NADBISKUPOVA HOMILIJA na Misi Šeste vazmene nedjelje, Katedrala, 9. svibnja 2010.
‘Što smo čuli i vidjeli, to navješćujemo i vama..’
Poštovani odgojitelji u našim malim sjemeništima,
Dragi sjemeništarci,
Dragi mladi,
Draga braćo i sestre!
‘Što smo čuli i vidjeli, što razmotrismo i naše ruke opipaše.. to navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. I to vam pišemo da radost vaša bude potpuna’ (1 Iv 1, 3-4). Tako piše apostol Ivan svojoj ‘dragoj dječici’ kako bi im objasnio da se Život koji bijaše kod Oca nebeskoga očitovao u njegovom Sinu Isusu Kristu, koji se utjelovio i čovjekom postao kako bi naša radost bila potpuna.
Nakon jučerašnjeg susreta na Višnjiku, evo nas danas u katedrali sv. Stošije, mučenice iz prvih kršćanskih vremena. Ovu euharistiju slavimo u našoj zadarskoj katedrali, koja je majka svih crkava naše zadarske nadbiskupije. Uz mlade iz različitih župa naše Domovine koji danas ovdje s nama slave euharistiju, na poseban način želim pozdraviti sjemeništarce, mlade, koji su u svome srcu čuli Gospodinov glas i odazvali se na njegov poziv da ga slijede.
Kao i na svakom euharistijskom slavlju i danas smo čuli Božju Riječ. Bog nam i danas govori kako bismo ohrabreni njegovom Riječju i u svjetlu njegove Riječi usmjeravali svoj vlastiti život. Ako ste pomno pratili prvo čitanje iz Djela apostolskih, slušali smo izvješće o jednoj situaciji koja se pojavila u prvoj Crkvi. Radi se o zajednici u Antiohiji, u Siriji. Uz Rim i Aleksandriju, Antiohija je bila treći grad po veličini u tadašnjem Rimskom carstvu. Imala je oko 500.000 žitelja i među njima jaku židovsku zajednicu. Kršćani su došli i do Antiohije i tamo su naviještali Evanđelje ne samo Židovima, nego i poganima. Djela apostolska nas izvješćuju da su se upravo u Antiohiji Isusovi učenici prvi put prozvali „kršćanima“ (Dj 11,26). U Antiohiji se dogodilo upravo ono što će se kršćanima događati kroz povijest. Iz one prvotne tvrdnje o kršćanima: „Gledajte, kako se ljube“, nastalo je: „Gledajte, kako se svađaju.“ Kamen spoticanja bilo je, naime, pitanje: mora li onaj, koji je odluči postati kršćaninom i krstiti se, najprije postati Židov, pa onda kao Židov doći do Krista? Tako su mislili pobožni Židovi, tvrdeći da su oni izabrani narod i da je put do spasenja moguć jedino preko izraelskog naroda. Pavao i Barnaba zastupaju drugo mišljenje. Oni su tvrdili da nije odlučujuće obrezanje i obdržavanje židovskih propisa, nego vjera u Isusa Krista. Božje spasenje je ponuđeno svim ljudima.
Tim problemom, važnim za budućnost kršćanstva, pogođena, prva će zajednica pokazati ono, što će kasnije u Crkvi postati pravilom. Odlazi po mišljenje u Jeruzalem, gdje je Petar u zajedništvu s apostolima. Petru je povjerena zadaća biti Stijenom, odnosno biti jamstvom jasnoće i tumačenja Isusovih riječi i nauka. To je prvi opći Crkveni sabor. To je početak svih kasnijih sabora, skupova na kojima Petar – Papa, u zajedništvu s apostolima – biskupima donosi važne odluke za Crkvu.
„Duh Sveti i mi odlučismo“ – tvrdnja je kojom Apostoli okupljeni oko Petra donose odluku. U tom obrazloženju stoji najprije Duh Sveti.
Duh Božji je, dragi mladi, draga braćo i sestre, prije svih odluka. U tom Duhu i po tom Duhu Isus živi i danas u Crkvi. I na njega se apostoli pozivaju. Duh Sveti ne napušta Crkvu. On je Duh mudrosti, savjeta, jakosti, pobožnosti, razuma, znanja, straha Božjega. Taj Duh je pomogao prvoj kršćanskoj zajednici pronaći pravi put do istine. Taj Duh, kojega primamo po sakramentu Potvrde, pomaže i nama danas pronaći pravi put u našem životu. Taj nam Duh pomaže da i mi danas u Papinoj riječi, u nauku Crkve prepoznamo govor samoga Isusa Krista, govor njegovog Duha, koji i danas govori i djeluje u Crkvi.
