Na znanstvenom simpoziju ‘Misijsko i evangelizacijsko poslanje Crkve u suvremenom multikulturalnom i multikonfesionalnom društvu’, u petak 26. svibnja u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru, prof. dr. Zbigniew Jan Wesołowski, SVD održao je izlaganje ‘Misijsko i evangelizacijsko djelovanje Crkve na Dalekom istoku – Kina (od 19. stoljeća do danas)’. „Kršćanstvo polako ali sigurno mijenja Kinu. Nakon protjerivanja stranih misionara, Crkva u Kini je, milošću Božjom, od Crkve koju su vodili strani misionari, postala sve više domaća Crkva u Kini“ istaknuo je Wesolowski i nizom konkretnih podataka iz prakse predstavio misionarsko djelovanje katolika, protestanata i pravoslavaca u Kini.
Pretpostavlja se da je u Kini oko 60 milijuna protestanata, a 20 milijuna katolika. Smatraju neki da protestantizam brže raste zbog svoje „fleksibilnije institucionalne organizacije i sposobnosti preživljavanja komunističkog progona te razvoja domaće i mjesne Crkve bez strane kontrole nametnute od eklezijalne hijerarhije u Rimu”. Katolička Crkva puno doprinosi društvu i ima dobar ugled. Od 1999-tih godina mnoge socijalno-karitativne djelatnosti i ustanove Katoličke Crkve služe u kineskom društvu. U Kini je više od dvadeset socijalno-karitativnih katoličkih centara. Crkva suzbija siromaštvo, pomaže u katastrofama, obrazovanju, staračkim domovima, medicinskoj skrbi i izravno evangelizira.
Centar katoličke socijalne službe Jinde Charities bila je prva kineska katolička nevladina organizacija, osnovana 1997. u Hebeiju, glavnom gradu provincije Shijiazhuang, legalno registrirana prema vladinim odredbama 1998. g. Njen utemeljitelj i vođa je državno odobreni svećenik, o. John Baptist Zhang Shijiang. Uključuje službe: pomoć u hitnim slučajevima pojedincima i obiteljima i u katastrofama, socijalni razvoj, odgoj i trening, stipendiranje, prevencija side, borba protiv trgovanja ljudima, briga za stare i nemoćne i drugi povjereni projekti.
Wesolowski je istaknuo da novi zakon o nevladinim organizacijama u Kini iz siječnja 2017. g. postrožava kontrolu političkih i religijskih aktivnosti koje su dosad izbjegavale kontrolu kineske vlade. „Brzo širenje kršćanstva u Kini pomaže i to što se evangelizacija događa među mladim ljudima pa ti mladi kršćani nastavljaju evangelizirati druge. Postoje i kulturalni kršćani u Kini. Mnogi kineski znanstvenici, intelektualci i umjetnici zainteresirali su se za kršćanstvo kao izvor zapadne tradicionalne kulture i njenih vrijednosti, kao posljedica brzog rasta kršćanstva u Kini 1980.-ih godina. No, mnogi od njih suzdržavaju se od ulaska u kršćansku Crkvu po krštenju“ rekao je Wesolowski. U Katoličkoj Crkvi u Kini službeno ne postoje muške redovničke kongregacije nego samo dijecezanski svećenici. Postoje ženske dijecezanske kongregacije. God. 2010. bilo je 5 350 redovnica u oko 160 kongregacija u Kini.
Među tisućama i tisućama zapadnih misionara koji su posvetili svoj život u službi Kinezima, predavač je istaknuo člana Družbe Božje Riječi, sv. Josepha Freinademetza (1852.-1908.). Njegov moto je bio: “Ljubav je jedini strani jezik koji svatko razumije”. Zarazio se tifusom i pokopan je u Kini. Misionari Božje Riječi objavili su prijevode i rad na Bibliji u Shandongu (1882.-1950.). To je bio važan doprinos cijelom kineskom prijevodu Katoličke Biblije (1954.) i biblijski apostolat na lokalnoj razini. Misionari i kineski vjernici kao članovi Katoličke Crkve uvijek su tražili sredstva za caritas za potrebe kineskog naroda. Bilo je puno katoličkih sirotišta, zdravstvene skrbi, staračkih domova i hospicija u Kini.
