U ravnokotarskom mjestu Nadin koje je prvo iza Škabrnje, u utorak 19. studenog obilježena je 28. godišnjica stradanja Nadina u Domovinskom ratu. Misno slavlje za stradale i za domovinu u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog predvodio je don Žarko Relota, župnik župe sv. Petra u Zadru. Nakon mise, brojni sudionici u mimohodu uputili su se do spomen – obilježja u središtu mjesta gdje su na kamenoj ploči uklesana imena 22 nadinske žrtve koje su masakrirane dan nakon pokolja u Škabrnji. U Nadinu je 19. studenog 1991. g. ubijeno 14 civila i petorica hrvatskih branitelja, a troje civila vode se nestalima. Cijelo mjesto bilo je opljačkano i spaljeno.
U propovijedi je don Žarko rekao kako su i Nadinjani dali neizmjeran obol u izgradnji domovine. „Njima je Bog kroz taj način progovorio, kao da im je htio reći: ‘S vama ja želim graditi nešto veliko. I vas želim uklopiti u nacionalnu povijest’. Kao što je Bog Zakeja uklopio u povijest spasenja, tako je Bog sve ljude koji su branili našu domovinu, neovisno o tome tko su i kakvi bili, ugradio u našu nacionalnu povijest. Zato ne treba nikad stvarati negativne priče o ovome ili onome. Jer na kraju svi dolazimo do toga da smo sretni kada se dogodi čovjeku da mu se Bog obrati kao grešniku i kaže: ‘Danas je došlo spasenje ovoj kući’“ rekao je don Žarko, tragom navještene Božje riječi poručivši: „Volio bih da mi budemo takvi grešnici, poput Zakeja, pa da nam Bog kaže: Danas hoću s vama provoditi vrijeme, Danas hoću boraviti u tvojoj kući, Danas je došlo spasenje ovoj kući“.
U Starom zavjetu pak opisan je „pobožni Židov koji se ne želi odvojiti od predaje otaca. Naprotiv, radije je spreman umrijeti, nego zakazati svoju kulturu, svoju vjeru, svoju tradiciju, svoje običaje i svoj narod oblatiti. Eleazar upravo to čini. Kaže: ‘Draže mi je časna smrt, nego pokvaren život. Radije ću časno umrijeti nego nečasno živjeti’. Fenomenalna rečenica, koja bi trebala biti potka svakog našeg životnog nastojanja. Ako treba, časno ću i umrijeti, nego nečasno živjeti“ rekao je propovjednik, istaknuvši: „Ja sam duboko uvjeren da su i naši hrvatski branitelji časno umrli. Zašto? Da bi sačuvali vjeru i kulturu u svom narodu, običaje u svom narodu. Da bi sačuvali ono što je nama naša povijest namrijela i ono što je nama bilo sveto. Zato su i branitelji poput Eleazara bili spremni reći: ‘Radije ću časno umrijeti, negoli nečasno živjeti’. To bi trebalo biti potka i naših današnjih rasprava kada govorimo o Domovinskom ratu i poraću – da poput Eleazara i mi imamo hrabrosti reći: ‘Želim biti uzor hrabrosti i primjer kreposti mladim naraštajima’. Zato se umire – da bismo bili uzor hrabrosti i primjer kreposti. Biblijski ljudi upravo nam o tome govore“ poručio je Relota.
