Na 49. svećeničkoj skupštini Zadarske nadbiskupije održanoj u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu 12. veljače, zadarski nadbiskup Želimir Puljić održao je izlaganje o temi „Crkva nije ‘usput’ ili ‘na putu’, već je pozvana biti subjektom povijesnih zbivanja“.
„Svjesna činjenice da joj je povjereno biti čuvaricom otajstva kojeg je Bog objavio u Kristu, Crkva ne može ostati po strani kad je u pitanju čovjek i njegovo vječno spasenje. Kao „znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda“, kako o Crkvi zbori konstitucija Svjetlo naroda, ona osjeća potrebu i obvezu „biti subjektom povijesnih zbivanja““ istaknuo je nadbiskup Puljić.
„Crkva posreduje božanski život te vrši četverostruku službu čovjeku i društvu: odsijevasvjetlomBožje istine, liječi i uzdiže dostojanstvoljudske osobe, učvršćujei povezuje društvo te daje smisao i uzvišeno značenje ljudskom djelovanju“ rekao je nadbiskup, naglasivši kako „suvremeno društvo s pravom očekuje da Crkva dadne konstruktivni obol u stvaranju nove Hrvatske i nove Europe. Osobito zbog posljedica sekularizacije. Tri stoljeća odjekuje Europom kritika da je ‘religija opijum naroda’, ‘iskrivljena svijest čovječanstva’, kako Bog ne postoji, a ‘za afirmaciju čovjeka potrebno je odstraniti Boga’“ upozorio je mons. Puljić, dodavši da su „te kritike naškodile kršćanstvu i znanosti. Suprotstavili su komplementarne stvarnosti, vjeru i znanost te prouzročile ateistički način razmišljanja“.
„Društvo očekuje da članovi Crkve budu dobro informirani i formirani u znanju i sposobnosti rasuđivanja, da budu strpljivi i jasni u odgovaranju na teškoće, probleme i optužbe koje suvremeni čovjek upućuje na račun Crkve, Krista, vjere i kršćanstva. Samo tako Crkva će i u našem vremenu biti kadra pružati svjedočanstvo i uvjerenje kako ona nije ljudska, već božanska institucija koju je Bog odvijeka planirao, a Isus u vremenu ustanovio. Ona nije u svijetu ‘usput’ ili ‘na putu’, već u službi božanskog nacrta o veličanstvenom Božjem planu s čovjekom i svijetom“ poručio je zadarski nadbiskup.
„Crkva kao navjestiteljica istine o čovjeku ima pravo propovijedati vjerske istine, naučavati socijalni nauk i vršiti obrednu službu među ljudima. Uz vjerničko svjedočanstvo, ona se osjeća pozvanom izricati i moralni sud i o stvarima koje se odnose na politički poredak kad to traže temeljna prava ljudske osobe ili spas duša. Takve prosudbe ne treba tumačiti ‘miješanjem’ u svjetovne stvari države. Kad Crkva to ne bi činila, izdala bi svoje poslanje. To ne znači da Crkva nameće svoje stavove i uvjerenja onima koji drukčije misle i drukčije vjeruju. Ona samo vrši proročku ulogu i poziva svoje vjernike neka temeljem prirodnog, zdravog razuma i ćudorednih zasada razlučuju prave od krivih vrednota, istinu od zablude“ istaknuo je mons. Puljić.
Glede zadataka Crkve u svijetu, neki misle da se Crkva ne treba miješati u socijalna, politička i ekonomska pitanja, jer su Crkva i svijet dvije nepomirljive stvarnosti. „Drugi se boje kako bi uvlačenje Evanđelja u ljudsku povijest zla i grijeha okaljalo Evanđelje i lišilo ga njegove proročke snage. Crkva ne prihvaća nijedan od tih stavova i ne može ostati po strani kad je u pitanju čovjek i njegovo spasenje. Dapače, ona pokušava po ‘povijesnim kršćanima’ biti kvasac sol zemlje i svjetlo svijeta ukazujući na nepravde, nasilja, zloupotrebe i povijesna zla ljudi, kao i na izvore dostojanstva ljudske osobe i na korijene solidarnosti ljudskog roda“ poručio je nadbiskup.
