„Posvećeni život je sastavni dio Crkve i njenog poslanja u svijetu. Nužno je vezan uz njenu povijest. Dok je Crkve bit će i posvećenog života. Karizma ne može biti izvan Crkve i misijskog poslanja“ poručio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić na svojoj prvoj rekolekciji s redovnicama zadarske nadbiskupije u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu 17. studenog. Tada je i priopćio svoju odluku o utemeljenju Vijeća za posvećeni život u zadarskoj nadbiskupiji čije su članove predložile pojedine redovničke zajednice, a između ostalog će određivati i teme svojih mjesečnih susreta. U Vijeću su: fra Diego Deklič, o. Ryszard Reikowski, s. Benedikta Miš (Karmelićanke), s. Viktorija Gadža (Kćeri milosrđa), s. Jozefina Bagarić (Kćeri Božje ljubavi), s. Rozarija Ćurić (Klanjateljice Krvi Kristove), s. Laudes Bosančić (Služavke Malog Isusa), s. Andrijana Mirčeta (sv. Vinka Paulskog) i s. Klara Šimunović (Školske sestre franjevke). Brojnost i raznolika orijentiranost redova očituje se od tišine samostanskih ćelija do aktivnog apostolskog uranjanja u četvrtima velikih gradova; od razmatranja i kontemplacije do apostolata i akcije; od povlačenja iz svijeta do stvaralačkih nastupa u obavijesnim sredstvima; od monaške stabilnosti do misionarske pokretljivosti i mobilnosti, rekao je mons. Puljić zahvalivši na Božjem daru posvećenog života. „Gdje su sanjari, optimisti?“ upitao je nadbiskup, rekavši da je sanjar čovjek koji vidi dalje, više, svijetlije; putokaz koji se nada i u crnom okruženju. Podsjetio je na pitanje jednog predavača ‘Znaju li redovnici sanjati budućnost’? rekavši da su i sinodalni oci govorili o redovnicima kao o svojevrsnim sanjarima i nepopravljivim optimistima. „U kršćanskom okruženju sve je manje optimizma a sve više depresije i bezvoljnosti. Nedostaju sanjari i optimisti. Očekivati je da će Duh Božji ‘zgrabiti’ pojedince kako bi i u ovom povijesnom kairosu i izazovnom vremenu stali uz program Isusovog Govora na gori i opstali pred stupicama i zavođenjima svijeta. Crkva je kao mistično tijelo u jedinstvu i raznolikosti sazdana na sakramentima, službama i karizmama“ rekao je mons. Puljić. Svojevremeno je u ime HBK sudjelovao na Sinodi biskupa o posvećenom životu koja je izrazila vjeru u njegovu preobražavajuću snagu. Da bi se ostvarila vitalnost posvećenog života potrebna je vjernost Kristu i Evanđelju, Crkvi i njenom misijskom poslanju, idealima posvećenog života i karizmi osnivača te čovjeku svog vremena. Nadbiskup je podsjetio na poruku sinodalnih otaca da je posvećeni život u crkvenoj povijesti živo djelovanje Duha Božjeg, povlašteni prostor ljubavi prema Bogu i bližnjemu, svjedočanstvo božanskog nauma da od čovječanstva učini veliku obitelj djece Božje. Taj Duh neće prestati upravljati Crkvu oblicima neiscrpne svetosti.
U Europi proživljavamo ‘izgon’ evanđeoskih vrednota te je mons. Puljić naglasio pojavu novih areopaga gdje redovnici trebaju biti kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta, svjedočiti poput sv. Pavla u Ateni. To su sveučilišta, škole, istraživački centri, mediji i kulturne institucije. „Često izgleda da je Europa umorna, redovnici zbunjeni, da kršćanstvo ne nudi ništa novog. Onima koji su držali da je kršćanstvo zastarjelo i na isteku snaga G. Bernanos je uzviknuo: “Evanđelje je mlado, samo vi ste stari!” rekao je mons. Puljić istaknuvši da su Bogu posvećene osobe u povijesti Crkve bili putokazi. „Bili su kritička svijest i savjest svojih suvremenika. Oni su znali u ime Isusovog siromaštva i opredjeljenja za prezrene i napuštene optuživati bogataše i uznemirivati knezove. Nisu se bojali kritizirati život kršćana kad je počivao na očijukanju s državnom moći. Bili su svjesni da se u ime Isusovo ne mogu ni s kim praviti kompromisi“ istaknuo je nadbiskup. Opisao je povezanost redovništva s poviješću Europe, odlučujuće su je oblikovali preko kulture, običaja, školstva i odgoja. Povijest pojave redovničkih zajednica otkriva da je redovništvo bilo pokazatelj promjenjivih vremena i smjerokaz u nova stoljeća. Pojava sv. Benedikta s ‘moli i radi’ bila je socijalni stabilizator za velikih seoba naroda a njegovo monaštvo utisnulo je pečat u rano srednjovjekovno agrarno društvo. Prosjački pokret sv. Franje i sv. Dominika poprima oblik s nastankom gradova i urbanog civilizacijskog života u kasnom srednjem vijeku pri izlasku iz feudalizma. Družba sv. Ignacija iz Loyole dobiva profil početkom modernog vijeka u srazu s izazovom reformacije i misijskih krajeva. U 19. st. mnoge ženske grane apostolskog obilježja žele ublažiti vjerske i socijalne probleme koje je donijela industrijalizacija.
Prvi Dan Bogu posvećenih osoba proslavljen je jubilarne 1997. g. posvećene Isusu Kristu, sakramentu krštenja i kreposti vjere, rekao je nadbiskup, poželjevši redovnicama da im zaštitnici i utemeljitelji redova isprose milost radikalnog življenja krštenja. „Hrvatska treba odvažnih graditelja i obnovitelja, ustrajnih molitelja koji će prositi blagoslov svom narodu. Treba tješitelja i liječnika duša koji će dobrotom i ljubavlju liječiti rane. Neka vas nadahnjuju divni uzori vaših utemeljitelja koji su pred svetohraništem i pod Isusovim križem otkrivali kako biti brižljivi i dobri prema ljudima, osobito prema malenima, siromašnima i potrebnima. Dobrotom i majčinskim srcem ne prestajte tražiti Isusa na poprištima ljudskog jada. Budite vjerne Kristu i Evanđelju, Crkvi i misijskom poslanju, idealima posvećenog života i karizmi svog osnivača“ zaključio je mons. Puljić u obraćanju redovnicama.
Ines Grbić