1. Liturgija svetoga Roka na ovom bivšem posjedu benediktinaca u Rogovu povezuje dvojicu velikih svetih ljudi koji su zadužili Hrvatsku i cijelu Europu. Jedan je iz Italije, a drugi iz Francuske. Benedikt (480.-547.) živio je i djelovao koncem petog i u prvoj polovici šestoga stoljeća. Utemeljitelj je benediktinskoga reda i otac zapadnoga monaštva. Teolog Ladislav Boroš, koji dobro poznaje benediktinsku duhovnosti, veli da je sveti Benedikt „velikan kršćanske kulture“, a da su benediktinci „oblikovali kršćansku Europu životom u bratskoj zajednici i na čvrstom i stabilnom mjestu“. Papa Pavao VI. proglasio je Benedikta 24. listopada 1964. zaštitnikom Europe. Drugi veliki svetac koga danas slavimo jest sveti Roko. On je živio početkom 14. stoljeća, a potječe iz Montepelliera u južnoj Francuskoj. Rano je ostao bez roditelja, te živio samo 32 godine. Prodao je obiteljska dobra i novac podijelio siromasima. Na hodočasničkom putu prema Rimu zaustavljao se na više mjesta i pomagao oboljelima od kuge. Na povratku iz Rima boravio je neko vrijeme u Piacenzi gdje je i sam obolio od kuge, te nakon ozdravljenja pošao u rodni grad Montepelliere. Tamo je iscrpljen od bolesti preminuo na današnji dan 1327. godine.
Dok slavimo svetoga Roka i spominjemo svetoga Benedikta, čestitam svima koji nose časno ime ovih velikih svetaca. Čestitam stanovnicima Rogova koji se diče imenom svoga zaštitnika komu je posvećena i ova crkva iz Srednjega vijeka. Čestitam župljanima ovoga slikopisnoga mjesta koje se proteže od Pašmanskoga kanala do Rogova kojega je davno darovao kralj Petar Krešimir IV. benediktinskom samostanu sv. Ivana u Biogradu. Čestitam „Dan općine“ stanovnicima ovoga naselja kojega nazvaše „biserom Jadran“. No, povijesne stranice nam otkrivaju kako nije sve „bilo biserno“ u njegovoj prošlosti. Posebice u vrijeme otomanskih osvajanja, u 15. i 16. stoljeću, kao i u vrijeme Kandijskih ratova u sedamnaestom stoljeću (1645.-1647.), te u doba Napoleonovih osvajanja, te fašističkih i komunističkih progona i diktature. Rado sam prihvatio poziv župnika don Tomislava predvoditi današnje Rokovo slavlje u ovom mjestu Rogovu koje nas vraća našim korijenima. Naime, u svim tim prošlim stoljećima i teškim godinama sveci su nam bili zaštita i obrana, nadahnuće i pomoć.
2.Zbog toga su i danas suvremeni i aktualni. Jer, bili su i ostali alternativa poganskom, divljem i neljudskom ponašanju. Sveti Benedikt je napr. pokazao alternativu barbarskom načinu preživljavanja, pa od „poganskih naroda“ učinio „izabranu europsku obitelj“. Sveti Roko je prodao obiteljska dobra i pomagao siromasima i oboljelima od kuge, a to je u svoje vrijeme činio i sveti Benedikt. No, on je, kako rekoh, selilačkim suvremenicima pokazao da se može biti „kod kuće, raditi na vlastitom gruntu i od svoga rada živjeti“. Tako je poučio barbare da se „može živjeti bez pljačke i osvajanja tuđega imanja“. U vidu dobrog funkcioniranja zajednice odredio je svojima neka se drže „kućnog reda“ i neka posvuda vlada „jednakost braće“; bilo da su potomci „latina ili pridošlih pogana“, pismeni ili nepismeni, članovi kraljevskih ili seoskih obitelji. Pogrješna je, stoga, perecepcija kako su „jednakost i bratstvo plod Francuskog veleprevrata“. Ne, pravi i istinski veleprevrat europskih razmjera dogodio se početkom VI. stoljeća pojavom ovoga skromnoga, radinoga i blagoslovljenoga monaha. Pravilu „jednakosti braće“ Benedikt je dodao i „princip autoriteta“, utjelovljenoga u liku opata. Sažeto mogli bi se moglo reći da su stabilnost mjesta, rad i red, jednakost braće s principom „opatovoga autoriteta“ bili temelj benediktinske obnove Europe.
