1. Ova nas nedjelja uvodi u Veliki tjedan muke Gospodina našega Isusa Krista kako su je u viđenju opisali prorok Izaia, a teološki orisali apostol Pavao i evanđelist Marko. Prorok Izaija prikazuje Mesiju kao Učitelja i Tješitelja. Ali, i kao dobroga Učenika koji „svako jutro sluša što to Jahve određuje“. „Gospodin Bog mi uho otvori, ja se ne protivih niti uzmicah.. Leđa podmetnuh onima što me udarahu“. I doista, leđa mu bijahu izbrazdana bičevima, kao oranica plugovima. A lice, ta ljepota svijeta bilo je neljudski iznakaženo i popljuvano. Psalmist još konkretnije i slikovitije opisuje rulju zločinačku koja ga je opkolila kao čopor pasa; koji se podruguju, razvlače usne i mašu glavom. I za odjeću njegovu bacaju kocku.
I dok čitamo izvješće o Mesiji koji osuđen pati i umire, razmišljamo o njegovima koji su doživljavali isto jer su bili njegovi, njegovo ime nosili i njegov nauk pronosili i svjedočili. Divimo se i Bogu zahvaljujem za silno mnoštvo malih i neznatnih Isusovih svjedoka u školama, bolnicama, trgovinama i tvornicama.. kojima se možda i danas poneki „podruguju, razvlače usne i mašu glavom“ jer vjeruju, mole se i dolaze na svete sakramente.. Čuli smo i svetoga Pavla koji kao zaljubljenik Krista raspetoga poručuje lapidarno, kratko i jezgrovito: „Krist, trajni lik Božji, uze lik sluge, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu’. Doista neshvatljivo otajstvo i najdublje poniženje. Ali, nastavlja Pavao, to je razlog što ga Bog uzvisi i dade mu ime nad svakim imenom.. I nema drugog imena pod kapom nebeskom u kojem nam se spasiti osim imena Isusa Krista.
2. I konačno slušali smo kako Marko opisuje dramu Isusovoga žrtvovanja u nekoliko slika i činova. Tijekom ovoga svetoga Tjedna razmišljat ćemo o ustanovljenju Euharistije i svećeničkog reda (na Velik Četvrtak), o Judinoj izdaji, te o muci i smrti Isusovoj (na Veliki Petak), te o pokopu i uskrsnuću (na Veliku subotu i Uskrs). Htio bih na kraju ove kratke homilije skrenuti Vašu pozornost na dvije scene Markovoga prikaza Isusove drame. U prvoj sceni, na samom početku muke, vidjeli smo „glavare svećeničke i pismoznance“ u Jeruzalemu. Današnjim rječnikom to bi bili kreatori dnevne politike, javnoga mnijenja i svjetskoga poretka. U isto vrijeme u Betaniji, u neznatnom mjestu u provinciji, dok Isus sjedi u kući Šimuna Gubavca, dolazi „neka žena s posudom nardove skupocjene pomasti i polijeva je po Isusovoj glavi“. Na samom početku drame imamo kremu društva u metropoli koja sprema smrt za Nevinoga, a u provinciji neznanu ženu koja pomazuje Isusa za njegov ukop. U ženi koja je opisana zamjenicom „neka“, počašćen je ženski rod, počašćene su sve one vrijedne žene, majke, supruge, domaćice i odgajateljice koje su snagom ženskog instinkta osjetile nepravdu koja je nad Isusom učinjena: Od Pilatove supruge do onih pobožnih žena koje su ga pratile i oplakivale.
Druga scena opisa ove Markove drame jesu Isusove zadnje riječi koje su najpotresnije: „Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?“ Nema toga tko se ne uznemiri kad ih čuje ili pročita. Dira nas plač i jauk napuštenoga Mesije koji s križa vapije i moli. Nebo šuti. Priroda se buni. Sunce pomrčava. Nastaje tama po svoj zemlji. Strašna drama u koju su upleteni i ljudi i priroda. Zašto si, Bože, dopustio da se ljudi poigraju sudbinom tvoga Sina? Kako si mogao gledati nevinog Isusa pod križem i pred Sinedrijem? Zašto si odabrao patnjom spašavati ljude? Čudimo se akterima ovoga prežalosnoga procesa, te u tami odbačenosti i prijezira slušamo svjetinu koja razulareno urliče: „Raspni ga, raspni!“ I dok suosjećamo s tvojim patnjama, Gospodine, osjećamo kako negdje u dubini našega bića tinja i rudi zora uskrsnuća. Stoga, ponizna srca i raskajane duše rado bismo se pridružili u društvo onih dobrih žena koje su te pratile na tvom križnom putu i s tobom supatile. Očima vjere želimo ponavljati ovih svetih dana Velikoga Tjedna one satnikove riječi: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji! O Bože, pomozi našoj nevjeri. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, 25. ožujka 2018.