ZADAR: SLUŽBA MUKE GOSPODNJE NA VELIKI PETAK U KATEDRALI SV. STOŠIJE

Zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je Službu Muke Gospodnje na Veliki petak 30. ožujka u katedrali sv. Stošije u Zadru, koji je počeo prostracijom nadbiskupa Puljića ispred glavnog oltara u prezbiteriju katedrale, u tišini. O svetosti tišine nadbiskup je govorio u propovijedi, istaknuvši da obred Velikog petka u određenom trenutku traži da se zaustavimo, ne govorimo, ne pjevamo.

„Sami početak obreda je također poziv na tišinu. Kad se glavni celebrant prostre na zemlju, kao da želi reći, ‘Pred ovim otajstvom Božje smrti, padam. Ne shvaćam. Ali po jakoj vjeri znamo što tu biva’. Kad su pjevači za vrijeme navještaja Muke našeg Gospodina najavili da je Isus izdahnuo na križu, opet smo pali na koljena i u šutnji se zaustavili da razmišljamo o tom velikom, nama neshvatljivom ali stvarnom trenutku Božjeg umiranja“ rekao je mons. Puljić.

„Osobito nam je potrebna tišina dok razmatramo muku Isusovu. Njenom snagom kadri smo uočiti kako su i naši grijesi i krivnje utkani u Isusov proces: u Judinoj izdaji, u Pilatovoj osudi, u Petrovoj zataji, u bijesu svjetine, u okrutnosti vojnika“ rekao je nadbiskup, potaknuvši da u vjeri odlučno učinimo i molimo da se nikad ne nađemo u ulozi Jude koji je Isusa prodao za mizerne škude, među lažnim svjedocima koji bi teretili Isusa svojim krivim iskazima, među svjetinom koja je vikala da Isusa razapnu jer je razbojnik, da ne ponavljamo Petrovo iskustvo koji se kleo da Isusa ne pozna.

„Radije bismo se umiješali među Isusove brojne sljedbenike koji su bili osuđivani kao i on, samo radi toga jer su bili uz Isusa. Jer su njegovo ime nosili i njegov nauk pronosili, od rimskih do naših dana. To je ono silno mnoštvo opečaćeno krvlju Jaganjčevom, o kojem Ivan govori u svom Otkrivenju. Ti su velikani i heroji cijenili slobodu duha i nisu se strašili okova, kako ne bi bilo okovano evanđelje. To su silni misionari koji su poginuli za Isusovo ime. Poginuli su samo radi toga jer su Isusovo ime širili. Divimo im se i za njih Bogu zahvaljujemo“ istaknuo je nadbiskup.

Potaknuo je da u dubini duha, tišini i sabranosti otkrijemo kako križ i trpljenje nisu bili glavna namjera Isusovog dolaska na svijet. „Isus nije došao samo radi toga, da bude raspet. Njegova namjera bila je spasenje, uskrsnuće i život vječni. Ali nema drugog puta koji bi tamo vodio, osim onoga preko Maslinske gore, preko Golgote i kalvarije. Stoga je križ naš lijek, snaga i utjeha. S križem dolazi blagoslov, a sudjelovanje u dirljivim obredima Velikog petka izraz je naše vjere, molitve i počasti svetom drvu križa na kojem je Isus umro. Molimo ‘Ne daj, Isuse, da neizmjerna vrijednost križa i tvoje svete krvi bude za mene izgubljena’“ potaknuo je mons. Puljić.

Liturgija Velikog petka sastoji se od tri dijela: liturgije Riječi koja završava sveopćom molitvom kad molimo Boga da spasi sve ljude, drugi je klanjanje svetom drvu križa na kojem visi Isus, naš spasitelj i otkupitelj, s kojega je došao spas svijetu te pričest njegovim tijelom koje je ostavio na Posljednjoj večeri.

„Drama koju Ivan započinje u vrtu gdje se Isus našao s učenicima želi nas podsjetiti na Edenski vrt, na Božji vrt gdje su bili postavljeni prvi ljudi. Na raj koji smo izgubili jer su Adam i Eva pogriješili pa su morali doći novi Adam i nova Eva. U vrtu Isus započinje svoju muku kako bi nas otkupio i spasio. Novi Adam će novu Evu na samom odlasku s ovoga svijeta predati Ivanu: ‘Ivane, evo ti majke. Majko, evo ti sina’. Kakav dar i kakva milost“ rekao je nadbiskup.

Unatoč svim teškoćama kroz povijest i kazni koju smo proživjeli, ne gledamo na ono što je loše, nego na ono što nam je Bog darovao po svome Sinu kojega je poslao da nas spasi i otkupi, naglasio je mons. Puljić. Istaknuvši povijesnu dimenziju tog događaja koji se davno zbio, nadbiskup je rekao kako je potresno da je prorok Izaija sedam stoljeća prije nego se to dogodilo, najavio kakvo će biti lice Sina Božjega: iznakaženo, popljuvano, leđa izbrazdana. „Sve je to prorok vidio i sve se to ostvarilo. I danas čujemo jeku tog događaja. Suosjećamo jer smo svojim življenjem i mi obuhvaćeni u toj priči. I mi smo dionici tog procesa, i mi smo sudjelovali u osudi Isusa svojim grijesima, nevaljanim činima i lošim postupcima. Osjećamo potrebu reći ‘Gospodine, oprosti nam’.

U toj drami i priroda se buni i hramska zavjesa puca, a Isusovo srce se razdire od bola jer ga njegov narod muči i razapinje. Štoviše, uvjerava Pilata da je zločinac, inače mu ga ne bi predali“ istaknuo je mons. Puljić. Potaknuo je puk da razmotri što smo učinili Gospodinu. Naš odgovor neka bude u tišini naše sabranosti i molitve „koje je, nažalost, u ovom svijetu sve manje, zbog velike buke i galame“. Pritom je nadbiskup podsjetio na knjigu kardinala Roberta Sarah ‘Snaga tišine’ koja poziva na sabranost i molitvu.

„Sveta tišina je gradivo od kojeg je satkano naše bogoslužje. Ništa ne bi smjelo narušavati njeno ozračje. Ona je naravna klima koja nas uči i uvodi u mističnu stvarnost koja je bremenita ljubavlju i intimnošću. Ništa nas ne poziva na svetu tišinu kao otajstvo Kristovog umiranja i njegove muke. Sveta tišina je temeljni zakon i pravilo liturgije. Tišinom se vraćamo svom nebeskom izvoru u kojem vlada utiha, mir, spokoj, razmatranje i tiho klanjanje presjajnom licu Božjem. Tišina je unutarnji sklad i smirenost“ podsjetio je na misli kardinala Sarah mons. Puljić, potaknuvši: „O kad bismo postali svjesni toga, pa i u obiteljima pokušali tražiti trenutke tišine. Zbog buke i televizije nismo kadri pogledati ni jedno drugome u oči, sjesti i popričati. Buka nam treba kao neki sedativ. A onda nas još više uznemiruje. Tišina i smirenost kucaju istim srcem“.

Procesija s križem središtem grada od katedrale do crkve sv. Šime nije održana zbog kiše, pa je nadbiskup Puljić učinio ophod kroz katedralu s križem s kojim je na kraju bogoslužja blagoslovio puk.

Za to vrijeme Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo. Žana Morovića pjevao je prijekore ‘Puče moj, što učinih tebi’. Nakon liturgije Velikog petka, puk je u molitvi pohodio Isusov grob u lađi katedrale.

Ines Grbić