U tome Crkva ima dvostruko obilježje: postojanost i trajnost u misaonim načelima i prosudbenim kriterijima (nepromjenjivost) i prilagodljivost u povijesnim prilikama (promjenjivost). „Prvo obilježje je teološke naravi i oslanja se na ono što je Bog govorio i odredio. Drugo je sociološko i vezano je uz čovjeka i njegovu narav. Crkva obuhvaća u sebi božansko i ljudsko obilježje jer nije zamišljena da postoji radi same sebe. Ona je u službi božanskog nacrta o kraljevstvu Božjem koji se u Kristu i po Duhu Svetom ostvaruje u povijesti“ rekao je predavač. Crkva se kao sakrament tog kraljevstva ne poistovjećuje s njime, nego postavlja sjeme, klicu njegova početka na zemlji i teži za njegovim savršenstvom. Kao čuvarica tog otajstva postaje ‘znakom i oruđem najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda’“ istaknuo je nadbiskup.
Nazočnost Crkve očituje se u ljubavi i služenju (diakonia) i ostvaruje u bratstvu i zajedništvu (koinonia). Naviješta se evanđeljem slobode (kerigma) i slavi svečanim obredom zahvale (liturgia). „Ima ih i bilo ih je koji su nudili Crkvi više nego što je po sebi smjela, tj. izričito politički angažman. No, ima ih i bilo ih je koji bi joj najradije oduzeli i ono što smije i mora činiti. Ili bi obustavili njenu aktivnu prisutnost i poželjeli joj društvenu eutanaziju. Marasović piše, ‘Ne bi bilo mudro da se crkveni ljudi daju od jednih nagovoriti, a od drugih prestrašiti, pa da iskoče iz okvira djelovanja koje im kao Crkvi određuje njihovo vrhunaravno poslanje’“ upozorio je mons. Puljić.
Nadbiskup je rekao da se Crkva zbog svoje službe i nadležnosti ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav, nego je znak i čuvar transcendentnosti ljudske osobe. „Politička zajednica i Crkva su neovisne jedna o drugoj i autonomne. Obje su u službi ljudi i društvenog napretka. Stoga je potrebna zdrava suradnja kako bi se izbjegle napetosti kojih je tijekom stoljeća bilo i previše, posebice u razdoblju širenja sekularizma i ateizma“ potaknuo je nadbiskup, dodavši da se vrhunac procesa sekularizacije zbio u francuskom, onda u ruskom veleprevratu. Oba su htjeli dokrajčiti Božju opstojnost.
Cilj vjerskih stvarnosti je vrhunaravno dobro i vječno spasenje. Čovjek je subjekt svjetovnosti i religioznosti pa je potrebno njihovo uzajamno uvažavanje i suradnja „kako ne bi došlo do nepotrebnog unutarnjeg rascijepa. Potrebna je svjetovnost države koja je otvorena religiji i vjeri“.
Raznolikost pojavnosti Crkve u svijetu oblikovala je više ‘ekleziologija’ koje treba umrežiti i promatrati kao cjelinu. „Pojedini njeni vidici bili su nekad naglašavani pa je izgledalo da se misterij Crkve iscrpljuje u jednom ili drugom prikazu. Radi se o pogledima na kojima se Crkva izgrađuje i raste. Prvi je povijesno-pravni jer ističe dužnost upravljanja, autoriteta i vlasti koja ide do apostola. Taj vidik je ‘petrovski’. Drugi je vezan uz liturgijski život i nazivaju ga sakramentalnim jer stavlja naglasak na prisutnost Krista u Crkvi po sakramentima. Njegov ideal je zajedništvo svih u Kristu, pa tu ekleziologiju nazivaju ‘kristovskom’. Treći stavlja naglasak na karizme, darove koje Duh Božji dijeli kako hoće. Ideal mu je izmjena darova, sudjelovanje i suodgovornost u oblikovanju Crkve i svijeta. Budući da ističe karizme, darove, tu ekleziologiju neki nazivaju ‘duhovskom’. Ta tri poimanja Crkve spadaju u njenu genetiku. Četvrti vidik osobito je prikazan na Drugom Vatikanskom saboru: ‘ekumensko-misionarski’, a podrazumijeva zajednički hod s onima koji su izvan Crkve i okrenut je prema onome što se ima dogoditi. To odražavaju i vatikanska vijeća koja potiču na suradnju i dijalog s nekatolicima, nekršćanima i s onima koji ne vjeruju“ rekao je mons. Puljić.
„Prvotni cilj Crkve je spasenjsko-eshatološke naravi koji se u potpunosti ostvaruje tek u budućem vijeku. No, skupljena od članova ‘zemaljskoga grada’, ona je već na zemlji pozvana stvarati ‘obitelj sinova Božjih’ dok Gospodin ne dođe. Kao ‘vidljivi skup i duhovna zajednica’ koju je Krist opskrbio prikladnim sredstvi-ma, ona proživljava s čovječanstvom istu zemaljsku sudbinu. Crkva je kvasac i duša društva pa pomaže u preobrazbi Božje obitelji“ rekao je mons. Puljić.
