Marija na nebo uznesena – Majka Crkve i zaštitnica života i obitelji
1. Danas, na svetkovinu Marijina Uznesenja u Gospinim svetištima diljem Lijepe Naše čuje se vapaj vjerničkoga puka Onoj koja je sveta i plaštem zaogrnuta: „Zdravo Marijo milosti puna, Gospodin s tobom.“ To je pozdrav prognanih sinova Evinih, ali i jednostavna molitvena simfonija Gospi u čast. Jer, Mariju se štuje i doživljava kao mater, koja njeguje, pazi i štiti. Otuda i oni brojni naslovi u lauretanskim litanijama: Majko dobroga savjeta, Djevice vjerna, pomoćnice kršćana, zdravlje bolesnih, utočište grješnika, Majko Crkve i majko obitelji… moli za nas! Potrebno je stalno upućivati naše vapaje i molitve Gospi jer proživljavamo veliku krizu obitelji. A budućnost Crkve i naroda u rukama je dobrih očeva i majki. Stoga ćemo u ovoj svečanoj prigodi moliti Mariju neka čuva naše obitelji; neka „umnoži njihovu vjeru, utvrdi ufanje i usavrši ljubav“.
Na ovaj dan, naime, sve je u pokretu, na putu prema Mariji. „Zanosno narod do tebe kreće, moleć se Tebi i Sinu Tvom“, pjeva Velimir Deželić. No, Marija na nebo uznesena nije napustila i ostavila same nas na zemlji. Dapače, postala je srce Crkve u hodu i nastavila svoju brigu i zagovor za sve koji se oko nje okupljaju, s pouzdanjem joj se mole i ustrajno je časte. Marija je, dakle, uz Isusa u središtu Crkve. A svetišta diljem Domovine danas postaju školama marijanske duhovnosti, lječilište duša, mjesta vjerničkih nadahnuća i duhovnoga ozračja; „duša duše hrvatske“. Jer, da Marija nije zasjala po Božjem obećanju u zoru povijesti kad su Adam i Eva istjerani iz raja, nad ljudima bi se prostiralo tamno nebo bez nade. Bez Marije, zvijezde mora i nade čovječanstva, bez Marije „zore naše“ svagdanje, koja je „početak boljega svijeta“ (Trški Vrh), tonuli bismo još više u gluhoj noći beznađa.
2. Ne može se, naime, ni zamisliti dom bez majke i Crkva bez Marije. Marija je stvarno darovana nada u koju su položena nebeska obećanja i ostvarene Božje nakane. Ona je očuvala brojne obitelji od raspadanja i propasti, te utješila tolike nemoćne i bolesne. Ona je bdjela i čuvala naš narod i očuvala ga od patarenskoga krivovjerja, zaustavila turska osvajanja pred Korčulom i Tivtom, pred Sinjom i Petrovaradinom. Zbog toga je naša prošlost prožeta „marijanskim“ duhom i njezinom pobožnošću. „Hrvat za križ bojak bije sveti: vodio ga ljiljan barjak Tvoj.“ „Ti nad nama plašt razastri bijeli; brani Gospo, brani i nadalje narod svoj!“ Po toj smo vjeri bili prepoznatljivi ovdje, diljem Europe i svijeta. Tako je bilo jučer i kroz stoljeća. Tako neka bude danas i sutra, i u vijeke.
U kontekstu priprave za treći susret hrvatskih obitelji, u Solinu 2018., dobro je razmišljati o Mariji Majci Crkve i majci obitelji. I posebice o temi materinstva. Po majčinoj žrtvi svi smo dobili život i grijali se na njezinoj ljubavi. Majčinstvo kao ćudoredni i veliki duhovni čin uvijek pobuđuje divljenje i poštovanje. I predstavlja se kao ljudski i moralni ideal. Takav ideal imamo u svetoj Ivanki Beretta iz Bergama koja se rodila u brojnoj obitelji. Kad je završila medicinski fakultet i postala liječnica, udala se 1955. za inženjera Petra Mollu. Koliko se radovala braku, majčinstvu i djeci najbolje pokazuje pismo koje je uputila svomu zaručniku neposredno prije vjenčanja: „Dragi moj Petre, još je samo nekoliko dana do časa kad ćemo pristupiti k oltaru i primiti sakrament naše ljubavi. Kad pomislim na to, veoma sam ganuta. Mi ćemo postati suradnici Božji u stvaranju. O, da mu možemo darivati djecu koja će ga ljubiti i služiti mu! Petre, hoću li moći postati žena i majka, kakvu si uvijek želio? Ja takva, uistinu, želim biti, jer ti si to i zaslužio.“ Možemo samo zamisliti kako je titralo Petrovo srce dok je čitao ove iskrene izljeve djevičanske ljubavi njegove izabranice koja je rado išla na Misu, čitala Sveto Pismo i redovito krunicu molila, te bila vrlo angažirana u župi i u apostolatu.
