Dan posvećenog života u Zadarskoj nadbiskupiji svečano je proslavljen u utorak 1. veljače Svečanom Večernjom koju je u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio fra Diego Deklič, predstojnik Vijeća za posvećeni život zadarske nadbiskupije. U zadarskoj nadbiskupiji djeluje osam ženskih i sedam muških redovničkih zajednica koje su i obnovile zavjete za vrijeme Večernje. Dan posvećenog života, koji se na poticaj pape Ivana Pavla II. u Crkvi slavi 15 godina, prilika je da se Bogu posvećene osobe osvrnu na svoj život i poslanje i na osobit način zahvale Gospodinu za tako veliki dar. Bogu posvećene osobe na poseban su način pozvane utjeloviti Gospodinov život sada, u ovom svijetu, rekao je fra Diego u homiliji. „One prikazuju Krista i oživljuju Kristov način života u ovom vremenu, Crkvi, u ovom svijetu. U tome je naš identitet. Naš identitet ne stoji u onome što radimo, jer mnoge poslove kojima se bavimo mogu vršiti i ostali koji nisu Bogu posvećene osobe; nisu se morali zavjetovati da bi vršili neke djelatnosti i službe u Crkvi i svijetu. Specifičnost, posebnost nije nešto što radimo nego ono što jesmo“ istaknuo je fra Diego dodavši da se Bogu posvećeni mogu prepoznati u Gospodnjim slugama koje psalmist poziva hvaliti ime Gospodnje. „To je naš prvi poziv, da budemo u hvali slave njegove; da naš život, prije nego se nečim drugim bavimo, bude proslava Boga. Nije se uzalud u staro doba Bogu posvećeni život, osobito monaški, gledao kao anđeoska služba. To znači, ono što anđeli u nebu vrše, to Bogu posvećene osobe čine na zemlji. Slave Boga. Zato je jedan od bitnih dijelova redovničkog života bogoštovlje časova, raspoređeno u različita doba dana i noći, da posvećuje čitav dan i da bude slika bogoštovlja i hvale koja se vrši u nebeskom Jeruzalemu. Tu treba prepoznati naš identitet – da slavimo i hvalimo Gospodina. Na to smo pozvani“ poručio je fra Diego dodavši da su i prema Zakoniku kanonskog prava redovnici aktivnih i kontemplativnih ustanova pozvani na prvom mjestu na neprekidnu sjedinjenost s Gospodinom u molitvi. „To je prvo, osnovno, najbitnije. Tako možemo učiniti i ispit savjesti. Lumen Gentium naglašava da se zavjetima kojima se vjernik obvezuje na vršenje tri evanđeoska savjeta on potpuno dariva Bogu i posebnim se naslovom određuje za Božju službu i njegovu čast. Naš život treba biti proslava Boga. Slika toga je i naša molitva. Dobro je zapitati se kakva su naša bogoslužja, kakov je naše bogoslužje časova. Jer ono na dobar način odrazuje stanje i naše zajednice. Koliko se pažnje polaže na bogoštovlje? Je li nam to trenutak kojeg trebamo obaviti jer smo na njega obvezni, da ne ispovijedamo da smo izostavljali molitvu, ili je to zaista jedna od bitnih sastavnica našeg dana? Nešto, ne u čemu moramo sudjelovati, nego u čemu uživamo sudjelovati“ potaknuo je fra Diego. Rekao je i kako psalmist zahvaljuje za primljenu milost, istovremeno osjećajući potrebu Gospodinu nešto dati kao znak zahvalnosti. Smatra da pravi način zahvale nije onaj koji se inače u bogoslužju čini, prinos žrtve paljenice pred Gospodinom u hramu. Njegovo Bogu odano srce primjećuje da to nije dostatno da izrazi svoju zahvalnost Gospodinu, pa zaključuje da je više od svih paljenica i žrtvi, važnije da samog sebe prinese Gospodinu. „Da dade Gospodinu ne kao žrtveni dar nešto od svoga, nego samoga sebe. S pravom je pisac poslanice Hebrejima to stavio u usta Isusu. Jer cijeli njegov život je bio izvršenje Očeva plana, vršenje Očeve volje. Sam je na jednom mjestu rekao ‘Moja je hrana vršiti volju Očevu’. Dakle, najelementarnija potreba je vršiti volju Očevu, ono što je najvažnije“ rekao je fra Diego. Istaknuo je i važnost nasljedovanja Isusa u njegovoj oplijeni, njegovom poniženju. „Gledano iznutra, naši zavjeti, zajednički život i rad, sve je to poziv na življenje vazmenog otajstva u nama. Što je vazmeno otajstvo koje se ponavlja u Bogu posvećenoj osobi? Jedan dokument kaže – to je smrt radi uskrsnuća. Pozvani smo, ako na intenzivniji način trebamo slijediti Isusa, da ga slijedimo i u tome: u njegovom poniženju, u njegovoj oplijeni. U izvlaštenju od sebe samih. Drugim riječima, pozvani smo umirati sebi, svom egoizmu, svojoj egocentričnosti. A to je najteže u redovničkom životu. Nije teško ni ono što radimo ni gdje jesmo. Najteže je umrijeti sebi“ poručio je fra Diego. Zaključno je istaknuo dio antifone koju se molila prije i poslije evanđeoskog hvalospjeva, a odnosi se na jeruzalemskog proroka sv. Šimuna: ‘Starac je uzeo na ruke dječaka, a dječak je podržavao starca’. Ponekad nam se čini da smo mi oni koji držimo Boga, da smo mi oni koji Bogu pomažu. Da smo mi oni bez kojih bi Bog bio slabiji ili nemoćniji u svijetu. Ali je suprotno. Starac je držao dječaka, a dječak je podržavao starca. Iako se možda nekad Bog čini nemoćniji, malen i skriven, on je onaj koji nas nosi. On je onaj koji nas podržava. Ne pomažemo mi njemu, nego on nama. Ne držimo mi njega, nego on drži nas“ zaključio je fra Diego Deklič.
Ines Grbić