Osobiti primjer takve brige je uspostava nacionalne kineske Katoličke akcije 1928. g., za što je prve korake 1912. g. učinio šangajski katolik laik Joseph Lu Pa Hong (1875.–1937.). Bio je poslovni čovjek i dobročinitelj siromaha, pomoćnik laika misionara u Shanghaju. Veliku podršku Katoličkoj akciji u Kini dao je Ceslo Constatnini (1876.-1958.), prvi apostolski delegat u Kini. Tijekom svog boravka u Kini (1923.-1933.) sazvao je Šangajsku sinodu biskupa Kine, prvu nacionalnu konferenciju biskupa u Kini (14. svibnja-12. lipnja 1924.). Napisao je konstitucije za katoličke misije u Kini, unaprijedio razvoj Katoličkog sveučilišta Fe Jen i Katoličkog obrazovnog apostolata. Promaknuo je šestoricu kineskih svećenika u biskupe 1928. g. u Rimu te ustanovio nekoliko regionalnih bogoslovija da podrži odgoj domaćeg klera i Crkve.
Na Katoličkom sveučilištu Fe Jen u Pekingu, njemački misionar Družbe Božanske Riječi, Franz Xavier Biallas (1878.-1936.) započeo je 1935. g. izdavati časopis Monumenta Serica: Journal of Oriental Studies, da se na tom mjestu objavljuju istraživanja kineske kulture na zapadnim jezicima, kao znak poštovanja prema kineskoj kulturi i pomoć kršćanskim misionarima da dublje razumiju kinesku kulturu i omoguće inkulturaciju. Na tom katoličkom sveučilištu razvija se Ars Sacra Pekinenis. God. 1938. nadbiskup Costantini imenovao je flamanskog misionara Edmonda Van Genechtena profesorom na jednom pekinškom sveučilištu da teološki obrazuje slikare koji su se kao obraćenici posvetili kršćanskoj umjetnosti.
U Kini je djelovalo 214 katoličkih redovničkih kongregacija i redova (57 društava za muškarce, 80 za strane žene i 77 za kineske žene). God. 1949. bilo je 20 nadbiskupija, 85 biskupija, 39 apostolskih prefektura, 3 080 misionara i 2 557 kineskih svećenika. Procjenjuje se da je 1949. g., kad su kineski komunisti preuzeli vlast, u Kini bilo oko 3, 5 milijuna katolika.
Wesolowski je prikazao kronologiju razvoja katolicizma i protestantizma u komunističkoj Kini, do danas. Komunističko preuzimanje vlasti i proglašenje Narodne Republike Kine 1949. g. značilo je egzodus zapadnih protestantskih i katoličkih misionara iz Kine. God. 1951. Vlada u Pekingu prekinula je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Tada su počela istjerivanja i odlazak svih stranih muških i ženskih misionara, katolika i protestanata. God. 1957. Ured za vjerska pitanja NRK osnovao je Domoljubnu udrugu Katoličke Crkve u Kini koja ne prihvaća papin primat kako bi država mogla nadgledati kineske katolike u zemlji. U enciklici ‘Ad Apostolorum principis’ 1958. g., papa Pio XII. izražava neslaganje s osnivanjem te Domoljubne udruge. Objavio je da će biskupi koji sudjeluju u posveti biskupa koje je izabrala ta Udruga biti ekskomunicirani. Od tada su se povećale tenzije i prijetnja šizme Katoličke Crkve u Kini s Općom Crkvom te je postao vidljiv raskol između ‘domoljubne’ i ‘podzemne’ Crkve.
