- Na svetkovinu Svih Svetih sva čitanja obilježena su glagolom „vidjeti, gledati“: U knjizi Otkrivenja Ivan piše: „Ja, Ivan, vidjeh drugoga anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Boga živoga“ (Otk 7, 2). Isti apostol u poslanici poziva čitatelje neka „gledaju koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo“ (1 Iv 3, 1). A evanđelist Matej izvješćuje kako „Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru i stane ih poučavati“ (Mt 5, 1). On i nas danas okupljene na ovom groblju želi poučiti. A zato treba gledati u nebo i usmjeriti pogled prema budućnosti. Jer, svetkovina Svih svetih blagdan je budućnosti, koja je u našoj sadašnjosti preludij one vječnosti za kojom težimo.
Slušali smo i opis iz evanđelja kako „narod sjedi na travi i sluša, prati i upija Isusov govor“ u kojima je iznio istine moralnoga nauka, progovorio o molitvi, poniznosti, čistoći i milosrđu, ljubavi i praštanju. Stručnjaci za Bibliju vele kako je to bio stilom i riječima najljepši govor u povijesti ljudskoga roda. Pružila se Isusu lijepa prigoda na tom brdašcu usred galilejske ravnice gdje se slegao silan svijet iz Galileje, Judeje, Jeruzalema, i s onu stranu Jordana, iz Tira i Sidona (Mt 4, 25) uputiti riječ utjehe i ohrabrenja. Paradoksalan je Isusov govor: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima, oni će se utješiti! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima“.
- Ne možemo nikada do kraja shvatiti dubinu njegovih riječi. A uz to ne možemo umanjiti ljudske brige i nevolje, niti odstraniti bolesti koje im nagrizaju zdravlje. Jedino što nam preostaje jest ponavljati Isusove riječi s Gore blaženstava koje su stoljećima davale snagu i hrabrost milijunima kršćana i bile kadre ublaživati rane, otirati suze i vraćati radost i nadu. A to je ono što nam danas jako potrebno aktualno. Isusov govor na Gori blaženstava pun je dobrote, plemenitosti, pravde, milosrđa i ljubavi. Blago nama ako to shvatimo i prihvatimo. Tada ćemo biti braća i osjećati da nas kao djecu svoju prati Božje na putu prema vječnoj domovini.
Kada se ovoga poslijepodneva i sutra budemo u tišini križali nad grobovima svojih dragih pokojnika, pridružimo se u duhu onom silnom mnoštvu spašenih (Otkr 7,9) koje pada ničice pred prijestoljem Svevišnjega. Pokojnici, za koje ćemo se moliti i svijeće zapaliti, nagovještaj su novoga života i trajna opomena u ovom nemirnom i nesigurnom vremenu. Nema, naime, ovdje trajnog prebivališta. I naše će putovanje jednom završiti. Jer, putujemo u kuću Očevu. „Požurimo onima koji nas žele i čekaju“ slikovito govori sveti Bernard. Dok im danas harno zahvaljujemo za taj svijetli putokaz razumljivog govora šutnje, iskoristimo ovu prigodu obnoviti svoju vjeru u život vječni. Posvijestimo činjenicu da smo prolaznici i putnici, te da je naš život koracanje žurno. „Ima jedna modra rijeka“, veli Mak Dizdar. „Svima nam je preko rijeke“. Pridružimo se onom silnom mnoštvu koje je „preplovilo modru rijeku“, pa s Ivanom iz Otrkivenja molimo i pjevajmo: „Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast, moć i snaga Bogu našemu. U vijeke vjekova. Amen“.
✠ Želimir, nadbiskup
Zadar – Gradsko groblje, 1. studenoga 2019.