziologije jest ‘societas’, savršeno društvo u kojem sve dobro funkcionira. Ovaj vidik ekleziologije mogli bismo nazvati ‘petrovskim’.
- Drugi je usko vezan uz liturgijski život i nazivaju ga sakramentalnim jer stavlja naglasak na prisutnost Krista u Crkvi po sakramentima. Njegov ideal je zajedništvo svih ‘u Kristu i po Kristu’, pa ovu ekleziologiju neki nazivaju i ‘kristovskom’.
- Treći stavlja naglasak na karizme, darove koje Duh Božji dijeli kako hoće, ‘jer puše gdje hoće’. Ideal mu je izmjena darova, sudjelovanje i suodgovornost u oblikovanju Crkve i svijeta. A kako ističe karizme, darove, ovu ekleziologiju neki nazivaju ‘duhovskom‘. Sva tri navedena poimanja Crkve spadaju u njezinu genetiku.
- Četvrti pak vidik, koji je osobito prikazan na Drugom Vatikanskom saboru, jest ‘ekumensko-misionarski‘. On opisuje dinamiku Crkve i bavi se pitanjima: Je li Crkva postala, ili još ima postati? Je li stvarnost Crkve, koja postoji u okvirima već poznatih kultura, veća ili je veće ono što se ima dogoditi u nekoj mogućoj budućnosti? Je li Crkva bliža svome djetinjstvu ili svojoj zrelosti? Nalazi li se na svom putu prema kraju, ili je čeka još dugi hod evangelizacije? Ova ekumensko-misionarska ekleziologija ima ideal zajedničkog hoda i s onima koji su izvan Crkve, a okrenuta je prema onome što se ima dogoditi. To simbolično odražavaju i vatikanska vijeća koja potiču na suradnju i dijalog s nekatolicima, s nekršćanima i s onima koji ne vjeruju.
4. Crkva u svom povijesnom hodu usmjerava i motivira
Kad sam na početku rekao da je Crkva božansko-ljudska stvarnost koja je rođena u krvi na križu, te počela na Duhove rasti i širiti se diljem svijeta, htio sam naglasiti ne samo njezinu otajstvenu, nego i povijesnu dimenziju. Ona je, dakle, počela u određenom vremenskom razdoblju svoj hod ovom zemljom, najprije u ‘grčkom’, a onda u ‘rimskom’ podneblju. I aktivno se uključila u povijesne tijekove i rasprave, gdje je morala ‘polagati ispite’ vjernosti zadacima koje je primila od Gospodina. Povjesničari vele da ih je uspješno prevladala, jer upravo u tom grčkom okružju održano je osam prvih općih sabora na kojima se suočila s glavnim onodobnim zabludama i herezama. Tada je uobličeno Nicejsko-carigradsko vjerovanje što ga još i danas molimo.
Tada su utvrđeni kriteriji prepoznatljive pripadnosti Isusovoj Crkvi. Pobijeđeni su krivovjerci i otpadnici koji su ‘birali’ ono što im odgovara pa su tako ‘vlastitim naukom’ ugrožavali cjelovitost istine i jedinstvo crkvene zajednice. Apostol Ivan ih naziva ‘antikristima’ pa poziva ‘dječicu svoju’ neka ih se čuvaju (1 Iv 2-4). Uz njih pojavili su se u drugom stoljeću i takozvani ‘prosvijetljeni’ (gnostici). Oni su prihvaćali kršćanstvo, ali se nisu odrekli svoje poganske filozofije. Bila je to zapravo pobuna ‘učenih pogana’ protiv ‘neukih apostola’. U srazu s ‘prosvijetljenima’ pokazalo se kako Crkvu ne vode učeni gnostici, nego odabrani apostoli i Kristovi učenici. Krist, naime, svoje učenike nije birao među ‘prosvijetljenima’, nego među ribarima što ih je potom sâm postavio i posvetio. I ostavio im sredstvo kojim će se braniti od krivovjerja: vjeru i riječ svetaca i otaca, te snagu i apostolsku vjernost biskupâ i rimskih papâ.
Prva tri stoljeća krvavog i mučeničkog svjedočanstva, te osam prvih općih sabora bilo je za Crkvu doba provjere i teških kušnji što ih je ona uspješno prevladala. Pokazalo se da je u tim teškim trenutcima imala obilnu pomoć Duha Svetoga za obranu svojih svetinja. Njezina snaga bijahu ‘učeni, poslušni i sveti ljudi’ što ih je Bog podizao u svom narodu kako bi pred krivovjercima i ‘prosvijetljenima’ branili nauk i cjelovitost kršćanske vjere.
A i danas se pitaju zašto je čovjek kadar ‘činiti najbolja i najgora djela’? Zašto je u sebi podijeljen i izložen borbi dobra i zla, svjetla i tame? Zašto ima toliko političkih, društvenih, ekonomskih, rasnih ili ideoloških razdora, sukoba i uništenja? Rušiti je tako lako, a graditi vrlo teško. Zašto je to tako? Zašto se čovjek rađa sebičnim i sklonim slijediti zla nagnuća, pa ga je lakše pokvariti nego odgojiti da bude uistinu dobar?