Povezujući biblijska događanja sa suvremenim vremenom i stradanjem u Nadinu, don Žarko je upitao: „Zašto se tako sporo događa pomirenje između onih koji su činili zlo i nas koji smo zlo trpjeli? Zašto još uvijek nema te simbioze? Zašto smo još uvijek prilično udaljeni jedni od drugih? Zbog toga što među neprijateljima križa Kristova i hrvatskog naroda nema Zakeja koji su, poput njega, hrabri reći: ‘Ako sam kome učinio zlo, ja ću mu četverostruko vratiti dobrom’. A tu je veličina Zakeja. Ako sam kome kuću srušio, ja ću mu napraviti dvije. Ako sam kome povrijedio sestru ili majku, ja ću to debelo nadoknaditi u pozitivnom smislu. Nema Zakeja među zločincima i zato nema pomirenja i reintegracije koja bi se trebala među nama dogoditi, jer upućeni smo jedni na druge. Zato je nama dok obilježavamo dan stradanja, moliti za Zakeje naših neprijatelja – koji će biti svjesni zla koje su učinili, koji će se pokajati zbog zla koje su učinili i koji će poput Zakeja reći: Ako sam koga prevario, žao mi je. Ako sam kome zlo napravio, žao mi je. Ako sam koga uništio, žao mi je. Ako sam kome nanio nekakvu nepravdu, žao mi je. Ako sam kome srušio kuću, žao mi je. Ako sam koga slučajno ili namjerno pogodio, žao mi je. Nema tih Zakeja i zato nema mirne reintegracije“ upozorio je Relota, potaknuvši: „Dok obilježavamo sveti dan stradanja u Domovinskom ratu, moramo moliti za takve Zakeje. Dok njih ne isprosimo, neće biti simbioze, blizine, ljubavi, međusobnog povjerenja, zbližavanja i onoga što nam svima treba – Božje ljubavi koja je kadra ući u svaku kuću da bi se dogodilo spasenje i ovoj i drugoj kući. Moliti nam je za to, da dobri Bog isprosi među svima nama Zakeje koji su kadri reći: Gospodine, stvarno sam dosada griješio. Stvarno sam puno toga lošega učinio. Učinio sam to iz kojekakvih motiva u koje sam upao, zaluđen ovakvom ili onakvom ideologijom. Ali više ne želim biti zaluđen ničim, osim ljubavlju koja me upućuje na druga stvorenja“ poručio je don Žarko Relota.
Kod spomen – obilježja ubijenih gdje je na velikoj kamenoj stijeni prikazan lanac poput desetice krunice u čijim je kamenim krugovima prikaz Isusovog lica na križnom putu, don Ivan Rončević, župnik Nadina, izmolio je odrješenje za pokojne. Članovi obitelji ubijenih i mnoga izaslanstva položila su svijeće i cvijeće. Najmlađa žrtva imala je 20 godina, a tri najstarije žrtve 82 godine.
Prije polaganja održan je komemorativni skup na kojem su se obratili predstavnici institucija. „Pitam nadležne institucije kad će zločinci biti privedeni hrvatskom pravosuđu i tako pružiti ikakvu zadovoljštinu žrtvama, ako u tome uopće ima zadovoljštine. Unatoč tragediji i nevoljama koja je zadesila Nadin i zavila u crno naše mjesto, mi vjerujemo u današnju Hrvatsku“ poručio je Ivica Šestan, predsjednik mjesnog odbora Nadin.
Stanko Vrsaljko, hrabri branitelj Nadina, opisao je kako je izgledala obrana tog pitomog i plodnog mjesta jako marljivih ljudi čija vina i maslinova ulja osvajaju državne i svjetske nagrade. Iz Nadina je rodom i hrvatski nogometni reprezentativac Šime Vrsaljko. Branitelj Stanko Vrsaljko vjernički je poručio da će se obitelji poginulih i nestalih sresti s njima u vječnosti. „Isti je krvavi potpis četnika koji su učinili pokolj u Škabrnji i Nadinu. Kada su 18. rujna 1991. g. počele padati prve granate na Nadin, iz mjesta su otišle mnoge žene, djeca i starci. Nažalost, oni koji su ostali su masakrirani. Koban je bio 2. listopada 1991. g. kada su nas četnici tukli iz Lišana, Raštevića, Korlata, Biljana Donjih. Nažalost, imali smo žrtve, poginuli su branitelji Omer Brzoja i Tonči Šembera, četvorica su ranjena. Mi smo odolijevali napadima, naišli su na tvrd orah“ rekao je Vrsljako. Brzoja i Šembera uništili su tenk kod škole. Da nije bilo tog uništenja tenka, tko zna što bi se bilo događalo. U Batovićima su uništili dva tenka. Jedan je ostao u Nadinu, a drugog su četnici uspjeli u pružanju otpora odvući. Tenk koji je ostao u Nadinu, mladić nadimka Švabo osposobio je i odvezao na ratište u Biograd.
Dana 18. studenog višecjevni raketni bacači, minobacači, topovi i tenkovi jako su napali Nadin i Škabrnju. Nadin okružuju brda Donja Glavica, Gornja Glavica, Zelena Glavica, Gradina, Križova glavica. Na tim brdima i u zaseocima Batovići, Brzoje, Prizba bili su položaji hrvatskih branitelja. „Nismo im dali, a oni nisu imali hrabrosti 18.-og ponovno napasti Nadin s tenkovima, nego su krvnički tukli s njihovim teškim naoružanjem. Nisu imali hrabrosti pustiti pješadiju na nas. Kad su nas 18. studenog tukli, mi smo se navečer povukli s naših položaja jer smo vidjeli da su već ušli u Škabrnju. A nama je jedini izlaz bio Škabrnja. Ostali smo u obruču. Ali imali smo toliko snage i Božje volje, jer nas je Bog vodio i štitio. Povukli smo se, došli smo među kuće, tu smo imali skloništa, podrume, a Gradina i sve Glavice bila su čvrsta uporišta. Dobro smo to utvrdili s metalnim gredama od pruge. Nijedan branitelj nije poginuo niti je ranjen na tim položajima. Nego su četnici mučki išli ubijati naše civile. Kad smo otišli, izvukli smo se kroz njihove straže“ podsjetio je Vrsaljko.
