1. Muka gospodina našega Isusa Krista po Ivanu prava je drama koja započinje u vrtu. Ivan nas želi podsjetiti na onaj edenski vrt izgubljenoga raja gdje je prvi Adam sve proigrao, i nas u grijeh uveo. Ali, muka Gospodina našega Isusa Krista počinje također u vrtu, gdje novi Adam sve popravlja.. Bože koji si sve stvorio, i još divnije u svom Sinu obnovio… Iako se opisani događaj davno se zbio, mi i danas čujemo njegovu jeku. I osjećamo kako smo lošim življenjem i mi obuhvaćeni u toj priči, pa osudili Gospodina. On, naime, pada na križnom putu pod teretom naših grijeha. U toj drami čuli smo da se i priroda buni i hramska zavjesa puca. A Isusovo srce razdire se od bola jer ga njegov narod muči i razapinje: „Puče moj, što učinih Tebi, ili u čemu ožalostih tebe, odgovori meni!“
Neka naš odgovor bude u tišini koje je sve manje u ovom svijetu buke i galame. „Sveta tišina je, naime, gradivo od koga je satkano naše bogoslužje. Ništa ne bi smjelo narušavati njezino ozračje. Ona je naravna klima koja nas uči i uvodi u mističnu stvarnost koja je bremenita ljubavnom intimnošću. A sveta tišina temeljni zakon i pravilo liturgijskoga slavlja. „Tišinom se vraćamo svom nebeskom izvoru u kojem vlada utiha, mir, spokoj, razmatranje i tiho klanjanje presjajnom licu Božjem“ (kard Sarah, str. 65). Ona je prijateljstvo i ljubav, unutarnji sklad i smirenost. Stoga, tišina i smirenost kucaju istim srcem“, veli kard. Sarah u svojoj knjizi „Snaga tišine“. Posebice nam je potrebna takva tišina dok razmatramo muku i smrt Isusovu. Njezinom snagom kadri smo uočiti kako su i naše krivnje i grijesi anticipirano utkani u Judinoj izdaji, Pilatovoj osudi, u Malkovom šamaru, u Petrovoj zataji, u bijesu svjetine, u okrutnosti vojnika. I dok slušali ovo pjevano izvješće srce nam se ledilo i spopadala nas brojna, teška i neshvatljiva pitanja koja nam ne daju mira.
2. Ne kanimo večeras na njih tražiti odgovore. Ali, očima vjere odlučno priželjkujemo i na tu nakanu u tišini molimo: Nikada se ne naći u ulozi Jude koji će Isusa prodati za mizerne škude. Isto tako ne daj nam Bože naći se među lažnim svjedocima koji bi Isusa teretili svojim krivim iskazima. Ne bismo također željeli ponavljati Petrovo iskustvo koji se kleo i preklinjao „da Isusa ne pozna“. Posebice pak ne bismo se htjeli naći se među svjetinom koja viče „raspni ga, raspni“. Radije bismo se umiješali među one brojne Isusove sljedbenike koji su bili osuđivani samo radi toga jer su bili uz njega, njegovo ime nosili i njegovu nauku s radošću pronosili. Od rimskih do naših dana. To je ono silno mnoštvo koje je opečaćeno krvlju Jaganjčevom; velikani i heroji, koji su cijenili slobodu duha i nisu se strašili okova kako ne bi bilo okovano Evanđelje. Gledamo ih, divimo im se i u tišini Bogu za njih zahvaljujemo.
Pokušajmo također u dubini duha i sabranosti otkriti da križ i trpljenje nije bila glavna namjera Isusovog dolaska na svijet. Ne. Njegova je namjera bila spasenje, uskrsnuće i život vječni. Ali, nema drugog puta koji bi tamo vodio osim onoga preko Maslinske Gore, Golgote i Kalvarije. Stoga je križ naš lijek, naša snaga i utjeha. S križem dolazi blagoslov. A sudjelovanje u dirljivim obredima Velikoga Petka izraz je naše vjere, molitve, nade i počasti svetom drvu križa na kojem Isus umrije. Stoga i večeras usrdno molimo: Ne daj, Isuse, da neizmjerna vrijednost tvoga križa i tvoje svete krvi bude za nas izgubljena. „Častimo te, križu sveti, na kom umrije Isus naš. Ust’ma srcem častimo te sveti križu Isusov!“
† Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala sv. Stošije, 30. ožujka 2018.