Obvezuje nas bogata kulturna ostavština naših svetih zaštitnika
1. Našim svetim zaštitnicima, sv. Šimunu, Stošiji, Zoilu i Krševanu, dugujemo puno toga što danas imamo; bogatu kulturnu ostavštinu po kojoj nas i drugi prepoznaju i cijene. U ovom tri tisuće godina starom gradu, koji od 4. stoljeća ima svoga biskupa, povijest je zaslugom vrijednih i marnih ljudi, posebice kršćanskoga nadahnuća tijekom 17 stoljeća, namrla bogatu umjetničku baštinu arhitekture, slikarstva, kiparstva i zlatarstva. Naša obveza i poslanje je ne samo baštinjeno blago prenijeti mlađim naraštajima, već im pomagati riječju i primjerom da usvoje i u životu provode vrjednote koje su naši sveti zaštitnici zastupali, kao napr. vrjednotu marljivosti, pobožnosti, pravednosti, poštenja, zdravoga rodoljublja i čovjekoljublja; kao i vjernosti Božjim zapovijedima upisanim u srcu i savjesti svakog ljudskog bića.
Mi u našem gradu već nekoliko godina obilježavamo „Krševanove dane kršćanske kulture“ koji uobičajeno započinju u mjesecu sv. Krševana i odvijaju se tijekom studenoga i prosinca, sve do blagdana svete Stošije. Liturgiju, nažalost, ne slavimo u Krševanovoj crkvi iz 12. stoljeća zbog sanacije i obnove. Ali, nadamo se da ćemo, kad obnova bude privedena kraju, u tom sakralnom biseru srednjovjekovne arhitekture, moći služiti ne samo liturgiju, već organizirati i kulturne događaje poput koncerata, izložbi, tribina, predavanja, predstavljanja knjiga i drugo. Veseli nas u tom kontekstu i Odluka europskog parlamenta da slijedeću godinu (2018.) proglase „Europskom godinom kulturne baštine“. Stoga, uz „Krševanove dane kršćanske kulture“, koji su već započeli, čini mi se prigodnim reći par riječi o odnosu vjere i kulture, kao i o čovjeku kao „stvaratelju kulture“. U tomu nam osobitu pomoć pruža Učiteljstvo Crkve, posebice dvojica papa: Sveti Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Poslužit ću se nekim mislima i riječima svetoga Ivana Pavla II.
2. Na uobičajeno pitanje „kojom mjerom mjeriti čovjeka; i jesu li fizičke sile, osjećaji, inteligencija ti koji ga određuju“, on je u prigodi pohoda u Poljskoj (13. lipnja 1979.) odgovorio: „Čovjeka treba mjeriti središnjom mjerom svijesti i savjesti“. Tim opisom i definicijom čovjeka koga se promatra kroz prizmu svijesti i savjesti, on se distancira od svih ideologija koje svoja razmišljanja o čovjeku započinju od slika stvorenih putem socijalnih, povijesnih, kulturnih, materijalnih ili političkih uvjetovanosti.. Svijest i savjest bitne su komponente koje određuju čovjeka i njegova djela, među kojima je i kultura. A glavne dimenzije kulture su sloboda i cjelovitost. „Autentična kultura slobode izvire iz dubina duha, iz bistrine uma i iz nesebične ljubavi, te izvan slobode ne može biti ni kulture“, govorio je sveti Ivan Pavao II. Isto tako važna je i cjelovitost koja gleda na čovjeka u cjelini: na području duha i tije1a, na polju njegovih misli i osjećaja, te svega tipično ljudskoga, ali i božanskoga. Jer, u čovjeku „drijema izvanpovijesni element koji je izvorom njegove ljudskosti“, tvrdio je Ivan Pavao II.
Posljednja tri stoljeća, nažalost, nije se pristupalo cjelovitom proučavanju čovjeka. Napr. njegovu religioznu dimenziju opisivalo se „nezrelim stanjem duha“, ili pak „predznanstvenim mentalitetom“. A u ozračju vladajućega ateizma religiju se proglasilo „opijumom naroda“ (Marx) ili „opsesivnom neurozom“ (Freud). To je onda dovelo do totalitarnih ideoloških i političkih sustava u kojima se čovjek utopio i „postao dijelom materije ili anonimnim građaninom ovozemaljskog grada“. Stoga je Ivan Pavao II. smatrao da je obrana religiozne dimenzije zapravo obrana slobode i savjesti. A „religija matrica autentične kulture“. Povreda „ljudske savjesti i otvorenosti transcendenciji“, govorio je Ivan Pavao II, „najveći je zločin kojim se može uprljati neki ideološki sustav“. Zato je vjerovao da će se „dogoditi obnova kulture kada se znanstvena misao i snaga vjere udruže u traženju istine koju je Bog objavio čovjeku“. U tom vidu on je neumorno ponavljao nužnost i potrebu da se za preobrazbu čovjeka, znanosti i kulture „udruže razum i vjera, znanost i etika“.
3. Nadati se kako će i Crkva u „Europskoj godini kulturne baštine“ (2018.) moći ponuditi svoje silno blago baštinjeno i stvarano stoljećima, te pokazati put obnove kršćanske kulture koja se ima dogoditi tako da „razum iznova zagrli vjeru, a znanost krene u svoje pustolovine istraživanja pod ruku s etikom“.
Razum, dakle, u zagrljaju s vjerom i znanost pod ruku s etikom budi i daje novu nadu Lijepoj Našoj i ovom starom kontinentu, Europi. Neka nas ovdje u Zadru, na putu preobrazbe čovjeka, znanosti i kulture, pomaže naš dragi prijatelj sveti Ivan Pavao II. i naš višestoljetni zaštitnik sveti Krševan. Amen.
† Želimir, nadbiskup
Katedrala – Večernja, 23. 11. 2017.