Nadbiskupova homilija na svečanom euharistijskom slavlju u Katedrali sv. Stošije
Bogatstvo čovjeka zasljepljuje
(26. ned. kroz godinu, čitanja: Am 6,1a.4-7; Ps 146, 7-10; 1Tim 6,11-16; Lk 16,19-31)
1. Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite! Ona je obrana Zadra nam rodnoga, Dalmacije ures uzvišen.- Ovom prekrasnom himnom našoj zaštitnici i naslovnici ove prvostolnice došli smo pred oltar na kojem ćemo slaviti žrtvu novoga Saveza. Sveta Stošija je u teškim danima progona nalazila snagu i utjehu upravo u euharistijskoj hrani, pa kao osobita Božja izabranica ušla i u samu molitvu Prvoga Rimskoga kanona gdje molimo da i nama ‘njegovim grješnim slugama podari mjesto u društvu svojih svetih mučenika: Ivana, Stjepana, Petra, Felicite, Agneze, Cecilije i Anstazije’. Preksinoć nam je naš profesor Peričić govorio o svetoj Stošiji u kontekstu 12 stoljeća prisutnosti njezinih svetih relikvija u našem gradu. Uz mnoštvo zanimljivih podataka njezina životu, profesor nas je izvijestio i o njezinim osobitim djelima ljubavi prema siromasima, posebice u vrijeme teških progona kršćana za vladavine cara Dioklecijana (284.-305.). Ona je u to vrijeme, naime, priskakala u pomoć utamničenima i svima koji su oskudijevali. Njezin muž Publije, poganin bojao se kako će mu žena tako razdijeliti njegovo bogatstvo, pa ju je lišio slobode. Budući da je on uskoro morao poći u Perziju gdje je umro, Stošija je ne samo dobila slobodu, nego postala nasljednicom svoga očinskoga i Publijeva bogatstva. Radosna što je sada mogla posvetiti svoju pozornost i brigu kršćanskoj zajednici u Rimu, ona je
svoja dobra dijelila siromasima, njegujući bolesne i bodreći klonule. U svijet boli, žalosti i siromaštva unosila ljubav Krista koga je zavoljela još u svojoj mladosti, a od te ljubavi je ništa više ništa nije moglo rastaviti: ‘Ni nevolja, ni tjeskoba, ni progonstvo, ni glad, ni pogibao, ni mač, ni smrt, ni život, niti ikoji drugi stvor. Ništa. Ama baš ništa’ (usp. Rim 8, 18).
A to će posvjedočiti pred prefektom Ilirika Probom koji će joj na ispitivanju u zatvoru predbaciti da ispovijeda vjeru Galilejca, da pomaže utamničene kršćane i da ih u toj vjeri učvršćuje. Na te prigovore ona bez straha odgovara: ‘Jest, pazila sam ih ko zjenicu oka i ako bi koga uhvatila malodušnost hrabrila sam ga; ako je tko bio tužan tješila sam ga. Cjelivala sam noge nevoljnima kako izmoreni i iscrpljen ne bi klonuli’. Zbog toga je bila osuđena na smrt, te spaljena na lomači 25. prosinca 304. Nakon Milanskog reskripta 313. njezini su posmrtni ostaci preneseni u veličanstveni hram u Srijemu (Sirmiumu) gdje ju je pobožni puk počeo častiti jer je nadjačala ‘gladi goleme i žeđi strahotne, a silno bogatstvo po smrti muževoj podijelila je siromasima‘ (iz himne).
2. Prošle smo nedjelje razmišljali o bogatstvu i o bogaćenju na tuđi račun, što prorok Amos žestoko kritizira. Danas, evo, opet govor o bogatstvu. Mora biti kako je ta tema važna za razmišljanje u našem životu. Nameće nam se pitanje odakle siromašni i bogati među nama? Bog je, naime, ljude stvorio jednakima. Svima je jednako ponudio ovaj svijet i njegova blaga. A, ipak jedni imaju u izobilju, a drugi oskudijevaju. U današnjoj priči o bogatašu i siromahu Lazaru, nije riječ o tomu kako je bogataš stekao svoje blago. Nego o odnosu bahatog bogatuna i jadnog siromaha. U priči se ne govori da je bogataš zao čovjek, ili pak da se obogatio nečasnim poslovima. Ne. Ne zamjera mu se što je bogat, što ima veliko imanje, nego što od silnoga bogatstva ne vidi bolesnog siromaha pred svojim vratima. Zanimljivo je kako je bogataš u Isusovoj priči anoniman. Siromah, naprotiv, ima ime –Lazar, što na židovskom (‘El Hazar’) znači: ‘Bog pomaže’. Bog pomaže siromahu. On je na njegovoj strani. Današnja Isusova parabola ima dva dijela, dva čina. U prvom činu naslikan je bogataš koji živi u izobilju, luksuzno se odijeva, ‘u grimiz i tanani lan’, a uz to svaki dan ‘sjajno se gosti’ (Lk 16,20) u društvu svojih prijatelja. A pred njegovim kućnim vratima posve druga slika: bespomoćni siromašni Lazar, bolestan, sav u čirevima, bez hrane i pića, bez zdravstvene zaštite i njege. Na koncu života bogataš ne stradava zato što je bio bogat, nego zbog toga što nije mario za Lazara, siromaha. Imao je svega, ali nije imao srca. A tko nema srca, ne može vidjeti tuđu nevolju. Ako čovjek nema srca, onda nema ni milosrđa ni ljubavi. Jadni siromah Lazar, bez krova nad glavom, bio je prepušten društvu pasa koji su lizali njegove rane, pa tako pokazali više samilosti, nego bogataš koji mu nije dao ni otpatke sa svoga stola. Kako samo ljudsko srce može biti tvrdo, a glava nerazumna!
