NADBISKUPOVA PROPOVIJED o prvoj obljetnici smrti nadbiskupa Ivana Prenđe, Katedrala, 24. siječnja 2011.

MISA ZA PASTIRA KOJI JE LJUBIO CRKVU

Čitanja: 2 Mak. 12, 43—46 (br. 89);   Iv 6, 51-58 (br. 139)

1. Na sutrašnji dan, prije godinu dana bio sam u Zagrebu na zasjedanju HBK. U jutarnjim satima susreo sam na hodniku varaždinskog biskupa mons. Josipa Mrzljaka koji mi je priopćio tužnu vijest o smrti nadbiskupa Prenđe. Pošli smo odmah na Duhovni stol pomoliti se za njegovu plemenitu dušu. Još mi je pred očima ta posljednja ovozemna slika o njemu kojoj najbolje odgovara onaj uobičajeni izričaj da je ‘blago usnuo u Gospodinu’. Upravo tako. Samo dan prije toga ovdje je dogovarao i planirao sa svojim suradnicima. No, čovjek snuje, a Bog određuje. U njegovim su rukama vrhunci planina. Njegovo je more i sve što je u njemu..

Prije devet mjeseci preuzeo sam kormilo lađe zadarske crkve koju je punih 15 godina vodio mons. Ivan Prenđa. Rodio se u Gornjem Zemuniku 1939., za svećenika je zaređen 1964. Imenovna je nadbiskup koadjutor i zaređen 1990. kada i ja. Njegovo svećeničko geslo ‘dođi kraljevstvo tvoje’, kao i biskupsko ‘ljubiti Crkvu’ jasno govore koji su bili njegovi ideali. Budući da je imao u planu biti u Rimu na svečanostima završetka Svećeničke godine, na svetkovinu Srca Isusova (11. lipnja 2010), zamijenio sam ga na tom susretu s Petrom naših dana. Pomolio sam se na grobu sluge Božjega Ivana Pavla II. za pokoj njegove plemenite duše kao i za sve svećenike, redovnice i redovnike, bogoslove, sjemeništarce i vjernike laike ove Nadbiskupije koju je nadbiskup Ivan vodio i volio. Iako je naš duhovni poziv, braćo i sestre, predodređen ostati vječnom tajnom koju samo Bog u potpunosti razumije, očima vjere ipak uspijevamo ponekad ‘dešifrirati’ tu tajnu koju je Bog položio u srce onih koje je pozvao. Tako prepoznajemo da je pastir ove zadarske crkve u Augustinovom duhu uzeo riječi ‘ljubiti crkvu’. S tom ljubavlju je dugi niz godina neumorno i zauzeto pratio sjemeništarce i bogoslove na njihovom rastu i hodu. Pa i onda kad je postao nadbiskupom, reče netko, nije ‘prestao biti rektorom’. I nije krio svoju osobitu ljubav prema sjemeništu, koje je nazivao “zjenicom nadbiskupije”. 

2. Koliko je pak volio ovu krajevnu Crkvu pokazao je pri preuzimanju službe Nadbiskupa kada je veliko područje bilo porušeno, a ljudi raseljeni i osiromašeni. I dok je zauzeto obavljao pastirske pohode po župama, veselio se obnovi kuća i sakralnih objekata i povratku raspršenih vjernika. S osobitom pak radošću i ponosom ugostio je i pozdravio 9. lipnja 2003. papu Ivana Pavla II.  S kakvom se radošću pripremao za susret mladih 8. i 9. svibnja ove godine, to najbolje znaju njegovi najbliži suradnici. Pamtimo ga kao ugodnog sugovornika i zauzetog pastira koji je bio pun optimizma i ljubavi za sve što je Božje i crkveno. Upravo u duha svoga gesla ‘ljubiti Crkvu’.

U večerašnjoj liturgiji slušali smo odlomak iz knjige Makabejaca i iz Ivanova evanđelja. Knez Juda naručuje da se u Jeruzalemu prinesu žrtva za duše poginulih vojnika. Vjerovao je on u uskrsnuće mrtvih i znao kako je dobro i plemenito djelo moliti za pokojne. Na sprovodima često čujemo kako ljudi jadikuju da se ‘s pokojnikom više se nikada ne­će vidjeti’. To nisu riječi nevjere i sumnje kako na prvi mah izgleda, nego odraz žalosti, zbog rastanka od osobe koju se poštivalo. U trenutku smrti, naime, pucaju rodbinske, prijateljske i druge veze. A ljudi osjećaju bol i samoću. Smrt je zaista rastanak, ali nije kraj. Vjera nas hrabri i sokoli. Ona nam pomaže shvatiti neshvatljivo: naši pokojni prijatelji su nevidljivi, ali živi. S njima ćemo se kasnije sastati. No, to po molitvi možemo i prije učiniti. I dok nas uspomene na pokojne vode u prošlost koja više ne postoji, molitva po vjeri vodi nas k Bogu koji nije mrtva uspomena, nego živo Otajstvo, velika Stvarnost, pravi Život. ‘Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan’ (Iv 6, 54). Zbog toga kada molimo za pokojnike i blagujemo tijelo Kristovo mi se u Bogu susrećemo. Molitva nam omogućuje dozvati u pamet sve koje smo ljubili, kako bi im pomogli i iskazali milosrđe. To je vjerovao knez izraelski kad je za svoje suborce pale u borbi s poganima ‘prinio žrtvu okajnicu da im se op­roste grijesi’.

3. Uz divni psalam u kojemu nas Jahve vodi na vrutke tihane i krijepi dušu našu; jer, on je pastir naš i nikoga se ne bojimo, čuli smo Isusa kako govori da je on ‘kruh živi koji je s neba sišao’. Mons. Prendja je punih 46 godina lomio kruh nebeski, hranio ljude riječju i svetim sakramentima. Posebice euharistijom za koju je Crkva stoljećima vjerovala i ispovijedala da je središte i vrhunac zajedništva Božjeg naroda. Zbog toga je ljubomorno čuvala i branila ovaj dragocjeni dar vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji, te ostala vjerna onomu “što je primila od Gospodina” (1 Kor 11, 23). ‘Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan’ (Iv 6, 54)

Euharistija je središte crkvenog i narodnog života. Ona je sakrament kršćanskog jedinstva oko kojeg se okuplja novo mesijansko pokoljenje, koje ispovijeda da je Isus ‘kruh koji je s neba sišao’ (Iv 6, 50). Velika je to i nedokučiva tajna pred kojom i mi poput sv. Tome mucajući izgovaramo: ‘Ne shvaćamo, ne gledamo, al’  po jakoj vjeri znamo, što van reda biva tu!’ O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove; duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave.

Zahvalni smo mons. Prendji što je Riječ Božju naviještao i kruh nebeski s vjerom lomio, zajednicu Božjeg naroda oko stola Gospodnjeg okupljao, te pjevao i molio, slušao i razmatrao. I dok počiva u kripti naše katedrale, on nas pred tajnom smrti, a u kontekstu nekrvne žrtve Novoga Saveza, poziva da s vjerom ponovljamo: ‘Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje usrksnuće slavimo i tvoj slavni dolazak iščekujemo!’ Kruh s neba dao si njima, koji svaku slast u sebi ima. Amen.

Mons. Želimir Puljić, nadbiskup