Danas to znači napetost između ‘službene’, tj. državno prihvaćene Crkve i ‘podzemne’ Crkve koja ne odobrava nikakvu suradnju s Kineskom komunističkom vladom. Sredstvo za podčinjavanje i kontrolu Crkve komunističkim vlatima su tri samo-načela: samo-uprava (domaće vodstvo u Crkvi), samo-uzdržavanje (financijska neovisnost od stranaca) i samo-propagiranje (domaći misijski rad). Ipak, većina stranih i kineskih katoličkih svećenika i biskupa suprotstavila se tome. Rezultat tog otpora je da su kler i vjernici u Kini podvrgnuti nadzoru, tlačenju, dugogodišnjem zatvaranju i mučenju. „Crkva u Kini dala je stotine i stotine mučenika. Domaći katolički kler bio je prisiljen na ponižavajući ropski rad kako bi se mogao uzdržavati. Mnogi među stranim misionarima bili su optuženi da su strani agenti i utamničeni su. Drugi su istjerani iz Kine ili su pobjegli u inozemstvo. Zbog neprihvaćanja kontrole Kineske komunističke vlade nad katolicima u Kini kroz Domoljubnu udrugu, kardinal Kung (1901.-2000.), katolički biskup Shanghaija (1950.-2000.) proveo je trideset godina u kineskom zatvoru. Oslobođen je 1986. g. Bio je u kućnom pritvoru do 1988. g., a kasnije mu je dopušteno da ode u SAD“ rekao je Wesolowski. Mučeništva i progon svih pet službenih religija i svega vjerskog života osobito je bilo za vrijeme Kulturne revolucije (1966.-1976.).
Zadnji važni papinski dokument Katoličkoj Crkvi u Kini bilo je pismo pape Benedikta XVI. kineskim katolicima u kojem “daje neke smjernice za život Crkve i zadatak evangelizacije u Kini” (27. svibnja 2007.). U broju 9 tog pisma, Benedikt XVI. kaže da glavna napetost u odnosima između Svete Stolice i Komunističke vlade u Pekingu sve do danas nije razriješena. Papa ističe da „Sveta Stolica prati imenovanje biskupa osobitom brigom budući da se to tiče samog srca života Crkve, utoliko što je papino imenovanje biskupa garancija jedinstva Crkve i hijerarhijskog zajedništva”.
Dana 10. studenog 2016. g. Kina je dobila biskupa kojeg je odobrio Vatikan, zaređen je mons. Peter Dingo Lingbin (r. 1962.), biskup Changzhija. Ređenju je nazočilo oko dvije tisuće ljudi, uz snage sigurnosti. Svi biskupi na ređenju bili su u zajedništvu s Papom. Mandat Svete Stolice pročitan je privatno, a onaj Vijeća kineskih biskupa pročitan je javno.
Usprkos teškoj situaciji u sekularističko-ateističkoj Kini, katolicizam i protestantizam počeli su se stalno razvijati od ekonomskih i socijalnih reformi Kine 1978. g. Kineska ekonomija je brzo prešla od centralno planirane do tržišno orijentirane, a ekonomski razvoj su ubrzala strana ulaganja i otvorenija ekonomija. S druge strane, više od 400 milijuna Kineza živi u velikom siromaštvu, 282 milijuna su radnici migranti koji se sele sa sela u gadove u potrazi za poslom, rekao je Wesolowski.
