Draga braćo svećenici!
1. Na svetkovinu Srca Isusova, 11. lipnja 2010. zaključena je Svećenička godina koju je proglasio papa Benedikt XVI. povodom 150. obljetnice smrti sv. Ivana Marije Vianneya. Sudjelovao sam na završnim svečanostima u Rimu koje je organizirala Kongregacija za kler. Bilo je doista lijepo toga dana biti na Trgu svetoga Petra u dosada najvećoj koncelebraciji svećenika, biskupa i kardinala s Petrom naših dana. Svećenička godina, međutim, nije bila neki spektakularni događaj. Naprotiv, Papa nas je usmjerio na siromašnog i poniznog župnika iz Arsa. I potakao na ‘radosnu obnovu svećeničke duhovnosti i identiteta, te svećeničkoga bratstva’, kako bismo postali svjesni velikog milosnog dara koji zaređena služba predstavlja za Crkvu i svijet.
Svećenik djeluje ‘in persona Christi Capitis’ i nikada ne predlaže samoga sebe, vlastitu misao i vlastiti nauk. On ljudima otkriva Očevo lice i put koji vodi Kristu. On ne naviješta samo ‘riječi’, već Riječ. A istinsko služenje Riječi zahtijeva da svećenik teži dubokom samoodricanju. Sve dotle da mogne s Pavlom reći: ‘živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni’. Svećenik nije ‘gospodar’, već sluga Riječi. On nije Riječ, već ‘glas koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’ (Mk 1, 3). Kao ‘alter Christus’, svećenik je u službi ljudima, poslužitelj njihova spasenja, sreće i istinskog oslobođenja. Zato je Crkva zahvalna Bogu za neprocjenjivi dar svećenika u korist svijeta i čovječanstva.
2. Ovom godinom htjelo se odati i priznanje svećenicima za njihov apostolski rad, samozatajno služenje, ljubav i za vjernost Kristu koji ih je po imenu pozvao, odabrao i poslao. Zbog toga je i moto godine glasio: Kristova vjernost, svećenikova vjernost. Istina, u zadnje vrijeme, a posebice tijekom Svećeničke godine, mediji su posvetili puno prostora slučajevima zbog kojih je Crkva strašno trpjela jer su neki njezini ’službenici bili nevjerni i na sablazan svijeta’ (Benedikt XVI.). Usprkos tim senzacionalističkim napisima Papa se nije dao zbuniti, nego nam je ponudio uzor velikodušnog pastira u liku svetog Ivana Marije Vianneya koji je jednakim duhovnim poletom slavio svetu misu na oltaru i slušao pokornike u ispovjedaonici. Narod je u njemu uočio ono što bi se uvijek moralo prepoznavati kod svakog svećenika, a to je glas Dobrog Pastira. On je često ponavljao kako ‘treba žaliti kad svećenik misu rutinski slavi’, ili pak ‘kada je bez duhovnog života’. A o uzvišenosti svećeničke službe govorio je: ‘Kad bi svećenik shvatio koliko je velik, umro bi; ne od straha, nego od ljubavi. Jer, svećeništvo je ljubav Isusova srca’.
Draga braćo svećenici! Gospodin nam je povjerio odgovornu zadaću: biti navjestiteljima njegove istine koja spašava; biti Kristov glas u svijetu koji ‘bježi od Boga’, te govoriti i svjedočiti ono što smo vidjeli i doživjeli u susretu s njim. Zato nam je s Pavlom ponavljati da smo imali osobitu milost što nas je Gospodin u Kristu ‘izabrao prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim’, te nas u ‘ljubavi predodredio za posinstvo, za sebe, dobrohotnošću svoje volje’ (Ef 1, 3-5). Nama je, naime, kao i proroku Jeremiji došla riječ Gospodnja: ‘Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina iziđe, ja te posvetih i za proroka svih naroda postavih te’ (Jer 1, 4-5). Zahvaljujući tom Božjem pozivu i odabranju mi smo ovo što jesmo: Navjestitelji Radosne vijesti, djelitelji svetih tajna i odgojitelji Božjeg naroda Crkve zadarske.
3. Svećenička godina je završila. Naš svećenički rad i služenje je pred nama. Potaknuti primjerom Arškog župnika pokušali smo još bolje upoznati ljepotu i veličinu svećeničkog poziva, te iznova ‘otkriti’ koliko su sakrament reda i euharistija sudbinski povezani. Nema, naime, svećenika bez euharistije, kao što nema euharistije bez svećenika. Svećenik živi od euharistije po kojoj se događa čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira; božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. Ona je ‘predokus nebeske liturgije koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu kamo kao putnici težimo..’ (SC 8).
A svećenik, veli Papa, ‘nije samo netko tko obavlja službu kao što to rade drugi u društvu. Ne, on radi nešto što nijedno drugo ljudsko biće ne može po sebi činiti: u ime Isusovo izgovara riječi odrješenja od grijeha naših pa tako mijenja stanje našega života. On izgovara riječi zahvale nad darovima kruha i vina, te činom pretvorbe uprisutnjuje Krista Uskrsnuloga. Zbog toga svećeništvo nije obična služba, nego sakrament: Bog se služi siromašnim čovjekom kako bi po njemu bio nazočan među ljudima i djelovao u njegovo ime. Ova Božja smjelost, kojom sebe povjerava ljudskim bićima, te usprkos naše slabosti, smatra nas sposobnima da djelujemo u njegovo ime –ta je Božja smjelost koja se izriče u svećeništvu doista velika. (Benedikt XVI., Homilija na završetku Svećeničke godine).
To je ono što smo ove godine promatrali i htjeli izraziti svoju radost što nam je Bog tako blizu; kao i zahvalnost što se povjerava našoj slabosti, te nas vodi i podržava u našem dnevnom životu i radu. Veličinu i otajstvo našeg zvanja posebice doživljavamo kada nakon pretvorbe objavljujemo kako se tu na oltaru ‘događa tajna vjere’. U tom kontekstu i naše svećeništvo je poput euharistije ‘tajna vjere’. Isti onaj Duh, koji čini da kruh postaje Tijelo Kristovo, djeluje u osobi poslužitelja u trenutku njegovoga ređenja, pa je između njih i osobita veza. Oba su sakramenta, naime, rođeni skupa u Božjem Srcu na Posljednjoj večeri.
4. Draga braćo svećenici! Za liturgiju su potrebni misnici koji će slaviti i dijeliti svete tajne. Potrebni su svećenici koji će odgajati narod Božji. Crkva i danas živi od Jahvinog obećanja da će nam ‘dati pastire po srcu svome’ (Jr 3, 15). I svjesna je kako je zvanje Božji dar i govor koji zahtjeva i velikodušan odgovor. Stoga se ne umara pozivati vjernike neka se mole i čine sve kako bi bilo dovoljno svećeničkih zvanja. Ona poziva roditelje, a napose majke, neka s radošću surađuju s poticajima Duha Božjega i neka budu velikodušni u darivanju svoje djece kad ih Gospodin pozove u svoju službu. Crkva se posebice obraća misnicima koje je Gospodin pozvao u svoj vinograd, i potiče ih neka danomice ‘prikazuju vlastiti život u radosnoj vjernosti Gospodinu’ (‘Pastores Dabo Vobis’, 82). Oni su, naime, uz roditelje najvažniji apostoli duhovnih zvanja. Oni su prvi pozvani pomagati mladima ‘osluškivati glasove Duha’ i poticati neka se ne boje otvoriti pozivu Isusa Krista.
Kod ustanovljenja svetog Reda i Euharistije i mi smo, braćo svećenici, bili poimence pozvani uključiti se u božanski plan spašavanja svijeta. I bili ‘predodređeni’ hraniti narod kruhom Života. Molimo neka on, čiji se pogled zaustavio na Šimunu i Andriji, Jakovu i Ivanu dok su ribarili, na Natanaelu dok je bio pod smokvom i na Mateju dok je sjedio u carinarnici, ne prestaje pozivati i danas radnike u žetvu svoju. Onima pak koje želi pridružiti svome svećeništvu pomozimo da velikodušno odgovore njegovim poticajima. I ne zaboravimo kako je u tomu presudna naša osobna vjernost i naša ljubav prema Kristu i euharistiji. Dok zahvaljujemo Gospodinu što nam je otvorio svoje srce, molimo neka nas trajno napaja svojim žarom kako bismo i mi bili kadri darivati ljudima našeg vremena vodu iz tog vrela života. I posebice zahvalimo za dar svećeničkog otajstva kojim mu služimo u Crkvi njegovoj. Amen
Zadar, 21. lipnja 2010.
Mons. Želimir Puljić,
zadarski nadbiskup