To je poveznica koju i danas nalazimo s vremenom u kojem su živjeli sveti Roko i sveti Benedikt koji su ostavili vidnih tragova u našem narodu i diljem Europe. Istina, nema danas kuge i barbara. A pismenost Europe na zavidnoj je razini. No, to nikako ne znači kako je nestalo „kužnih bolesti“ i barbarskog ponašanja“. Kako u odnosa prema djeci i starima, napuštenima i bolesnima, tako i prema ljudskom životu poput pobačaja i eutanazije; kako u odnosu prema dostojanstvu ljudi i obitelji, tako i u odnosu prema vjeri, Bogu i vječnosti. A da ne spominjem „poganski mentalitet rada i zarade na crno“, te neodgovorno ponašanje prema općim, društvenim stvarima, okolišu i prirodi koju su zbog pohlepe i neodgovornih pojedinaca zahvatile opasne kužne bolesti. Nije bez razloga papa Franjo enciklikom „Laudato si“ pozvao sve da se odgovornije ponašaju u odnosu prema ljudima, prema radu, životu i okolišu.
3. U današnjoj službi Riječi iz knjiga o Tobiji, te iz Isusovoga govora o posljednjim vremenima i posljednjem sudu čuli dosta poučnih misli koje su u skladu s porukom spomenute dvojice sveta. Tobijina knjiga naviješta nadu i budi kod čitatelja religioznu svijest i vjernost. Knjiga je nastala u burnom razdoblju trećega stoljeća prije Krista. Tada je, naime, u Izraelu bila ugrožena vjera i molitva zbog okružja poganskoga svijeta. Ljudi su postajali sve više svjesni kako vjernost Božjem zakonu i jedinstvo naroda ne zavise od prostora i od kraljeva koji narodom vladaju. Vjernost Bogu i jedinstvo naroda ne dolazi, dakle, iz mirne i bogate zemlja, a niti od jakoga kralja i stabilne vlade, nego iz duboke vjere i čvrste nade. U tom vidu interesantna je Tobijina knjiga koja opisuje dvije obitelji koje su uzor vjernosti Bogu u dijaspori (8. st.), a puna je snažnih mudrosnim izričaja iz jednostavnoga obiteljskoga života.
Kad je stari Tobit oslijepio i liječnici mu nisu mogli više pomoći, uputio svome sinu Tobiji posljednje riječi: „Sine moj, sjeti se svaki dan Gospodina Boga našega. Nemoj griješiti ili kršiti njegove zapovijedi.. Dijeli milostinju. Ne okreći lice od siromaha. Čuvaj se preljuba. Ne čini nikome što bi tebi samom bilo mrsko. Dijeli kruh s gladnima, a svojom odjećom odjeni gologa. U svakoj prilici hvali Gospodina Boga i moli ga da ti upravlja putove, da sve tvoje staze i namjere dobro završe..“ (4, 1-21). Iz ovih kratkih i jasnih poruka vidi se put i način kako će Tobija moći učvrstiti svoju vjernost Božjem zakonu, a njegova djeca i susjedi ostvariti međusobno jedinstvo, zajedništvo i slogu naroda. On će, naime, ostvariti uspjeh i sreća samo ako bude izvršavao i provodio ono što mu je otac prije smrti preporučio. A to b i se kratko moglo izreći jednom rečenicom: Neka „ljubi Boga iznad svega i neka se ne umara činiti dobro svojim bližnjima“. Jer, što god učinite jednome od ove moje najmanje braće meni ste učinili“ (Mt 25,40). To je ono što su čitavoga života radili sveti Benedikt i sveti Roko kojih se na ovom povijesnom mjestu posebice spominjemo. Uz zahvalu što su nas svojim životom i karizmom zadužili, upućujemo im usrdnu molitvu neka nam i dalje budu blizu kako bismo i u godinama koje su pred nama znali cijeniti, čuvati i boriti se za plemenite ideale reda, rada, pravednosti, zajedništva, brige za potrebne i ugrožene za koje su i oni svoje život nesebično istrošili. Sveti Roko i sveti Benedikte, molite za nas. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Rogovo, 16. 08. 2018.