1. Još nam u ušima odjekuju riječi iz knjige Otkrivenja: ‘Znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. I drugo znamenje, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova..koji stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete’. Dvije su slike osobito upečatljive: divna žena s opisanim znamenjem i strahoviti zmaj sa svojim obilježjima. Žena, nova Eva, majka koja trudna rađa u bolovima, odjevena je suncem. Ona je sama ljepota, nježnost, blagost i dobrota. Na drugoj pak strani čista suprotnost: Jezoviti Zmaj s ognjem i plamenim jezicima koji sve posjeduje, osim ljubavi. Žena-Majka ima moć darovati život; zmaj koji obuzet idejom smrti i ubijanja, vreba samo kako ubiti i proždrijeti njezino dijete. Nikakvo onda čudo što nas obuzima strah pred zmajem koji ima sedam glava, deset rogova i silno moćan rep kojim povlači ‘trećinu zvijezda i obara ih na zemlju’. Tko ne bi protrnuo pred rušilaškim naletom i jezovitošću takve nemani?! Koliko je samo puta ova opaka neman iz Otkrivenja pokazala svoje rušilačke namjere, posebice u XX. stoljeću po zloglasnim ideologijama nacizma, fažizma i osobito komunizma?!
U simboličnom opisu iz Otkrivenja gledamo ženu koja stoji nasuprot zmaja. Nema na njoj ni sile, ni zastrašujuće moći. Odjevena suncem, okrunjena zvijezdama, stojeći na mjesecu, ona je spremna da rodi. U svojoj ženstvenoj nježnosti, ljepoti, odanosti i radosnoj spremnosti i odlučnosti ona predstavlja opasnost sedmeroglavoj zvijeri. I dok žena mirno i radosno želi ispuniti volju Božju i darovati novi život, Zmaj ne prestaje urlati, zavoditi i prijetiti. S posebnom nakanom i željom: proždrijeti dijete čim se rodi. Ovo je potresni scenarij koji čovjeka plaši i nameće neizbježno pitanje: Što činiti u toj situaciji i kako se ponašati?
Ulomak iz Otkrivenja svojim daljnjim opisom daje nam usmjerenje: ‘Žena pobježe u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonište..’ Bog nas, dakle, kad se nađemo u stisci, muci i problemima, čeka u pustinji, u tišini i šutnji. On govori kad čovjek zašuti, kad se povuče iz svagdanje buke i galame. No, ni u takvim trenucima napasnik ne miruje. Kad ne uspije strahom i prijetnjom, onda nudi i zavodi. Sjetimo se Isusovim kušnja i napasnikovih ponuda, upravo u pustinji. Istom metodom on pristupa i čovjeku današnjice. Govori mu, razuvjerava ga i šapuće: nije istina ono što u pismima piše; nemoj slušati i vjerovati onomu što Crkva naučava. Ona je natražna institucija koja ne prihvaća znanstveni napredak i moderni život. Koliko je samo žena podleglo i bilo zavedeno glasom Napasnika koji ih je uvjeravao: Budeš li rodila to dijete, rodit ćeš jednog siromaha više; obitelj bi se mogla raspasti od neimaštine, pa ćeš dolaskom novog člana uništit sebe i dijete. Blago ženi koja u takvim trenucima napastovanja nađe vremena poći u pustinju kako bi Bog progovorio njezinom majčinskom srcu. U pustinji su i Mojsije i Ilija čuli Jahvin glas. I Isus je u pustinji i šutnji nadvladao Napasnika. To je poruka i nama večeras. I nama valja u trenucima tjeskobe, napasti i drugih životnih teškoća poći u pustinju kako bismo u tišini duše svoje mogli čuti Boga koji nas čeka i govori: ‘Ustani i pođi; ja te šaljem. Ne boj se, ja sam s tobom!’