U drugom činu Isusove priče imamo drugačiju sliku onkraj crte života, iza modre rijeke, gdje su se našla obojica, ali u drugačijem okruženju: Lazar je u raju, ‘u krilu Abrahamovu’, u društvu Božjih prijatelja; a bogataš u mukama, ‘paklenim’ gdje bi mu jedna kap s prsta umočenog u vodu olakšala teško i nepodnošljivo stanje žeđi. Nitko međutim ne može ništa učiniti, jer između njega i Lazara ‘zjapi provalija golema’. Ova priča pokazuje da se čovjek lako ‘nalijepi za svoje bogatstvo’, a ono ga ne može usrećiti. Tim više što se jednoga dana od njega rastati mora. Lazar nije bio ništa kriv za svoje stanje. Bogataš, međutim, nije imao ni oka ni srca za njegovu nevolju. A imao je izvrsnu prigodu ublažiti Lazarovo stanje. Nije to učinio kada je mogao, pa je prilika nepovratno propala. S dobrim djelima, dakle, nije dobro čekati. Valja ih činiti dok vremena imamo. Zbog toga Pavao toplo preporučuje svojim Galaćanima ‘neka im ne dojadi činiti dobro!’ (Gal 6, 9)
3. Prije par godina BBC je objavio kako je Pepeljuga proglašena najpopularnijom bajkom. A napisana je u 17. stoljeću (Charles Perrault). Usprkos zločeste maćehe skromna i neugledna Pepeljuga, znamo iz priče, postaje krasnom princezom. Pobjeda Dobra nadvremenska je tema o kojoj ljudi pričaju i takve pripovijetke rado čitaju. I negdje u podsvijesti žele i očekuju da Dobro pobjeđuje. Tomu se potajno nadaju i onda kada sve drugačije izgleda. Kada je talijanski skladatelj Gioacchino Rossini (1792-1868) 1816. skladao operu o Pepeljugi, obukao je ovu toplu priču u krasnu glazbu koja mu je donijela veliki uspjeh. A naslov: ‘La Cenerentola, ossia La bontà in trionfo’, Pepeljuga ili trijumf Dobrote tumači sve.
Ta lijepa narodna priča o ‘trijumfu dobrote’ govori kako je i Bog na strani sirotinje i ugroženih; kako oholost ne podnosi i kažnjava je. U divnom hvalospjevu ‘Veliča duša moja Gospodina’, Marija nam govori kako Jahve ‘silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne; gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne’ (Lk 1, 52-53). Iz pripovijetke o Pepeljugi znamo kako joj je njezina mama na samrti rekla: Kćeri moja, budi dobra, čedna i pobožna, pa će ti uvijek dobro biti. Bog će biti na tvojoj strani a i ja ću te s neba pratiti i biti s tobom u nevoljama tvojim’. Nemamo povijesnih podataka o tomu kako je Fausta odgajala svoju kćerku Anastaziju. Ali, znamo da ju je dala krstiti još kao dijete, te da je skupa s mladim katehetom sv. Krševanom usadila u njezino srce ljubav prema Isusu i njegovim prijateljima siromasima. Mala Stošija je tako rano ‘naučila prezirat, raskošje, bogatstvo i zamamne radosti kako bi se Kristu posvema posvetila’.
Veliki učitelji duhovnosti i reformatori kršćanskog života imali su uvijek ‘oštro oko’ za suvremeno stanje i milosrdnu dušu za konkretne ljude. Poput Isusa, koji je prošao zemljom čineći dobro, i oni su shvatili da je milosrđe za kršćane zapovijed i izričaj najuzvišenije ljubavi prema bližnjemu. Isus je to posebice opisao u prispodobi o dobrom i milosrdnom Samarijancu, što je postalo sinonimom svih milosnih i nesebičnih djela. Svjesni da nam je sveta Stošija u tomu izvrstan primjer, a nakon dvanaest stoljeća uzvišen ures grada i naše Nadbiskupije, mi joj i večeras zahvalno pjevamo i kličemo: Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite. Amen!
Mons. Želimir Puljić,
nadbiskup zadarski