Kad su došli u Zadar, svi branitelji koji su branili Nadin prijavili su se ponovno u Mup i Hrvatsku vojsku te su i dalje branili hrvatsku državu. „Za domovinu Hrvatsku uvijek smo spremni, to nam nitko ne može uzeti. Jer branili smo svoj dom i svoju domovinu. Za naše žrtve nitko nije odgovarao. Znaju četnici iz Zagrada, Kose, Biljana Gornjih i Donjih tko je u Nadinu krvario ruke. Znaju oni, to su bili njihovi sinovi i unučad. Mi smo njima uništili dva tenka transportera prema crkvi, jer smo stavili protutenkovske mine. Na Radio Kninu su objavljivali da imaju žrtve u tehnici i ljudstvu s našeg područja. Četnici su u nadinsku Gradinu ušli 21. studenog, rekli su ‘Nema ustaša u Gradini’. Mi smo ih preduhitrili. Želim pozdraviti dečke iz Nuštra koji su s nama bili zadnjih dana kad su nas napadali, 18. i 19. studenog. Oni su postavljali protutenkovske i pješadijske mine kod Gradine. Poslije Oluje, u Gradini smo zatekli bestrzajni top i njihov tenk koji je tukao sva naša okolna mjesta. Nadinjani, budite ponosni na sve hrvatske branitelje, vaše očeve i djedove. Neka se ovo ne zaboravi. Bogu hvala što nas je čuvao“ poručio je nadinski branitelj Stanko Vrsaljko.
Marko Ratković, izaslanik ministra branitelja Tome Medveda, rekao je da mu je drago da su se ljudi okupili u tolikom broju, odati počast žrtvi koju su stanovnici Nadina i toga područja dali za slobodnu zemlju. „Okupili smo se pod geslom ‘Da se ne zaboravi’. Kažu da čovjek umire dva puta. Prvi put kad ode s ovoga svijeta, a drugi put umire kad se zaboravi, kad na njega više nitko ne misli. Na sreću i ponos nas Hrvata, vidim dosta mladih na kojima će ostati da i ubuduće svjedoče našu žrtvu. Jer nas hrvatskih branitelja svakim danom je sve manje. Na mladima ostaje da prenose istinu o Domovinskom ratu. U svjedočenju istine o Domovinskom ratu u Ministarstvu hrvatskih branitelja imate trajnog sugovornika i pratitelja. Ovi su dani za hrvatsku domovinu 1991. g. bili sudbonosni. Toliko imamo obilježavanja stradanja, spomen događanja. Mi iz Ministarstva nastojimo pokriti svaku tu aktivnost, da bi naši ljudi nakon dugo vremena osjetili da nisu napušteni, da nisu sami – da smo jedno tijelo, da smo zajedno i da smo zajedno s vama“ poručio je Ratković.
Na obilježavanju su bili i brigadir Ivan Jenjić, izaslanik ministra obrane RH i načelnika Glavnog stožera oružanih snage RH, Tomislav Bulić, gradonačelnik Benkovca te predstavnici Zadarske županije i Grada Zadra. Poručeno je da žrtve poginulih i živućih ne smijemo zaboraviti makar ima onih koji bi to željeli, koji iskrivljuju istinu o Domovinskom ratu naše države koja je stečena krvlju i palim životima.
Drago Krpina, izaslanik predsjednice RH, rekao je da ga za nadinsko područje vežu sjećanja s početka velikosrpske agresije i stvaranja slobodne hrvatske države. „Bio sam na benkovačkom području jedan od inicijatora stvaranja HDZ-a koji je poslije predvodio narod u stvaranju hrvatske države i u stvaranju prvih oružanih skupina koje su pružile otpor velikosrpskom agresoru. Moji korijeni su tu. U Radošinovcu sam rođen, pripadamo istom podneblju. U Nadinu se smatram doma“ rekao je Krpina.