2. Danas smo svi Marijini hodočasnici. Došli smo našoj Gospi na nebo uznesenoj koja je našla svoj mirni kutak u ovoj crkvi. Prinosimo joj svoju zahvalnost jer smo toliko puta osjetili njezinu blizinu i zaštitu. I molimo je neka ne prestaje bdjeti nad nama. Njezinom pomoću, naime, ovdje se dogodilo puno pravih čudesa i njih se ljudskom logikom ne može shvatiti. Kako rastumačiti napr. čudo ‘slobodne i neovisne države’ koju nije htjela ni Europa, ni Amerika, ni Ujedinjeni narodi?! Kako rastumačiti čudo obrane naših ognjišta usprkos užasnog razaranja i strategije ‘spaljene zemlje’?! A uz to, premda su stotine tisuća ljudi bili prognani iz svojih domova, nitko nije umro od gladi ili ostao bez krova nad glavom?! Dogodilo se čudo solidarnosti naših ljudi, posebice iz inozemstva. Stizali su brodovi s hranom i drugim potrebnim stvarima za ugroženo pučanstvo. To nikako ne možemo zaboraviti. Zbog toga, preporučujemo Gospinoj zaštiti sve dobre ljude koji su sudjelovali u pomoći na bilo koji način. Zahvaljujemo svima koji su stavili svoje potencijale na uslugu potrebnima. Sve ćemo ih uključiti u ovu nekrvnu žrtvu Novoga Saveza koju slavimo na svetkovinu Marijina Uznesenja. Nju nam je Isus ostavio kao majku kad je na Klavariji rekao ‘ženo, evo ti sina’. A danas nas je okupio na svojoj gozbi Riječi i euharistije na kojoj nam poručuje: Čovječe, kad začuješ zavodnički šapat ili pak urlike zmaja, nemoj se preplašiti i vikati. Pođi u pustinju, u tišinu Božjeg doma gdje te Bog čeka kako bi progovorio duši tvojoj. Otvori uši i oči svoje kako bi čuo i osjetio kome te Bog upućuje i šalje kako bi zajedno nosili teret života, zajedno podnosili kušnje svagdanje, te zajedno Boga služenjem slavili. Jer, samo kad smo zajedno, mi smo Zajednica, Crkva, dom i hram Božji, kojega ni vrata Pakla ne mogu nadvladati. A čovjek kad vjeruje, nije nikada sâm. U tome je snaga Crkve, kao zajednice Kristovih učenika. Opisani zmaj iz Otkrivenja ničeg se toliko ne boji, koliko udružene braće i sestara u vjeri koji zajedno mole, kao i Crkve koja jedinstvena i jedna, jer je Krist u njoj nazočan: ‘Kad ste dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ja sam s vama’. Tamo pak gdje je Krist nazočan, zmaj ne može slaviti; njemu mjesta nema.
3. Blagdan Velike Gospe, njezine proslave i uznesenja na nebo potvrda je vjernicima da se ne trebaju bojati zmajevih zastrašivanja. Brojni su slučajevi iz naše povijesti u kojima se osjetilo Marijinu pomoć. Prisjetimo se turskih osvajanja u 15. i 16. st.: obrane Boke Kotorske (1539.) Korčule (1571), Grobničkog polja (1601), Senja (1615), Perasta (1634), Šibenika (1647), Sinja (1715), Petrovaradina (1716)… Sjetimo se njezine pomoći i u teškom razdoblju bezbožnih ideologija fašizma i komunizma u XX. stoljeću, kao i osobite Marijine zaštite tijekom Domovinskog rata. Kraljica Marija na nebo uznesena pomagala je svome narodu ne samo u vrijeme ratova nego i u drugim nevoljama: u vrijeme kuge, kolere i drugih bolesti; u vrijeme glada, žalosti, potresa, oluje i brodoloma… Ona je doista vršila i uvijek vrši ulogu pomoćnice kršćana, jer je stoljećima bila utočište, utjeha, pomoć i obrana. Stoga naš čovjek, kad se nađe u bilo kakvim nevoljama, rado odlazi u pustinju, u sabranost i šutnju Gospinih svetišta. Tamo je, slušajući pozorno Božja nadahnuća, kadar s Marijom pjevati: Veliča duša moja Gospodina!
Upravo zbog toga kao Marijini štovatelji s posebnim veseljem slavimo Gospine dane i rado hodočastimo u njezina svetišta gdje molimo zagovor i njezinu zaštitu. Jer, ona je duša i srce Crkve. Djela apostolska izvješćuju kako je prva zajednica bila ‘jedno srce i jedna duša’ i da su svi ‘bili jednodušno ustrajni u molitvi s Marijom majkom Isusovom’ (Dj 1, 14). Ona s Crkvom moli, ali moli i za potrebe Crkve. Moli svjetlo apostolskim nasljednicima, snagu onima koji za vjeru trpe, postojanost onima koji u vjeri kolebaju i posebice hrabrost i ustrajnost svećenicima, toj premiloj braći njezinoga Sina, koji je prije Uzašašća zapovje-dio apostolima neka ‘idu i učine sve narode njegovim učenicima…’ (Mt 28, 18–20). I mi, okupljeni oko naše Gospe, s kojom je povezana naša prošlost i sadašnjost, molimo da rasprši zablude i poganska načela koja nas zapljuskuju. Nju, koja je osjetila opasnost apokaliptičke nemani, usrdno molimo neka nam pomogne dostojno živjeti pradjedovski zavjet vjernosti Katoličkoj Crkvi. Neka učini da se sveti znakovi i simboli s molitvom ponovno usele u naše domove. Zahvalni za svjetlo dobrote koje nam je preko Marije zasjalo, molit ćemo posebice za naše očeve i majke da Marija bdije i čuva naše obitelji.
Sve povijesne krize i kušnje, kao i Zmajeve prijetnje i zastrašivanja uspjeli smo prebroditi jer smo u našim obiteljima prebirali zrnca krunice. Molili smo i hodočastili u Gospina svetišta. Nosili i častili njezine medalje, slike i škapulare. A njoj u čast činili zavjete i zidale crkve i oltare. I po tomu bili prepoznatljivi ovdje i diljem Europe i svijeta. Tako je bilo jučer. Tako neka bude i danas i u vijeke vjekova. Amen.
Mons. Želimir Puljić,
nadbiskup zadarski