ZADAR, SIMPOZIJ ‘MISIJSKO I EVANGELIZACIJSKO POSLANJE CRKVE’: ‘SEKULARIZAM – PREPREKA EVANGELIZACIJI?’ – dr. Stjepo Bartulica

Izlaganje ‘Sekularizam: Prepreka evangelizaciji?’ održao je dr. Stjepo Bartulica na znanstvenom simpoziju ‘Misijsko i evangelizacijsko poslanje Crkve u suvremenom multikulturalnom i multikonfesionalnom društvu’ u petak 26. svibnja u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru.

Uvodno se Bartulica osvrnuo o značenju novih medija što je također tematizirano na simpoziju. Bartulica je odrastao u SAD-u te je pojasnio ‘fenomen Trumpa’. „Da su odlučivali urednici i mainstream mediji, Trump sigurno ne bi bio predsjednik. To je mnogima veliko iznenađenje. Mainstream mediji se i dalje teško suočavaju s tom situacijom. Krivo su procijenili konačan ishod i općenito, njihov utjecaj je jako umanjen, prije svega zbog novog načina komuniciranja. Ta sapunica između Trumpa i medija se nastavlja. To je svakodnevno vidljivo u američkoj politici. Sretan sam što možemo o ovoj temi govoriti na sveučilištu. U Americi su u novije vrijeme sveučilišta postala mjesta gdje je sloboda govora jako sužena, ograničena. Čak postoje tzv. sigurni prostori, ‘safe places’, gdje se studentima osigurava prostor gdje mogu biti zaštićeni od raznih stavova i mišljenja koje ih vrijeđa ili smeta. To je novi fenomen. Do 1991./92. g. ovakav skup vjerojatno ne bi bio moguć na ovom  Sveučilištu. Nadam se da ćemo biti u stanju sačuvati kulturu slobode i da se može otvoreno raspravljati, pa i o osjetljivim temama“ rekao je Bartulica.

 

U javnom prostoru često čujemo da je Hrvatska sekularna država, inzistira se na tom pojmu, rekao je predavač, istaknuvši da je važno razumjeti pojam sekularizma. „No, moramo razlučiti između sekularnosti i sekularizma kao filozofske škole, svjetonazora“, naglasio je predavač.

„Crkva može živjeti s time da je odvojena od države. To nije sporno. Nije uloga politike definirati koja će biti službena vjera. Međutim, treba osigurati temeljne slobode. To je izuzetno važno. I važno je da se temeljne slobode koje su navedene u ustavu tumače na liberalan način. U Americi postoji tendencija da se sloboda vjeroispovijesti sužava na slobodu štovanja,’Freedom od Worship’. Znači, nitko neće braniti nekome da odlazi nedjeljom i u drugi dan na misu. Ali vjerski utjecaj u javnom prostoru mora biti što manji, ograničiti ga u što većoj mjeri. S time se suočavamo. Kao posljedica takvog razmišljanja imamo i slučaj pape Benedikta XVI. koji je morao otkazati jedno predavanje na sveučilištu La Sapienza u Rimu, zbog otpora i velike kritike njega. Papa, Sveti Otac, morao je odustati od jednog predavanja u samom Rimu. Znači, to su vrlo jaki utjecaji, netolerantni, otežavaju pravi dijalog“ upozorio je Bartulica.

 

Rekao je da Hrvatska jest sekularna država, i Jugoslavija je bila sekularna država. „Moglo bi se reći da je i komunizam predstavljao radikalan oblik sekularizma. Do te mjere da je promicao ateizam kao službenu doktrinu“ rekao je Bartulica.