Krist je, naime, osnovao Crkvu kako bi čovjeku donijela nadu i postala njegov dom i lječilište, njegova škola i odgajalište. Ona nije došla iz nekog mita ili legende, nego iz svjetla Isusa Krista Uskrsnuloga i vatre Duha Svetoga. Ona je trajni i živi svjedok nade u ovom svijetu. Ona je Kristova ustanova koja pamti već dva tisućljeća povijesti spasenja i naviješta djela Božja. Svaki pak vjernik dionik je toga pamćenja.
Ona vjeruje da je Krist za sve umro i uskrsnuo (2 Kor 5, 15), te da Duh Sveti pruža čovjeku trajno svjetlo i snagu pa s apostolom Petrom može i danas ponoviti kako uistinu ‘nema pod nebom drugog imena danog ljudima po kojem se možemo spasiti, osim imena Isusa Krista’ (Dj. 4, 12). Ona i danas čvrsto vjeruje i ispovijeda da Uskrsnuli nosi ključeve povijesti i da je on središte i cilj svega; isti jučer i danas i uvijeke (Heb 13, 8).
5. Umjesto zaključka
Evo, nekoliko završnih natuknica o naravi i službi ove božansko-ljudske ustanove:
- Najprije njezin je prvotni cilj ‘spasenjsko-eshatološke‘ naravi koji se u potpunosti ostvaruje tek u budućem vijeku. No, skupljena od članova ‘zemaljskoga grada’ ona je već ovdje na zemlji pozvana stvarati ‘obitelj sinova Božjih’ dok Gospodin ne dođe.
- Kao ‘vidljivi skup i duhovna zajednica‘, koju je Krist opskrbio ‘prikladnim sredstvi-ma’ ona proživljava s čovječanstvom istu zemaljsku sudbinu.
- Ona je kvasac i duša društva pa pomaže u preobrazbi Božje obitelji.:
Iz poslanice Diogenetu (br. 5–6): ‘Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život… Što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva’.
U kontekstu dosada rečenog Crkva posreduje ‘božanski život’ te vrši četverostruku službu pojedinom čovjeku i društvu:
a. odsijeva svjetlom Božje istine,
b. liječi i uzdiže dostojanstvo ljudske osobe,
c. učvršćuje i povezuje društvo, te
d. daje smisao i uzvišeno značenje ljudskom djelovanju (GS 41-43).
Suvremeno društvo s pravom očekuje da Crkva dadne konstruktivni obol u stvaranju nove Hrvatske i nove Europe. Posebice zbog posljedica sekularizacije koja je plod negativne kritike religije, Boga, Crkve i kršćanstva. Puna tri stoljeća, naime, odjekuje podnebljem civilizirane Europe kritika:
- kako je ‘religija opijum naroda’,
- ‘iskrivljena svijest čovječanstva’,
- kako Bog ne postoji, a ‘za afirmaciju čovjeka potrebno odstraniti Boga’.
Tako je za Nietzschea krsćanstvo ‘najcrnja mrlja čovječanstva’, a za Marksa je ‘Crkva neprijatelj i zapreka čovjekovu oslobođenju od kapitalističkog jarma’. Spomenute nepoštedne kritike naškodile su kršćanstvu i znanosti. Suprotstavili su dvije komplementarne stvarnosti, vjeru i znanost, te prouzročile ateistički način razmišljanja.
Imajući sve to u vidu društvo danas s pravom očekuje da članovi Crkve:
- budu dobro informirani i formirani u znanju i sposobnosti rasuđivanja.
- da budu strpljivi i jasni u odgovaranju na teškoće, objekcije, probleme i optužbe koje suvremeni čovjek upućuje na račun Crkve, Krista, vjere i kršćanstva.
- Očekuje se, dakle, da njezini sinovi
– budu živi svjedoci koji znaju „komu su povjerovali“, te
– spremni uvijek i posvuda „odgovoriti svakome tko ih zapita za razloge nade koja je u njima“ (1Pt 3, 15).
Samo tako Crkva će i u ovom našem vremenu biti kadra pružati svjedočanstvo i uvjerenje kako ona nije ljudska, već božanska institucija koju je Bog odvjeka planirao, a Isus u vremenu ustanovio. Ona, dakle, nije u svijetu „usput“ ili ne daj Bože „na putu“, već u službi božanskog nacrta o veličanstvenom Božjem planu s čovjekom i svijetom koji se u Kristu i po Duhu Svetom ostvaruje u povijesti.
Svjesna činjenice da joj je povjereno biti čuvaricom otajstva kojeg je Bog objavio u Kristu, Crkva ne može ostati po strani kad je u pitanju čovjek i njegovo vječno spasenje. Stoga, kao „znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda“, kako o Crkvi zbori konstitucija „Svjetlo naroda“ (LG 1), ona osjeća potrebu i obvezu „biti subjektom povijesnih zbivanja”.
mons. Želimir Puljić,
zadarski nadbiskup
Zadar, 49. svećenička skupština, 12. 02. 2020.