Misijska služba protestanata u 19. i 20. st. u Kini sastojala se u evangelizaciji na temelju Biblije, obrazovanju, osobito su pomogli obrazovanje žena i razvoju medicine. Protestantski misionari su podijelili brojne primjerke Biblije i druga tiskana djela iz povijesti i znanosti. To je kristijaniziralo i moderniziralo Kinu. U izravnoj evangelizaciji u Kini protestantski misionari su propovijedali evanđelje Isusa Krista uz pomoć Biblije, informirali o temeljnom kršćanskom vjerovanju. Osnivali su kršćanske zajednice, humanitarno djelovali, poboljšali ekonomski razvoj, pismenost, školstvo, zdravlje i brigu za djecu. Od početka svojih misija u Kini, protestanti su otvarali škole i bolnice u kojima se prakticirala zapadna medicina. Protestantski misionari u Kini bili su medicinari, liječnici i kirurzi i u 19./20. st. dali su veliki doprinos utemeljenju moderne medicine u Kini. Osnivali su prve moderne bolnice i klinike u Kini, medicinske škole, obrazovali medicinske sestre. Do 1905. g. u Kini je bilo 300 medicinskih misionara (liječnika i kirurga) u 250 misijskih bolnica i ambulanti. Protestaniti su do 1949. g. osnovali 16 kršćanskih koledža, uz podršku američkih protestatnskih agencija. Katolički misionari su uspjeli osnovati samo tri katolička sveučilišta u Kini.
Prva ruska pravoslavna misija u Kini počela je 1715. g. u Pekingu. Mali broj ruskih misija nije bio relevantan za širenje kršćanstva u Kini kao katoličke i protestantske misije. Ruska pravoslavna Crkva počela je velike misijske aktivnosti od 1860.-tih do 1900.-ih godina. Sad u Kini ima oko 15 000 pravoslavnih kršćana. Početkom 20. st. Ruska pravoslavna Crkva imala je 32 misionarske postaje u Kini, 19 crkava i 20 škola, godišnje 700 studenata u pravoslavnim misijskim školama i 700 krštenja u jednoj godini. Znak dobrih odnosa između Moskve i Pekinga je i što je Ruska pravoslavna Crkva zaredila svog prvog kineskog svećenika 1. svibnja 2016. g., uz podršku kineskih ateističkih vlasti.
Prof. dr. Mario Oscar Llanos održao je izlaganje SDB ‘Sv. José Gabriel del Rosario Brochero, genijalni apostol ‘Sierras cordobesas’, nadahnuti prethodnik nove evangelizacije u Južnoj Americi’. Opisao je značajke evangelizacije u Latinskoj Americi i po djelovanju sv. Brochera. Razvoj kršćanstva od 1500.-1965. g. povezan je s političkom prevlašću, no rad Bogu posvećenih osoba promiče i dostojanstvo domorodaca. U 19. st. u Južnoj Americi je utjecaj liberalnih nadahnuća i europskog prosvjetiteljstva. Ususret crkvenom proroštvu Latinske Amerike, Llanos je istaknuo značaj enciklika Populorum Progressio (Razvoj naroda) pape bl. Pavla VI. 1967. g. koja je prva socijalna enciklika napisana nakon Drugog vatikanskog koncila i Gaudium et Spes (1965.) (Radost i nada), pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu. Misao o Crkvi siromašnih i pastoralnu metodu ‘vidjeti, prosuditi, djelovati’ podržala je i Konfederacija latinoameričkih redovnika. Istaknuo je bl. Oscara Arnulfa Romera, salvadorskog biskupa siromašnih kojeg je atentaor ubio dok je služio misu u bolničkoj kapeli. Bl. Romero je bio najutjecajniji glas koji se borio za obespravljene u južnoameričkim državama kad su se vodile revolucije, mafijaški obračuni a siromašne su iskorištavali bogati veleposjednici.
Llanos je opisao i nove društvene i crkvene uvjete na početku trećeg tisućljeća: asimetričnu globalizaciju, sekularizaciju, dekristijanizaciju, utjecaj sekti i spiritualizam. Nastupa kriza teologije oslobođenja, manji je naglasak na opciji za siromašne. God. 2007. na Općoj skupštini Vijeća biskupskih konferencija Južne Amerike (CELAM) sastavljen je dokument ‘Aparecida‘ koji govori o Crkvi u Latinskoj Americi i ciljevima kako revitalizirati vjeru. Na taj je dokument podsjetio i papa Franjo na Svjetskom susretu mladih u Brazilu 2013. g., kad se sastao i s biskupima Latinske Amerike.
Llanos je opisao život i poslanje svetog argentinskog svećenika Brochera (1840.-1914.) koji je nazvan ‘svećenik gaučo‘, u pozitivnom značenju seoskog čovjeka. Potjecao je iz brojne radničke obitelji, uzoran u posvećenosti studiju, služenju i isusovačkoj formaciji. Iako je završio fakultet filozofije u Cordobi, izražavao se pučki jednostavno, pastoralno i odgojno je obnavljao uvjeren u djelotvornost duhovnih vježbi. Brochero je bio uspješan evangelizator i bio je djelotvoran u opasnom okruženju rasističkih i vojnih ugroza te liberalno – prosvjetitlejske politike. Promicao je evanđelje kao ‘projekt za teritorij’, evanđeosku tezu uvažavanja čovjeka i teritorija. Prelazio je kilometre jašući planinskim putovima na svojoj mazgi. Brochero je požrtvovno služio i kad je 1867. g. izbila epidemija kolere. Skrbio je i za gubavce te se zarazio od gube i oslijepio. Nosio je pončo i sombrero, karakteristične odjeće gauča, južnoameričkih kauboja. Na svojim brojnim putovanjima uvijek bi nosio sliku Marije, molitvenik i potrebno za služenje mise, kako bi u nekom trenutku putovanja mogao udijeliti sakramente osobi koju sretne.
Davao je glas onima koji ga nemaju i svojom moralnom snagom utjecao na autoritete. Predstavnik je Crkve za – sa – od siromašnih, otvoren svima a naklonjen najsiormašnijima. Brochero je bio na čelu zajedničke izgradnje i predvoditelj djela u službi naroda: gradio je ceste i željeznice, škole, pošte, banke, trgovine, kuće za duhovne vježbe, razvijao je formaciju učitelja i odgoj učenika, novinarstvo, uzgoj riba, distribuciju vode, turizam, pastoral zatvorenika, marginaliziranih i bolesnih. Podržavao je političku aktivnost za obranu dostojanstva svakog čovjeka. Evangelizaciju je provodio katehezom za djecu, duhovnim vježbama za odrasle i služenjem u društvu.
Među uspješnim metodama za obnovu naroda, Llanos je istaknuo potrebu da stil bude direktan, skroman, esencijalan i kerigmatski, jezik konkretan, jednostavan, humorističan, odgojni, utemeljen u evanđelju. Potrebna je formacija katehista, da kateheza kreira kulturu, promičući pedagošku i socijalnu dimenziju transcendentalnoga. Brochero je razvijao duhovne vježbe kao instituciju obraćenja, po ignacijankom modelu, promičući osobno iskustvo i grupe bazičnih zajednica. Plodovi su bili obraćenje, socijalni moral i nova kultura.
Ključ društvene izgradnje je Brocherovo služenje u službi zajedničkog i narodnog ‘mi’. Brocherov stil kulturalnog posredništva Llanos je predstavio kao projekt povezan sa znakovima vremena. Karakterizira ga izgradnja civilizacije, napredak i prosvijećenost, s evanđeoskom vizijom i misijom izgradnje Kraljevstva Božjeg. Llanos je rekao da Brocherovo djelovanje karakterizira sljedeće: služenje u pozornosti na realnost, blizina i narodni stil, inkulturirana utjelovljenost, univerzalno proroštvo, provokator je obraćenja, duh i misija, Božji čovjek i čovjek Crkve, riječ – molitva – askeza, siromašni i siromaštvo te Blažena Djevica Marija.
Brochero je uzor za odvažno nasljedovanje, koje je zatražio i guverner Miquel Juarez Celman, poručio je Llanos, podsjetivši na Brocherove riječi: „Živjet ću uvijek u srcu mojih sunarodnjaka“. Papa Franjo proglasio ga je blaženim 15. rujna 2013. g., a svetim 16. listopada 2016. g. Za beatifikaciju je potvrđeno čudo Nicolasa Floresa, a za kanonizaciju Camile Bruscotti.
Ines Grbić