Predstavio je dva filozofa koji su „jako odgovorni za kasniji razvoj sekularnog poimanja politike i društva“. Niccolo Machiavelli (1469.-1527.), talijanski diplomat i pisac „prvi je podigao zid između Crkve i države. Za njega nije bilo dovoljno osloboditi vladara od bilo kojeg utjecaja Crkve, nego ga je potrebno okrenuti protiv kršćanskog morala kako bi zadržao svoju vlast“ rekao je Bartulica. To je bilo u ranom 16. st., a njegovo djelo ‘Vladar’ je kasnije objavljeno, 1532. g., pet godina nakon njegove smrti. U tom djelu kaže da se vladar ne može držati svega što ljudi smatraju da je za dobro, „jer da bi zadržao vlast, često je primoran raditi protiv onoga što nam zapovijeda vjernost, milosrđe, vjera, čovječnost. Stoga mora imati duh sposoban da se okrene kako mu nalaže vjetar i neprestana promjenjvost okolnosti. Mora znati zagaziti u zlo, ako bude prisiljen“, piše Machiavelli. „To je prvi put da se na takav način otvoreno opravdavaju loša sredstva, zlo, u postizanju nekog političkog cilja. Nažalost, te tendencije su prisutne ne samo kod nas, nego inače u politici. Makijavelizam po kojem cilj opravdava sredstvo je vrlo prisutna logika. Ona jako otežava kršćanima da sudjeluju u javnom prostoru, u politici, jer nas na neki način prisiljava na razne kompromise. To je umijeće vladanja. Povećati, zadržati moć, ali kroz razne kompromise. Znači, ništa nije sveto, oko svega se možemo dogovoriti. Onda smo svjedoci raznih trulih kompromisa, nelogičnih koalicija, od lokalne razine do središnje vlasti“ upozorio je Bartulica.

Uz Machivellija, predavač je predstavio djelovanje i engleskog filozofa Thomasa Hobbesa (1588.-1679.), koji piše nakon Machiavellija. „Između se dogodila protestantska reformacija i mnogi vjerski sukobi. U tom kontekstu, Hobbes traži novi poredak za civilno društvo, za djelovanje politike. Jer religija postaje izvor sukoba. Kršćanstvo više nije izvor jedinstva za europsku kulturu, nego su se vjernici na nasilan način okrenuli jedan protiv drugoga“ rekao je Bartulica, istaknuvši da Hobbes na novi način tumači ulogu države. „On vidi glavni problem u tome da država još nema autoritet nad religijom, a to je potrebno, smatra. Autoritet suverena, vladara je neupitan, čak u teološkim stvarima. Hobbes na neki način razvija vlastitu teologiju. U svom remek djelu ‘Levijatannajveće poglavlje je posvećeno Crkvi i pitanjima odnosa između Crkve i države. Takav materijalistički filozof koji je tajio svoj ateizam, ali stručnjaci su suglasni oko toga, bio je svjestan koliko je važna religija u životu pojedinca i morao je pronaći rješenje za to pitanje“ istaknuo je Bartulica.

  

Hobbes je smatrao da je njegova politička filozofija sasvim nova, jer se Engleska nalazila u stanju građanskog rata, velikim dijelom vjerskog rata između anglikanaca, puritanaca. Hobbes je promatrao religiju kao veliku prijetnju stabilnosti zemlje. „Glavni politički problem je bio da država nije imala potpunu vlast nad religijom, što je značilo da je religija mogla ugroziti suverenitet kralja“ rekao je Bartulica.

Osvrnuo se na primjer Kine o kojoj se također govorilo na simpoziju. „Kad je sv. Ivan Pavao II. umro, jedan komentator je rekao da je papi bila velika, neostvarena želja posjetiti Kinu. Zanimljivo je zašto komunistička vlast u Kini nije htjela da papa Wojtila zakorači u tu zemlju. Američki bankari su dobrodošli, poslovni ljudi i razni kapitalisti su dobrodošli u Kinu. Međutim, vjerski vođa Katoličke Crkve nije uspio to ostvariti. Mislim da su dobro primijetili što je značila njegova prisutnost, posebno u cijeloj Istočnoj Europi. Kinezi se nisu htjeli izložiti sličnoj opasnosti, što pokazuje da ipak razumiju nešto o ljudskoj naravi – da će novac i profit manje ugroziti njihovu vlast, nego pojava Svetog Oca“ rekao je Bartulica.

 

Russel Kirk (1918.-1994), američki politički teoretičar, moralist i povjesničar, u pokušaju definiranja sekularne filozofije kaže da „danas u postmodernom vremenu treba vratiti senzibilitet za vječne stvari jer je sve banalizirano, profano, nema više onoga što se smatra svetim ili trajnim“. Bartulica smatra da je jako važno da vjernici prihvate taj izazov i sudjeluju u javnoj areni. Postoje razna mišljenja o tome. Američki kritičar modernizma Rod Dreher (50), autor knjige ‘The Benedict option’ (2017.), o strategiji za kršćane u post-kršćanskoj naciji, kaže da su kršćani izgubili bitku za kulturu u Americi i da je jedni način za sačuvati kršćanski način života, povlačenje u neke sredine i zajednice gdje se može sačuvati bit kršćanskog života. Ali u javnoj sferi da je bitka izgubljena.