Crkva u svom povijesnom hodu usmjerava i motivira. Nadbiskup je podsjetio da se Crkva aktivno uključila u povijesne tijekove i rasprave gdje je morala ‘polagati ispite’ vjernosti zadacima koje je primila od Gospodina. „Prva tri stoljeća krvavog i mučeničkog svjedočanstva te osam prvih općih sabora bilo je za Crkvu doba provjere i teških kušnji koje je ona uspješno prevladala. Pokazalo se da je u tim teškim trenucima imala obilnu pomoć Duha Svetoga za obranu svojih svetinja. Njena snaga bili su učeni, poslušni i sveti ljudi koje je Bog podizao kako bi pred krivovjercima i ‘prosvijetljenima’ branili nauk i cjelovitost kršćanske vjere“ rekao je nadbiskup.
„Krist je osnovao Crkvu kako bi čovjeku donijela nadu i postala njegov dom i lječilište, njegova škola i odgajalište. Ona nije došla iz nekog mita ili legende, nego iz svjetla Isusa Krista Uskrsnuloga i vatre Duha Svetoga. Ona je Kristova ustanova koja pamti već dva tisućljeća povijesti spasenja i naviješta djela Božja“ naglasio je nadbiskup Puljić.
Skupština je počela misnim slavljem koje je u katedrali sv. Stošije predvodio mons. Puljić. U propovijedi je predstavio misli kardinala Roberta Saraha iz njegove knjige „Zamalo će večer i noć je na izmaku“ u kojoj autor piše da su kršćani zbunjeni: „Sa svih strana stižu pozivi u pomoć. U Rimu primam svećenike koji su obeshrabreni i povrijeđeni. Strašne novosti o zloporabi djece ranjavaju srce Crkve. Zbog toliko gnjusobe svećenici cijelog svijeta osjećaju se poniženi i izdani“.
Sarah ističe da je „fenomen Jude opet na djelu“. „Juda se malo po malo otuđio i nije više Krista slušao, niti ga je pratio u njegovoj noćnoj šutnji i molitvi. Pribježište je našao u svjetovnim poslovima. Brinuo se za kesu, novac i trgovanje. Postao je lažljivac koji je i dalje išao za Kristom, ali više mu nije vjerovao. Gunđao je. Juda ostaje zauvijek fenomen izdajnika čija sjena lebdi kroz stoljeća i propituje svakoga od nas“ upozorava kardinal Sarah te je mons. Puljić upitao: „Nismo li se možda i mi uputili njegovim stazama, pa hladnoćom i ponašanjem izdajemo Gospodina?! Zanemarili smo molitvu, a u naš pastoral uvuklo se zlo učinkovitog aktivizma. Dok oponašamo organizaciju velikih poduzeća, zaboravljamo da je molitva jedina kadra natopiti srce Crkve. Zarobljeni krilaticom da je ‘vrijeme novac’ zanemarujemo molitvu pa smo ‘na putu izdaje’, a to nas čini spremnima na kompromise sa svijetom pa užurbano stupamo Judinim stazama“.
Sarah kaže i kako se relativizira smisao celibata, traži pravo na privatan život i perverzna homoseksualna ponašanja. „To umnaža brojne sablazni među vjernicima i klerom. Budući da se ‘misterij Jude sve više širi’, kardinal Sarah obraća se svećenicima i žarko im poručuje neka ‘ostanu jaki i uspravni’. Premda će im ‘zbog nekolicine posrnulih službenika prišiti etiketu pedofila i homoseksualaca’, kardinal Sarah ih podsjeća kako je ‘na Veliki Petak Isus bio optužen i osuđen za sve zlo svijeta’. Posrnuli klerici bez morala ‘neće potamniti sjajno svjedočanstvo 400 000 svećenika koji diljem svijeta svaki dan vjerno, sveto i radosno služe Gospodinu’. Valja nam ‘njegovati trenutke šutnje i klanjanja’ te pasti na koljena s istim strahopoštovanjem kojim slavimo otajstvo liturgije. Samo u takvom ozračju bit ćemo kadri čuti Gospodina da i nama kao i sv. Franji poručuje: ‘Pođi i popravi moju Crkvu! Popravljaj je svojom vjerom, ufanjem i ljubavlju. Popravljaj je svojom molitvom i vjernošću’“ potaknuo je nadbiskup Puljić.
I. G.
