SVEĆENIČKA REKOLEKCIJA

„Obitelj – subjekt crkvenog i društvenog života“ tema je izlaganja prof. dr. Pere Aračića na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija održanoj u srijedu 10. studenog u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Rekolekciji je prethodilo euharistijsko klanjanje koje je u sjemenišnoj kapeli predvodio fra Tomislav Šanko. Izlaganja rekolekcija u nadolazećem razdoblju  tematski će biti posvećena obitelji, u animaciji za nacionalni Dan obitelji u Zagrebu sljedeće godine. Kršćanski supruzi po milosti i poslanju sakramenta ženidbe su nositelji, subjekt obiteljskog pastorala, rekao je dr. Aračić, istaknuvši da obitelj treba biti pastoralni prioritet župe. Opisao je tri principa obiteljskog pastorala: princip subjektivnosti, kontinuiteta te trajnog poslanja i zajedništva. Obitelj ima sakramentalnu i ministerijalnu subjektivnost. Kreativna subjektnost obitelji teološki je utemeljena u sakramentalnoj milosti ženidbe i izražava se u ministerijalnosti: supružnici snagom svoje službe nisu samo objekt pastoralne skrbi Crkve, nego u također njen aktivni subjekt u poslanju spasenja koje se izvršava njihovom rječju, djelovanjem i životom. „Služba supruga, ukoliko proizlazi iz jedinstva Kristova tijela, zahtjeva da se uskladi sa svim drugim služenjima u narodu Božjem“ rekao je dr. Aračić upitavši: kako promišljati odnos obitelji i Crkve ne kao konkurentski nego kao komplementarni i integralni; je li obiteljski doprinos zajednici samo onaj kad nešto pomaže uraditi. Polazište bi trebalo biti od činjenice sakramenta ženidbe i ostvarivanja ‘kućne Crkve’, istaknuo je dr. Aračić, citirajući i crkvene dokumente o mjestu braka i obitelji u crkvenom životu. Sakramentom ženidbe odgojno poslanje je uzdignuto na dostojanstvo i poziv službe Crkve u služenju i izgradnji njenih članova, te se ne smije smetnuti s uma da je služba koju kršćanski supružnici i roditelji ispunjavaju za Evanđelje bitno crkvena, odnosno ulazi u okvir cijele Crkve kao zajednice koja je evangelizirana i koja evangelizira, rekao je predavač. Ministerijalnost se širi i grana prema brojnim zadaćama koje obitelj može preuzeti u izgradnji Crkve i društva. Snagom svoje ministerijalnosti supruzi su suodgovorni i nisu samo suradnici u okviru crkvenog djelovanja. „Poslanje supruga nije konkurencija djelovanju zaređenih službenika, ali se ne može razumjeti ukoliko nije u odnosu s djelovanjem zaređenih službenika jer supruzi i svećenici primaju dva sakramenta koji izgrađuju Crkvu pa su na neki način komplementarni: krst i sveti red, krst i sveta ženidba. Potrebna je puna integracija crkvene zajednice i kućne Crkve, međusobno uvažavanje i nadopuna, da ne bude ‘podjela’ između Crkve i kućne Crkve“ poručio je dr. Aračić, upozorivši na deficit u ulaganju u obitelji kad je riječ o crkvenom djelovanju. Obitelj kao crkveni subjekt odnosno kao pastoralni djelatnik zahtjeva da zajednica ucijepi sve obitelji koje su prožete vjerom i u svom domu žive iskustvo kućne Crkve. „Još uvijek je prisutno shvaćanje crkvene zajednice koja se poistovjećuje sa zidovima crkve i s onima koji stalno borave u župnim prostorijama. Obitelj zahtjeva puno građansko pravo u Crkvi i to ne samo u smislu da je se više uzima u obzir. Potrebno je da se zajednica više identificira s obiteljima koje čine njenu životnu potku, da svoje pastoralno djelovanje razvija s obiteljima i po obiteljima te da obitelj prizna kao primarni subjekt evangelizacije i svjedočenja evanđelja u svijetu“ istaknuo je dr. Aračić, poželjevši optimizam u bračno obiteljskoj ‘pastoralnoj depresiji’. U župama bi bilo bitno postići ostvarivanje subjektnosti obitelji, da počnu neposredno sudjelovati u promišljanju stanja obitelji i stvaranja župe kao zajednice prijateljski otvorene i raspoložene za obitelji, rekao je predavač. Istaknuo je potrebu nametanja posebne teme za konkretno crkveno življenje, a to je odnos svetog reda i ženidbe: njihovih specifičnosti, suradnje, koliko se očekuje i koliko se ulaže u njihovu trajnu formaciju.

Ines Grbić