No, da bismo čuli taj glas Duha Svetoga, da bismo ga prihvatili u srcu, potrebno je otvoriti svoje srce. Potrebno je, najprije, u molitvi dopustiti djelovanje Duha Isusova, Duha Božjega. Uvijek iznova svoje srce otvarati u molitvi, po molitvi dati prostora Kristovu Duhu da nas osposobi za prihvaćanje Kristove Riječi i življenja po njoj. Ako tako živimo i postupamo, onda će nam biti jasna rečenica iz današnjeg Evanđelja: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“ (Iv 14,23)
Ljubav je prvi i bitan preduvjet zajedništva s Kristom. Vjerujem, dragi sjemeništarci, da vas je upravo ta ljubav prema Kristu potaknula da svojim životom želite pokušati nasljedovati Isusa Krista. Da poput njega želite, pripremajući se za svećeništvo, ovom svijetu donositi utjehu, radost i mir. Donositi im samoga Isusa Krista. Kao dugogodišnji odgojitelj i profesor znam da se na tom svom putu za Isusom susrećete ili ćete se susretati s mnogim poteškoćama. Ali nemojte se nikad obeshrabriti u tom hodu za Kristom. Ako Vas je Krist odabrao, a vi se spremno odazvali i darovali mu svoje srce, onda će Krist i učiniti i oblikovati vaše srce, vašu osobu kako biste doista bili spremni jednog dana služiti ovome svijetu kao svećenici. Budite hrabri i zagledani u Krista koračajte naprijed!
Ljubiti Isusa nije, dragi mladi, draga braćo i sestre, poziv samo onima koji se spremaju na svećeništvo ili redovništvo. Ljubiti Isusa poziv je svima, koji žele doista biti s Isusom. Ljubiti Isusa znači dopustiti mu da me osvoji svojom osobom, svojom Riječju, svojim djelovanjem. Ljubiti Isusa znači dati mu prostora u svome životu, htjeti trajno biti s Njim i izvršiti ono na što nas On poziva. To je ono što mi ljudi, slabi i grješni, možemo učiniti. A upravo poznavajući našu grješnost i nedosljednost, Isus nam obećava Duha Branitelja, Odvjetnika. Branitelj je onaj koji se zauzima za nas, Odvjetnik je onaj koji se zauzima za svoju stranku, koji je opravdava, koji je brani. Dubrovčani svoga zaštitnika nazivaju ‘Parcem’, što je starohrvatska riječ za odvjetnika. Sveti Vlaho je onaj koji ‘vodi njihovu parnicu’; on ih zagovara, štiti i brani. On je odvjetnik-parac!
Uz dar Duha Branitelja, Krist nam daruje i želi darovati mir. Mir nije samo odsutnost rata. Mir koji Krist daje jest milost. Po toj milosti čovjek posjeduje sklad srca, uma, volje s Bogom, s Isusovom Riječju. Svaka euharistija, dragi mladi, dragi sjemeništarci, draga braćo i sestre, jest upravo taj neizmjerni Kristov dar svima nama. U svakoj euharistiji Krist nam po svojoj ljubavi i praštanju daruje mir, mir srca, kako bismo se sjedinili s Njim. Sjedinjeni s njime, ojačani njegovim Duhom, odlazimo, vraćamo se tamo gdje živimo i jesmo, kako bismo bili svjedoci da je Uskrsnuli Krist s nama. To je naša zadaća i poslanje! I biskupa, i svećenika, i sjemeništaraca i mladih i svih vjernika, koji Kristu vjeruju! ‘Što smo čuli i vidjeli, to navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. I to vam pišemo da radost vaša bude potpuna’ (1 Iv 1, 3-4).
Svjedočiti Krista Uskrsloga, svjedočiti da je On živ i nazočan u svojoj Crkvi i da je s nama. To se svjedočanstvo može pružiti jedino u radosti i međusobnoj ljubavi. Neka nam Marija, ona koja je s apostolima čekala i primila Duha Branitelja, pomogne da po Božjem Duhu živimo i s Božjim Duhom živimo i tako budemo radosni svjedoci Krista Uskrsloga. Amen.