Nadinskoj žrtvi dolaskom poštovanje izraze i članovi braniteljskih udruga. Treću godinu u Nadin dolazi Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata Bakar, po povratku iz Vukovara. Davor Presečki, predsjednik te udruge istaknuo je da treba odavati počast palim žrtvama. „Branitelji iz Bakra bili su svugdje na terenima. U specijalcima, 9., 111.,128. i 138. gardijska brigada. Ja sam bio pripadnik specijalne policije Ajkula. Dakle, Velebit mi nije stran ni područje zadarskog zaleđa. To sam sve prošao. Prolazi te jeza kad opet ideš tuda. Drago mi je što ima puno djece, i u Vukovaru je bilo puno djece. To je drago nama braniteljima koji smo ipak dali nešto za ovu domovinu. Da se to ne zaboravlja“ rekao je Presečki.
Zdravko Andabak, jedan od zapovjednika u Tigrovima, rekao je da su Tigrovi dugogodišnji prijatelji nadinskih branitelja. „Nemili događaji bili su na tim područjima a Tigrovi su usko vezani za ovo područje. Mi Tigrovi svake godine dođemo u Nadin, Škabrnju i Vukovar pokloniti se žrtvama, da se to nikad ne zaboravi. I da prenosimo mladima kako je i što bilo u Hrvatskoj, zašto su ljudi izginuli. Na Hrvatsku je izvršena agresija, a mi smo se branili i obranili Hrvatsku. Ponosni smo i tužni zbog svih žrtava koje su pale za Hrvatsku. Kažu da se u muci poznaju junaci. Tako smo i mi izdržali sve teškoće, da smo sada u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj“ poručio je zapovjednik Andabak.
Održan je i mimohod ‘Da se ne zaboravi’ od Benkovca, preko Nadina do Škabrnje. Organizator je Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Benkovac čiji je predsjednik Nediljko Genda. „U Nadinu je 28 godina tuge i boli. Trudimo se tradiciju spomen obilježavanja i mimohoda prenijeti na našu djecu“ rekao je Genda koji se s mladima i s članovima udruge nakon komemoracije u Nadinu uputio pješice u Škabrnju, putem od sedam kilometara, unatoč kiši te su u Škabrnji odali počast žrtvama.
Među sudionicima je bila i Udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Zadarske županije čija je predsjednica Ljubica Krcić rekla: „Ovo su tužni dani cijele naše Hrvatske, cijelog našeg naroda. Mi koje smo tada bile mlade mame s djecom po skloništima, posebno smo deprimirani u ove dane. Puno civila ubijeno je u cijeloj Hrvatskoj. Obitelji su tužne jer nemaju svoju djecu, muževe, očeve, braću. Najteže proživljavamo to što za zločine nitko nije odgovarao. Trebalo se ažurno raditi na osuđivanju zločina. Nismo mi protiv institucija naše najljepše države na svijetu, ali ne možemo biti spokojni i zadovoljni dok god za svaku našu ubijenu žrtvu, bila ona civilna ili branitelji, logoraši, dok izvršitelji zločina ne budu osuđeni. Domovinski rat za nas još nije završio upravo zbog neprocesuiranja ratnih zločina. Ujutro se dižemo, pijemo kavu, ali nema osmijeha na licima ljudi, jer žrtve takav tretman nisu zaslužile. Već kad su dale život za svoju domovinu, žrtve su zaslužile biti dostojanstveno pokopane, mnogi su nestali. Mnogi su umrli i neće dočekati to da su našli i pokopali kosti svojih bližnjih, da zapale svijeću, da polože ružu na grob najmilijih“.
Klaudio Vidaić, dopredsjednik Hvidre Zadar je rekao: „Osobito nam je drago da je Udruga dragovoljaca iz Benkovca pokrenula hodnju Benkovac – Nadin – Škabrnja. To je ušlo u državni protokol i nadam se da će to nastaviti i buduće generacije naših mladih. Dok god se to obilježava, žrtva poginulih neće biti zaboravljena. Teško je ovih dana, puno naših prijatelja stradali su tih dana. Puno je nas koji i danas osjećamo posljedice toga. Ali ponos nadvladava svu bol i tugu koja je u nama jer iz toga križa iznikla je slobodna i neovisna hrvatska država. Nijedan branitelj u Domovinskom ratu nije pucao u one ispred sebe iz mržnje prema njima, nego je branio domovinu iz ljubavi za one koji su iza nas“.
Ines Grbić
