ZADAR: PROPOVIJED mons. Ž. PULJIĆA NA VAZMENOM BDJENJU U KATEDRALI SV. STOŠIJE

1. Jučer smo s bolju u srcu i duši pratili Isusa na njegovom krvavom putu. Uz Gospin plač, koji je nekada bio sastavni dio obiteljske molitve tijekom korizme, razmišljali smo o toj potresnoj drami stradanja i umiranja, muke i smrti našega Gospodina Isusa Krista. Svetom tišinom kao temeljnim pravilom liturgijskoga slavlja, uz pobožne glazbene napjeve i poklike, pokušali smo osjetiti njezin „nebeski izvor u kojem vlada utiha, mir, spokoj i tiho klanjanje presjajnom licu Božjem“ (kard Sarah, str. 65). I večeras tijekom ovoga bdijenja osjetili smo potrebu njezinoga sklada i smirenosti kako bismo uz pomoć Božje riječi mogli otkriti ne samo smisao i poruku Isusova trpljenja, već i smisao našega života i postojanja.

Izvješća Staroga Zavjeta, koja smo sada slušali, kao da nam žele pružiti određeni odgovor i protumačiti značenje ove svete noći. Naime, drama Velikoga Petka prouzročila je skupini Isusovih učenika teške i tužne trenutke straha i razočaranja. A to su lijepo ispovjedila dvojica učenika na putu u Emaus: „A mi se nadasmo“. Prošla noć s Petka na subotu bili su neobično turobni i bez perspektive. I sam završetak obreda, kada se vjernici razilaze iz crkve u šutnji, pomaže dočarati njihovu potresenost svim onim što se čulo u evanđeoskom izvješću. Doda li se k tomu i činjenica da „učenici u strahu od Židova zaključani u dvorani Posljednje večere, kukaju, dvoume, ne shvaćaju i zdvajaju. A Židovi dotle osiguravaju grob sa stražom da ne bi slučajno tkogod od njegovih došao i ukrao ga, pa onda kazao da je uskrsnuo. Doista besmisleno. Vidjeli su kako umire u bolovima. Proboli su mu srce da se uvjere da je doista preminuo. A sada postavljaju stražu.

2. Vidjeli smo sinoć kako izvješće o Isusovoj muci započinje u vrtu. Evanđelist Ivan želi podsjetiti na onaj edenski vrt izgubljenoga raja gdje je prvi Adam sve proigrao. Isusova muka, koja počinje u vrtu, podsjeća kako sada „novi Adam“ sve popravlja. Na poldanjoj Misi na Božić Crkva moli: „Bože, koji si divno sazdao čovječje dostojanstvo, a još ga divnije obnovio, udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina“. Večerašnju pak liturgiju bdijenja započeli smo pod vedrim nebom. Kao da se time želi reći: ovo je nebeski, svemirski događaj, nadpovijesna milosna stvarnost koju nam Krist svojim križem, mukom, smrću i uskrsnućem objavljuje. „Krist, trajni lik Božji, poslušan do smrti, smrti na križu, sada „uskrišen više ne umire“ (Rim 6, 10). On siđe iz krila Očeva u zagrljaj smrti, kako bi nas izveo iz tame u svjetlost, iz smrti u život, iz grijeha u stanje milosti i svetosti.

Ovo je noć, braćo i sestre, jedinstvena u povijesti ljudskog roda u kojoj je raspeti i pokopani Krist  uskrsnuo. Njegovo je uskrsnuće zbiljski povijesni događaj kojega su pojedinosti zabilježene u Svetom Pismu. A o njemu su svjedočili i prvi vjesnici i svjedoci. Ono stoga biva kamenom temeljcem apostolskog naviještanja. A Uskrsli Krist je svjetlo u povijesti mraka i tame, njezino središte i raskrižje, smisao i otkupljenje. „Nema, uistinu, pod kapom nebeskom drugog imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti, osim imena Isusa Krista“ reći će apostol Petar u svojoj duhovskoj propovijedi (Dj 4,12). Zato smo započeli bdijenje veličanstvenim hvalospjevom u kojem se poziva: „Nek uskliknu službenici Božji; neka jekne trublja spasenja; nek se raduje zemlja tolikim obasjana bljeskom“. Jer, Uskrsnuli je došao raskinuti lance grješnoga ropstva i donijeti utjehu ranjenom svijetu; proglasiti sužnjima oslobođenje, vratiti vid slijepima, izliječiti srca slomljena, i proglasiti godinu milosti Gospodnje (Lk 4, 18 -19). – Svima vama koji ste u ovo korizmeno vrijeme osjetili blagodati molitve i sakramentalnog života, i koji ste aktivno i pobožno sudjelovali u obredima svetog Trodnevlja, želim blagoslovljene uskrsne blagdane s evanđeoskim pozdravom: Uskrsnuo je Gospodin doista, aleluja!

† Želimir, nadbiskup

Katedrala sv. Stošije, 31. ožujka 2018.