Nedjelja je vjernicima obiteljsko sidrište i duhovno središte
1. Prije par tjedana održan je u Zagrebu sedmi pastoralni kolokvij o temi „Svećenik i nedjelja“. Kad se ima u vidu da je nedjeljna euharistija svrha i počelo svećeničkoga poslanja, razumljivo je zašto je nedjelja tako važna. Ona je, naime, bila i još je uvijek poseban dan u tjednu koji prožima vjernike i stvara njihov duhovni identitet. Stoga se i govori kako je nedjelja naše „duhovno sidrište i duhovno središte“. Kada se kaže da je nedjelja duhovno središte, onda se misli kako je sve prema njoj usmjereno. A sidrište slikovito objašnjava kako je taj Dan Gospodnji poput sidra koje daje sigurnost brodu da ga vjetrovi i valovi ne bace na pučinu. Kad je lađa dobro usidrena, a Gospodin u središtu života obitelji i pojedinaca, nedjeljna euharistija tada postaje važnim svetim događajem koji se ne propušta.
Uz nedjelju je, naime, vezana i kultura pamćenja „istina naše svete vjere“ koja se događa upravo u kontekstu nedjeljnih okupljanja i liturgijskih slavlja. Tijekom toga dana ljudi posvećuju vrijeme ne samo druženju, već i molitvi, liturgiji, katehezi. Dan Gospodnji, dakle, postaje duhovnim izvorištem i uporištem u njihovu životu. Ne čudi onda što su vjernici Bitinije davno govorili svojim progoniteljima, koji su im zabranjivali okupljati se po kućama i slaviti euharistiju, kako „ne mogu živjeti bez nedjeljnoga sastanka“ (sine domenico non possumus).
2. Gdje su razlozi, korijeni i temelji toga nedjeljnoga okupljanja?! Nalazimo ih na stranicama Biblije, u evanđeoskom izvješću koji se čita na Uskrs: „Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka dođoše žene i nađoše otkotrljan kamen s groba“. Događaj koji se zbio „prvog dana u tjednu“ po suboti, vjernicima je bio toliko važan da su se okupljali na taj dan blagovati euharistiju i slaviti događaj spasenja. O tom blagdanu Crkva već dva milenija propovijeda i radosno ispovijeda: „Znamo da si doistine, uskrsnuo Božji Sine!“ A u veličanstvenom hvalospjevu liturgije bdijenja poziva: „Neka uskliknu službenici Božji; neka jekne trublja spasenja; neka se raduje zemlja tolikim obasjana bljeskom“. Jer, „u prvi dan tjedna“ – u nedjelju, Krist nas je svojim uskrsnućem izveo iz ropstva na slobodu.
To je, dakle, Dan Gospodnji. Ali i blagdan kršćana koji objavljuje duboki smisao našega postojanja. S pravom se u psalmu kaže: „Ovo je dan što ga učini Gospodin. Kličimo i radujmo se u njemu“ (Ps 118, 24). Prvi su kršćani i uz prijetnju progonstva i smrti govorili kako bez nedjelje ne mogu živjeti. Nosila ih je vjera kako je On, Uskrsli Gospodin, nepomućeno svjetlo u povijesti ljudskog mraka i tame. Njihovo središte, raskrižje i sidrište, smisao i otkupljenje. Svjesni toga, svećenici su na svom ovogodišnjem kolokviju razmišljali što činiti i što ne propustiti da nam nedjelja ne izgubi na svom duhovnom i pastoralnom značenju.
3. U sekulariziranom svijetu, naime, u kojem je nedjelja postala samo „danom opuštanja, rasterećenja, zabave i odmora“, svećenici su pozvani čuvati duhovnost i otajstvenost nedjelje. I pomagati svim raspoloživim sredstvima našim vjernicima da im nedjelja bude i ostane njihovo duhovno središte i sidrište, izvorište i uporište, dan obiteljskoga zajedništva, radosti, molitve i sabranosti. Kada nam je duša ispunjena vjerom i otajstvenim značenjem uskrsnoga događaja, mi smo kadri s onom dvojicom učenika iz Emausa ponavljati da nam je „srce gorjelo dok nam se na misi tumačilo Pisma“ (usp. Lk 24, 32).
To nije neka „utješna filozofija“ za slabe i naivne. Objekt vjere nije samo povijesno izvješće o događaju koji se zbio „prvoga dana u tjednu“, već njegovo „nadpovijesno značenje“ koje je Pavao opisao u svojoj prvoj poslanici Korinćanima: „Da Krist nije uskrsnuo, uzaludno bi bilo naše propovijedanje“ (1 Kor 15, 14), neosnovano i bezizgledno naše ufanje. On je, naime, Put, Istina i Život, središte i smisao svega. I nema, uistinu, pod nebom drugog imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti, osim imena Isusa Krista (Dj 4,12). U to ime, svim vjernicima u domovini i inozemstvu želim sretne i blagoslovljene uskrsne blagdane te čvrstom vjerom i nadom ispunjene naše ovozemaljske dane!
Mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup
