„Misijsko djelovanje je platforma procesa kojeg možemo smatrati kršćanskom globalizacijom, ali i globalizacijom kršćanstva. Pritom podrazumijevamo da je to pozitivan proces. Katoličko i globalno načelo su komplementarni, preklapaju se“ rekao je prof. dr. Josip Faričić u izlaganju ‘Geografski aspekti kršćanskog misionarskog djelovanja’ na simpoziju ‘Misijsko i evangelizacijsko poslanje Crkve u suvremenom multikulturalnom i multikonfesionalnom društvu’ u petak 26. svibnja u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru. Potaknuvši da treba voditi računa i o suvremenim trendovima, rekao je da je Crkva „najstariji sustav i hijerarhijski ustroj na svijetu i treba neke promjene. Valja razmisliti o teritorijalnom preustroju u nekim regijama. U Europi je tradicija velikog broja malih župa i malih biskupija. Teže se ide za osnivanjem većih jedinica“ rekao je Faričić, napomenuvši, da je afrički biskup, čija biskupija ima 300 000 vjernika, u Hrvatskoj, ovdje bi bio nadbiskup metropolit. „Imajući na umu nesrazmjer u broju vjernika i svećenika, valja voditi računa i o svojevrsnom agregiranju, ako ne formalno teritorijalnog ustroja, onda moderiranja tog ustroja“ rekao je Faričić. Razmatrao je globalnu perspektivu Crkve, ali ne treba zanemariti lokalnu ni nuklearnu, a to je obiteljska. To bi se trebalo događati simultano, rekao je predavač.
Prostorni raspored religija ima osobitosti, kao kulturno-geografski aspekt. Geografija je i u podlozi govora o interkulturaciji i inkulturaciji. Geografske specifičnosti nekog prostora su klima, npr., ona uvjetuje oblikovanje tradicijske nošnje. „Kad vidimo negdje katoličkog biskupa u bijelom, to je prikladnija boja s obzirom da se tijelo manje zagrijava, ne znači da je on papa“ rekao je Faričić. Valja se prilagoditi i bio-geografskim i medicinsko-geografskim specifičnostima. „Važan sastavni dio svake kulture je jezik. Već u Novom zavjetu u Djelima apostolskim imamo temelj inkulturacije, kad su apostoli primili Duha Svetoga, dani su im različiti jezici, kako bi mogli navještati Radosnu vijest različitim narodima“ rekao je Faričić, istaknuvši i prostornu kontekstualizaciju arhitekture i krajolik, jer se u njemu mogu razaznati mnogi sveti prostori i sveta mjesta.
„Različite religije i kršanstvo, sustavno i spontano markiraju geografski prostor sakralnim sadržajima, crkvama, kapelama, križevima, grobljima itd. Na taj se način također mogu vidjeti rezultati misionarskog i evangelizacijskog djelovanja. Prostori obuhvaćeni misionarskim djelovanjem su raznovrsni. Stvarni geografski prostor se može iščitati na geografskoj karti, to su kontinenti ili manje regionalne cjeline. Tu su i različite prostorne imaginacije u kojima stvarni prostor gledamo kroz različite perspektive, pa postoji puno dvojnosti: stari svijet i novi svijet, zapad i istok, sve je to stvar gledanja perspektive. Oba pojma mogu imati negativnu konotaciju, ovisno kako se promatra. Spominje se i Srednja Europa. Zatim bogati sjever i siromašni jug ili stalna geografska dihotomija jezgra periferija, koju na poseban način apostrofira papa Franjo, jer ističe izlazak u periferiju. Treća vrsta prostora je virtualni. Taj prostor je jedan od elemenata i alata globalizacije. Svi se ti prostori isprepliću i upotpunjuju“ rekao je Faričić.
Među prostornim geografskim aspektima s kojih se može promatrati misionarsko djelovanje kršćana, nekoliko je različitih geografskih motrišta, no uvijek valja započeti s biblijskom geografijom. „Temelji navještanja Radosne vijesti mogu se smatrati svojevrsnom geografijom. U Matejevom evanđelju posljednje Isusove riječi odnose se na djelovanje u prostoru, svojevrsnu geografiju. To je i demogeografija u kojoj se mogu razmatrati rezultati demografskog djelovanja, osobito evangelizacije u obliku religijskog sastava stanovništva“ rekao je Faričić.
Tumačeći aspekt biblijske geografije, Faričić je rekao da se nalazi u Novom zavjetu i na puno mjesta u Starom zavjetu. Zanimljiv navod je u Ps 117,1: ‘Hvalite Gospodina svi puci, slavite ga svi narodi’. Tu su i navodi iz Matejevog i Markovog evanđelja i iz Djela apostolskih. „Važno je svjedočenje. Među svim religijama koje su aktivne u privlačenju novih pripadnika, kršćanstvo to privlačenje zasniva na svjedočenju, a manje suptilnim metodama prozelitizma. Valja istaknuti i širenje perspektive, potrebu uključivanja cijele zajednice Crkve, klerika i laika u taj stožerni proces“ potaknuo je Faričić.
Geografska tipologija religija u mnogome se zasniva na tome koliko su aktivni u privlačenju novih članova. „Univerzalne su kršćanstvo, islam, budizam i neke nove religije ili sinkretistički projekti, New Age. Etničke su u tome manje aktivne, osobito plemenske ili nacionalne koje su globalno prisutne, npr. hinduizam sa svojih gotovo milijardu pripadnika. S obzirom na tako velik korpus, nije toliko intenzivan proces privlačenja novih vjernika“ rekao je Faričić.
Religije se dijele na dva posebna oblika širenja. To ne znači da jedan isključuje drugi. Osnovni su disperzija ili raspršivanje i relokacija. Disperzija može biti spontana i upravljana. Npr. židovsku dijasporu se progonilo, a i selili su zbog ekonomskih razloga. Misionarska djelatnost kršćana je doprinijela disperziji. „Oblik disperzije su aktivnosti kojima se služi islam koji nema nešto analogno kršćanskoj misionarskoj djelatnosti, ali imaju razne metode koje su koristile od početka, oportunizam i konformizam istaknutih predstavnika društva ili cijelih društvenih zajednica. Privlačili su nove pripadnike s poreznim olakšicama i omogućavanjem napredovanja u karijeri“ rekao je Faričić.
Dva primjera relokacije u kojima su se religije razvile na način da su postpuno u jezgrama u kojima su ponikle, postale manjinske zajednice ili duboko fragmentirane zajednice je kršćanstvo u Palestini ili budizam u Indiji.
Faričić je govorio i o udjelu pripadnika pojedinih religija u stanovništvu svijeta. Kršćani čine oko trećine čovječanstva, ima ih oko 2,4 milijarde; muslimani 1,6 milijardi, hinudisti oko milijardu i budisti oko 400 milijuna. Nešto više od milijardu je deklariranih ateista i agnostika, među njima ih je najviše u Kini koja ima oko 1, 4 milijardu stanovnika. Indija možda ima više stanovnika nego Kina. Službeno, Indija ima oko 1, 2 milijardu stanovnika.
Faričić je pojasnio i trendove iz kojih se može vidjeti širenje i promjene udjela pripadnika pojedinih religija. „To se ne zasniva na epilogu misionarskog djelovanja ili aktivnog privlačenja novih djelatnika, nego na odgovarajuće prirodne procese. U prirodnom biološkom smislu, najvitalniji su muslimani. Do 2060. g. se očekuje gotovo izjednačenost u broju pripadnika islama i kršćanstva. Kod islama je izrazito veliki natalitet. Kod dijela kršćana je malen, a kod drugih relativno velik. Zbog toga će kršćanstvo ipak zadržati svoj udio, ali će bitno opasti udjeli drugih religija“ rekao je Faričić. U Aziji opadaju ateisti, to je postsekularni period u Kini.