„Mislim da se moramo čuvati takvog defetizma. Jer mnogi se slažu s njim i na neki način preolako daju drugoj strani pravo da nameću svoju viziju društva. Imao sam puno razgovora i s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem i drugim akterima u politici, koji nisu vjerovali da će uspjeti referendum o braku u Hrvatskoj. Josipović je vjerovao da će Ustavni sud to spriječiti, što se nije dogodilo. No taj događaj predstavlja proturječni znak mnogima koji su uvjereni da su neke stvari neizbježne, da se moraju dogoditi. Ali, s dobrim angažmanom, s djelovanjem iz uvjerenja, pokazalo se, pogotovo u Hrvatskoj, to se primjećuje i u svijetu“ rekao je Bartulica.

 

Jutro nakon referenduma o braku nazvao ga je dopisnik New York Timesa iz Pariza koji je htio razgovarati s njim o tom referendumu. „Nije mogao vjerovati da će biti takav ishod i htio je čuti iz prve ruke kako se to dogodilo, kakve su okolnosti u Hrvatskoj dovele do toga, tek smo ušli u Europsku uniju. To nikako nije bilo uskladu s očekivanjima mnogih. To se primjećuje, ljudi promatraju što se događa. Moramo biti spremni i odvažni za borbu. Nema druge. Nema života bez žrtve, boli i patnje. Zato je Crkva pozvana svjedočiti na neustrašiv način i ljudi će slijediti“ poručio je Bartulica.

   

Christopher Dawson (1889.-1970.), engleski povjesničar, bio je anglikanac koji se nakon posjeta Rimu i upoznavanja barokne kulture obratio na katoličanstvo. Bio je veliki pisac i mislilac te je jako rano uočio izazove sekularizma, jer je vidio da se iluzorno nadati kako postoji način ili područje gdje se možemo dogovoriti. Rekao je da je sekularni bog ljubomroni bog koji neće podnositi drugi autoritet pored sebe. „To trebamo dublje promišljati, kad se gleda u konkretnom životu. Što znači konkretno antidiskriminacijska politika? Sve je više jasno da je to alat, oružje da se sužavaju vjerske i druge temeljne slobode. Jer u praksi se najviše diskriminira kršćane koji iz uvjerenja, najdubljeg moralnog stava, ne odlučuju o nekim stvarima. Često su kažnjeni zbog toga. U Americi je nova pojava. Govori se i o progonu kršćana, što je gotovo nezamislivo za američku kulturu. Ali to je još prisutnije u Europskoj uniji gdje se kroz razne mehanizme, na originalan način, uvijek pronalazi nove načine da se zapravo smanjuje utjecaj vjere“ upozorio je Bartulica.

 

Istaknuo je da smatra kako je „sekularizam možda opasniji i od islama, jer je unutra. Ta je filozofija prisutna u samom tkivu Europe. Nije vanjska prijetnja, nego prožima cijelu našu kulturu i prostor. Dawson kaže, a piše to 1959. g., ‘Čini mi se da je došlo vrijeme da bi sveučilišta trebala razmisliti, je li moguće učiniti više za kršćanske studije‘. Ne misli samo na teologiju, nego općenito da više učine za proučavanje kršćanske kulture kao takve. Kršćanska kultura u prošlosti je bila organska cjelina, kaže. Nije bila ograničena na teologiju. Bila je također izražena u filozofiji, književnosti, umjetnosti, glazbi, u društvu, institucijama. Postoji pokret na nekim sveučilištima i mjestima u Americi gdje se nudi proučavanje katoličke kulture, catholic studies, gdje se interdisciplinarno uključuju srodne discipline u jednu cjelinu. To je početak, da bi ljudi vratili senzibilitet za ono što je izgubljeno, a još imamo nejasnu sliku o onome što se radi“ zaključio je Bartulica.

Ines Grbić