3. U braku su dobili troje djece. No, u tijeku četvrte trudnoće liječnici su otkrili da Ivanka ima tumor na maternici. Predlagali joj neka se odluči za pobačaj kako bi je mogli operirati. Ona je tada neopozivo izjavila: „Ako morate birati između moga i djetetova života, ne oklijevajte. Izaberite dijete i spasite ga“. Potpuno predana u ruke Božje, radosno i opušteno u molitvi je proživjela šest mjeseci čekajući rođenje svoje drage Ivane Emanuele, koja se rodila na Veliku subotu, 21. travnja 1962. Liječnici su sve učinili da spase i nju i njezino dijete. Dijete je rođeno živo i zdravo, a ona je sedmi dan nakon poroda s molitvom na usnama „Isuse, ljubim Te“ preminula u bolnici, u Monzi. S pravom je u propovijedi prigodom njezinoga proglašenja svetom Ivan Pavao II. rekao: „Po primjeru Krista, koji je ljubio svoje do kraja, i ova je sveta majka obitelji junački ostala vjerna zadaći koju je preuzela na dan vjenčanja“. Sveta Ivanka Beretta Molla prva je liječnica koja je uzdignuta na čast oltara, pa je proglašena zaštitnicom trudnica, djece i promicatelja kulture života.
Ovomu našemu vremenu i društvu potrebni su hrabri promicatelji kulture života. Potrebne su krjeposne i duhovne žene i majke koje imaju veliko srce i snažnu i stabilnu vjeru. I dok se pitamo kako u svijetu izvrnutih vrjednota, loših primjera i ponuda pomoći suvremenim djevojkama i ženama da budu dostojne svoga poziva i postanu dobre i odgovorne žene i majke, evo nekih naznaka takvom odgovoru: Za kršćanske žene nema pravoga i prosvijetljenoga materinstva bez Boga, bez vjere, bez molitve i pobožnosti, bez milosnoga i sakramentalnoga života. Uzorne kršćanke i majke, koje su potrebne društvu i Crkvi, nadahnjuju se Gospinim primjerom, kleče pred njom – najvećom i najsvetijom ženom i Majkom – i mole njezinu pomoć i blagoslov. Drage štovateljice naše Gospe, zapalite i njegujte to svjetlo dobrote u svom srcu i u svojoj obitelji! Budite svjesne „svoga ženskoga genija i materinskoga dostojanstva“ o čemu je tako slikovito i zauzeto zborio veliki papa sveti Ivan Pavao II. I pozvao vas da budete ponosne na to i da ostanete vjerne onomu što vam je u naravi upisano!
4. Zahvalni smo Bogu za svjetlo dobrote koje nam je preko Marije zasjalo i očitovalo se u divnim likovima tolikih žena i majki kroz našu burnu povijest. Stoga, obraćamo se danas Mariji na nebo uznesenoj, toj „ženi zaogrnutoj suncem“. S njom želimo graditi novo društvo i od srca zahvaliti za tolike vrijedne žene i majke iz našega obiteljskoga stabla „kojega bure ne iščupaše i požari ne izgoriše“, kako je 1932. pisao naš vrli umjetnik Ivan Meštrović. On je, naime, nošen nadahnućem kako je „naša zemlja sačuvala uspomene, a naša Gospa lozu našu“, pjesničkim stilom pozvao sve neka „zahvale:
- Njoj – nepresušnu vrelu, čiji tijek sve suše i potresi ne prekinuše;
- Njoj – stablu jakomu, koga sve bure ne iščupaše i svi požari ne izgorješe;
- Njoj – čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše;
- Njoj – iz čijega krila sunce ugledasmo i Gospodina osjetismo neka je za sve vjekove hvala i ljubav naša“.
Hvala Ti, Ivane, naš domaći Michelangelo, za ovaj vjerom prožet i „umjetnički isklesan“ himan u čast hrvatskoj ženi i majci čije obiteljsko stablo „bure ne iščupaše i požari ne izgorješe“. Hvala Ti za Tvoj hvalospjev svim ženama i majkama diljem Lijepe Naše čija „jaka stabla i žile ne uginuše, niti sokovi ne presahnuše“.
Svjesni nezamjenjive uloge Majke Božje u povijesti spasenja, kao i svih vrijednih žena i majki iz roda hrvatskoga koje nam očuvaše lozu našu, osjećamo potrebu trajno se vraćati upravo tim korijenima. I učiniti životnim naš zavjet iz nedavne prošlosti, tijekom Branimirove godine, u Ninu 1979. Tada smo, naime, odlučili „slaviti i životom potvrđivati svoj krsni savez s Bogom“. I povezano s time učiniti sve da se molitva ponovno useli u naše domove. Molitva je, naime, znak našega narodnoga i kršćanskoga identiteta koji prepoznajemo upravo u onom ninskomu geslu i zavjetu: „Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom Misu slavi“! Molimo Gospu, na nebo uznesenu, neka pomogne nama i našim obiteljima ostvariti te visoke i časne ciljeve i ideale. Tako neka bude. Amen.
† Želimir, nadbiskup zadarski
Škabrnja i Belafuža, 15. kolovoza 2018.