„Unutar kršćanstva je izrazit porast udjela afričkih kršćana u ukupnom kršćanstvu. Očekuje se da će oni iznositi gotovo polovinu svih kršćana. Vidi se i izraziti pad Europe. Dekristijanizacija Europe je rapidna i rezultat je mnogih procesa. To su i procesi starenja Europe i malog nataliteta u većini europskih zemalja. Pad udjela kršćana u europskim zemljama je i veći nego pad ukupnog stanovništva. Za razliku od Afrike gdje je broj kršćana u porastu, veći je nego što je demografski ukupan porast stanovnika u Africi“ rekao je Faričić.
Predavač je predstavio i demografiju Katoličke Crkve. God. 2015. u svijetu je bilo 1, 285 milijardu katolika, što je oko 18 % ukupnog čovječanstva. Nešto manje od petine čovječanstva su katolici. U odnosu na godinu prije, to je porast od svega 1 %. Tu je velik porast broja kršćana u Africi i Aziji te stagnacija i opadanje kršćana u Europi i pojedinim dijelovima Amerika, osobito u Sjevernoj Americi.
U 2015. g. u svijetu je bilo 415 656 svećenika. To je za 136 manje od godinu prije. U Europi se u godinu dana broj svećenika smanjio za 2 502, u odnosu na 2014. g. Umrli su ili napustili svećništvo. Neznatno povećanje broja svećenika je rezultat porasta broja svećenika u Africi (za 1133) i Aziji (za 1104), pa je amortiziran manjak svećenika u Europi. U Amerikama se 2015. g. broj svećenika povećao za njih 47, u odnosu na 2014. g.
Broj trajnih đakona 2015. g. bio je 45 255, dok ih je 2014. g. bilo 44 566. Broj trajnih đakona se povećao uglavnom u Sjevernoj Americi jer je drugdje na kontinentima to gotovo nepoznanica, u Africi i Aziji. God. 2015. u svijetu je bilo 670 320 redovnica. Taj broj se postupno smanjuje. Smanjenje bi bilo i veće, da nema povećanja u Africi i Aziji.
„Kad govorimo o misionarskom djelovanju, kršćani su u međusobnoj koliziji i defanzivi u odnosu na islam, osobito u Europi. Što se tiče kolizije, širom svijeta, posebno u nekim tradicionalnim, jakim katoličkim sredinama. Kolizija je među različitim kršćanskim denominacijama; unatoč deklarativnom ekumenizmu, podrazumijeva sudjelovanje u istom prostoru. Postoji i interpolacija, kao što je protestantska interpolacija u Brazilu. Pentekostalne i druge protestantske denominacije tamo zauzimaju prostor koji je tradicionalno katolički“ rekao je Faričić.
„Moramo biti svjesni i činjenice ustupanja geografskog i vjerskog prostora islamu. U kojoj mjeri je u praksi provediv deklarativno proklamiran međureligijski dijalog? Kad gledamo politički korektno, taj dijalog nema alternativu. Međutim, činjenica je da u praksi često ne funkcionira“ rekao je Faričić i zaključio: „Lađa Crkve bi trebala više i smjelije ploviti. Svaka plovidba podrazumijeva jasna načela navigacije, ne dihotomije, da može ovako i onako. Onda je pitanje koji je smjer plovidbe. Treba uzimati u obzir i lokalne specifičnosti, to je inkulturacija i interkulturacija.
Lađa je medij komunikacije koji ako je statičan, autoreferencijalan, kako bi rekao papa Franjo, ne ispunjava svoju temeljnu misiju. Brod treba ploviti planski, da nije usidren u luci, jer je tada mala vjerojatnost da će taj medij komunikacije poslužiti svrsi. Kad se govori o misijskom djelovanju kršanstva, treba djelovati istodobno lokalno i globalno“.
Ines Grbić